Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/03 (A. S.)
Odluka donesena 23. 07. 2004.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prekid postupka
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-291/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 07. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. jula 2004. godine, u predmetu broj AP- 291/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. S. iz Sarajeva, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-406/02 od 19. juna 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. A. S., (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, zastupana po F. H. advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. oktobra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-406/02 od 19. juna 2003. godine.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Apelantica i V. Z. su tokom 1993. godine izvršile zamjenu stanova, na kojima su bile nositeljce stanarskih prava. Apelantica je bila nositeljica stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu u ul. Safvet bega Bašagića br. 90/II. V. Z. je bila nositeljica stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu u ul. Zelenih beretki br. 28. Propisi koji su važili, tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, zabranjivali su strankama da zaključe ugovor o zamjeni stanova na kojima su bili nositelji stanarskog prava. Zbog toga su se stranke obratile Općini Stari grad, kao vlasniku predmetnih stanova, da donese rješenja kojima bi se, u cilju zamjene, izvršila dodjela navedenih stanova.
4. Opština Stari grad donosi dva rješenja o dodjeli navedenih stanova. Rješenjem broj 05/1-372-392/93 od 6. decembra 1993. godine, V. Z. dodijeljen je na korištenje stan koji se nalazi u Sarajevu u ul. Safvet bega Bašagića br. 90/II (raniji nosilac stanarskog prava na istom bila je A. S.). Rješenjem broj 05/1-372-392/93 od 6. decembra 1993. godine, A. S. dodijeljen je na korištenje stan koji se nalazi u Sarajevu u ul. Zelenih beretki br. 28 (raniji nosilac stanarskog prava na istom bila je V. Z.).
5. Apelantica i V. Z. su se preselile u zamijenjene stanove i nastavile sa korištenjem istih. V. Z tokom rata napušta stan, u koji se uselila nakon izvršene zamjene, te isti ostavlja na čuvanje trećoj osobi. Dakle, apelantica i V. Z. su uselile u zamjenjene stanove isključivo na osnovu rješenja Opštine Stari grad Sarajevo.
6. Nakon završetka ratnih dejstava V. Z. se vraća u Sarajevo, međutim, nije mogla ući u posjed zamijenjenog stana, jer je osoba, kojoj je stan ostavila na čuvanje, odbijala da se iseli iz istog. U međuvremenu, apelantica uspijeva zaključiti ugovor o korištenju stana, u koji je uselila nakon zamjene sa V. Z..
7. V. Z. podnosi zahtijev za povrat zamijenjenog stana (stan koji se nalazi u ul. Safvet bega Bašagića br. 90/II).
8. Nakon provedenog postupka Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) donosi rješenje broj 23/1-372-2057/99 od 2. novembra 2001. godine kojim potvrđuje da je V. Z. nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu u ul. Zelenih beretki br. 28. (radi se o stanu u koji je nakon izvršene zamjene uselila apelantica). Također, istim rješenjem Verici Zagorac je dozvoljen povrat u navedeni stan, a apelantici je naloženo da se u roku od 15 dana iseli iz istog, uz konstataciju da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
9. Osim toga, Uprava za stambena pitanja donosi rješenje broj 23/1-372-3105/98 od 2. novembra 2001. godine, kojim potvrđuje da je apelantica nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu u ulici Safvet bega Bašagića broj 90/II (radi se o stanu na kom je apelantica prije zamjene bila nosilac stanarskog prava). Istim rješenjem, apelantici je dozvoljeno vraćanje u posjed predmetnog stana.
10. Apelantica je izjavila dvije žalbe na rješenja Uprave za stambene poslove. Žalbu od 24. decembra 2001. godine apelantica je izjavila na rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/1- 372-2057/99 od 2. novembra 2001. godine, dok je žalbu od 28. januara 2002. godine apelantica izjavila na rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/1-372-3105/98 od 2. novembra 2001. godine.
11. Uprava za stambena pitanja donosi zaključak broj 23/1-372-2057/99 od 12. februara 2002. godine, kojim se utvrđuje da je postalo pravosnažno rješenje broj 23/1-372-2057/99 od 2. novembra 2001. godine, a kojim rješenjem je V. Z. dozvoljen povrat u posjed stana, koji se nalazi u ulici Zelenih beretki br. 28. Navedenim zaključkom određuje se izvršenje, na način što će se apelantica prinudno iseliti iz stana u ul. Zelenih beretki br. 28. Dopisom Uprave za stambena pitanja od 12. februara 2002. godine, apelantica je obaviještena da će se pristupiti iseljenju iz predmetnog stana 7. marta 2002. godine u 11.00 sati.
12. Apelantica je, Upravi za stambena pitanja, 17. januara 2002. godine podnijela zahtijev za prekid upravnih postupaka koji se tiču vraćanja u posjed Verice Zagorac, u stan koji se nalazi u ul Zelenih beretki br. 28, kao i postupak koji se tiče vraćanja u posjed apelantice u stan koji se nalazi u ul. Safvet bega Bašagića br. 90/II. Kao razlog za prekid postupaka, apelantica je navela da je V. Z. osporila zakonitost izvršene zamjene predmetnih stanova, nakon čega je apelantica 15. januara 2002. godine Općinskom sudu I u Sarajevu podnijela tužbu radi utvrđenja da je izvršena zamjena bila dobrovoljna i u skladu sa zakonom. Stoga, apelantica je od Uprave za stambena pitanja tražila da se prekinu predmetni upravni postupci, dok se kao prethodno pitanje ne riješi pitanje zakonitosti izvršene zamjene stanova.
13. Osim toga, apelantica je 21. februara 2002. godine Ministarstvu stambenih poslova uložila dvije žalbe. Prva žalba usmjerena je na zaključak Uprave za stambena pitanja broj 23/1-372- 2057/99 od 12. februara 2002. godine, kojim je utvrđeno da je postalo izvršno rješenje kojim se V. Z. dozvoljava povrat stana u posjed. Druga žalba se odnosi na isti zaključak, s tim da se u žalbi traži odgoda dozvoljenog izvršenja, dok se kao prethodno pitanje, u sudskom postupku, ne riješi pitanje valjanosti izvršene zamjene stanova.
14. Uprava za stambena pitanja donosi zaključak broj 23/1-372-2057/99 od 5. marta 2002. godine, kojim se prekida postupak u predmetu Verice Zagorac, koji se odnosi na vraćanje iste u posjed stana koji se nalazi u ul. Zelenih beretki br. 28, do okončanja postupka koji se vodi pred Općinskim sudom I u Sarajevu, a koji se tiče utvrđivanja zakonitosti izvršene zamjene stanova.
15. Verica Zagorac je uložila žalbu na zaključak Uprave za stambena pitanja kojim se dozvoljava prekid postupka. Rješavajući po navedenoj žalbi, Ministarstvo stambenih poslova donosi rješenje broj 27/02-23-1342/02 od 29. aprila 2002. godine, kojim poništava zaključak o prekidu postupka koji je donijela Uprava za stambena pitanja pod brojem 23/1-372-2057/99 od 5. marta 2002. godine.
16. Osim toga, Ministarstvo stambenih poslova je donijelo rješenje broj 27/02-23- 1342/02 od 26. aprila 2002. godine kojim je odbijena žalba apelantice koja je podnijeta protiv rješenja Uprave za stambena broj 23/1-372-2057/99 od 2. novembra 2001. godine, kojim je utvrđeno da je V. Z. nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Zelenih beretki br. 28 i kojim joj je dozvoljen povrat u posjed u navedeni stan.
17. Također, Ministarstvo stambenih poslova je donijelo rješenje broj 27/02-23-1342/02 od 29. aprila 2002. godine, kojim je odbilo žalbu apelantice koja je izjavljena protiv zaključka Uprave za stambena pitanja broj 23/1-372-2057/99 od 12. februara 2002. godine, kojim je dozvoljeno iseljenje apelantice iz stana u ul. Zelenih beretki br. 28.
18. Apelantica je Kantonalnom sudu u Sarajevu podnijela upravnu tužbu, protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-1342/02 od 29. aprila 2002. godine, kojim je poništen zaključak o prekidu postupka koji je donijela Uprava za stambena pitanja. Kantonalni sud u Sarajevu je odbio tužbu apelantice presudom broj U-313/02 od 8. avgusta 2002. godine.
19. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je odbio žalbu apelantice presudom broj Už-406/02 od 19. juna 2003. godine.
20. Nakon toga, apelantica je Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv presude Vrhovnog suda broj Už-406/02 od 19. juna 2003. godine. Apelantica se žali da je navedenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
22. Apelantica se poziva na navodnu povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Konstantna dosadašnja praksa Ustavnog suda bila je da katalog ustavnih prava iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine odgovara katalogu prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga, Ustavni sud konstatuje da pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odgovara pravu iz člana 6. Evropske konvencije, te će, u konkretnom slučaju, navodna povreda prava na pravičan postupak biti ispitana u smislu člana 6. Evropske konvencije. 23. «Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:
[...]Prilikom utvrdjivanja gradjanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično sudjenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom[...]».
24. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.
25. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog upravnog postupka («procedure»), za koji je apelantica tražila prekid dok se kao prethodno pitanje u sudskom postupku ne riješi pitanje zakonitost izvršene zamjene stanova, bila odlučujuća za utvrđivanje njenih građanskih prava i obaveza. Navedeno, Ustavni sud mora da ispita iz razloga što je apelantica podnijela apelaciju na presudu Vrhovnog suda broj Už-406/02 od 19. juna 2003. godine, kojom presudom je odlučeno o procesnoj stvari, tj. o postojanju zakonskih uslova za prekid predmetnog upravnog postupka, te je na kraju apelanticin zahtijev za prekidom postupka bio odbijen.
26. Ustavni sud smatra da se u proceduri koja se odnosi na prekid postupka ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav, Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom zahtijeva za prekid postupka rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se da li su ispunjeni zakonski uslovi za prekidanje postupka. U takvoj proceduri ne utvrđuju se građanska prava i obaveze, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za prekid postupka, te stoga, ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.
27. U vezi sa tačkom 26. ove Odluke, Ustavni sud naglašava da smatra da ishod procedure u kojoj se odlučuje o prekidu postupka nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, samo u slučaju kada zahtijev za prekidom postupka bude odbijen. Navedeno, Ustavni sud smatra iz razloga što se odbijanjem zahtijeva za prekidom postupka nastavlja određeni postupak, koji ima za cilj utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te će u takvom postupku stranke moći aktivno učestvovati i braniti svoje stavove. Dakle, odbijanjem zahtijeva za prekidom postupka nije utvrđeno nikakvo građansko pravo ili obaveza, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjljiv na procedure u kojima je odbijen zahtijev za prekidom postupka.
28. U obrnutoj situaciji, tj. ukoliko bi zahtijev za prekidom postupka bio usvojen, te bi takva odluka postala pravosnažna, Ustavni sud bi morao ispitati takvu odluku sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, obzirom da bi prekidom postupka bilo privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je notorno da je ishod takve odluke odlučujući za utvrđivanje istih. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u procedurama kada je pravosnažno odlučeno da se usvoji zahtijev za prekidom postupka.
29. Ustavni sud primjećuje da je, u konkretnom slučaju, apelacija podnijeta protiv presude Vrhovnog suda broj Už-406/02 od 19. juna 2003. godine kojom je konačno odbijen apelanticin zahtijev za prekidom postupka. U tač. 25. i 26. Ustavni sud je objasnio zašto član 6. stav
1. Evropske konvencije nije primjenjljiv na procedure u kojima je odbijen zahtijev za prekidom postupka. Stoga, Ustavni sud konstatuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjljiv u konkretnom slučaju.
30. U skladu sa zaključkom koji se tiče primjenjljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe za raspravljanjem o navodnoj povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
31. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9.
Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić