Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/03 (G. P. M. L.)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-47/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-47/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. P. M. L., podnesena zbog nedonošenja odluke Kantonalnog suda Mostar po njegovoj tužbi, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. G. P. M. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Potoka, podnio je 18. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke Kantonalnog suda Mostar po njegovoj tužbi. Na traženje Ustavnog suda apelant je 10. aprila 2003. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Apelant je Kantonalnom sudu Mostar podnio, 13. oktobra 2000. godine, navodno, tužbu zbog ćutanja administracije. Obzirom da taj tužbeni zahtjev nije bio preciziran, Kantonalni sud je zatražio od apelanta dopunu tužbe. Pošto apelant nije otklonio nedostatke tužbe u ostavljenom roku i u skladu sa uputama Kantonalnog suda Mostar, taj sud je donio rješenje, broj U 570/00 od 13. decembra 2000. godine, kojim je tužbu apelanta odbacio.
3. Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda Mostar, apelant je 3. januara 2001. godine uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud). Apelant u toj žalbi, između ostalog, navodi da je Kantonalni sud Mostar donio osporeno rješenje bez odlučivanja po prijedlogu za povraćaj u prijeđašnje stanje, koji je apelant dostavio tom sudu uz podnesak o dopuni tužbe. Radi toga, Vrhovni sud je svojim dopisom, broj Už-4/01 od 12. novembra 2001. godine, zatražio od Kantonalnog suda Mostar da odluči po podnesenom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje.
4. Postupajući po uputama Vrhovnog suda, Kantonalni sud Mostar je 7. maja 2002. godine donio rješenje, broj U 570/00, kojim je prihvatio prijedlog apelanta i dozvolio povraćaj u prijeđašnje stanje, zbog propuštenog roka za ispravku tužbe i stavio van snage svoje rješenje od 13. decembra 2000. godine.
5. Apelant je podneskom Kantonalnom sudu Mostar, od 14. maja 2002. godine, povukao svoju tužbu od 13. oktobra 2000. godine, jer je, kako apelant navodi, predmet izgubio na aktuelnosti. Isto tako, podneskom Vrhovnom sudu od 13. jula 2002. godine, apelant je povukao žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda Mostar. Radi toga, Vrhovni sud je donio rješenje, broj Už-4/01-
1 od 19. decembra 2002 godine, kojim je odbacio žalbu apelanta.
6. Nakon toga, apelant podnosi apelaciju Ustavnom sudu 18. februara 2003. godine. Apelant u apelaciji, kao i u dopuni apelacije od 10. aprila 2003. godine, navodi da je postupanjem Kantonalnog suda Mostar došlo do povrede njegovih prava zajamčenih čl. 1. i 3, članom 4. stav 1, 6. stav 1. i članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
8. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti, u principu, samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu pravosnažno završen. To, dalje, znači da apelant mora, u skladu sa pravilom iscrpljivanja pravnih lijekova, doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
9. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je udovoljio apelantovom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje. Ipak, apelant je podnescima od 14. maja 2002. i od 13. jula 2002. godine povukao kako tužbu Kantonalnom sudu tako i žalbu Vrhovnom sudu izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar od 13. decembra 2001. godine i na taj način dobrovoljno odustao od korištenja ovog efektivnog pravnog lijeka. Stoga, za razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić