Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/03 («HR-COMERC» DOO)

Odluka donesena 17. 03. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-49/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP 49/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «HR-COMERC» Sanski Most i direktora – odgovornog lica, Hidajeta Dudića, iz Sanskog Mosta, podnesena protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž-1466/02 od 29. novembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. «HR-COMERC» DOO, iz Sanskog Mosta, i direktor-odgovorno lice, H. D., iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: apelanti), zastupani po punomoćniku V. R., advokatu iz Banje Luke, podnijeli su 17. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž- 1466/2002 od 29. novembra 2002. godine, kojim je odbijena njihova žalba na odluku povodom izjavljenog zahtjeva za ponavljanje postupka.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

3. Rješenjem Porezne uprave-Kantonalni ured Bihać, Komisija za porezne prekršaje, broj P-10/1/04-14/02 od 15. jula 2002. godine, apelant je, kao pravno lice, oglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000 konvertibilnih maraka. Istim rješenjem, drugi apelant, direktor

- odgovorno lice, Hidajet Dudić iz Sanskog Mosta, oglašen je krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300 konvertibilnih maraka. Apelanti su kažnjeni zbog toga što, kao porezni obveznik i odgovorno lice, u periodu od 3. decembra do 31. decembra 2001. godine, nisu uplatili iznos od 11.333,03 konvertibilnih maraka na ime poreza na promet proizvoda, kao i iznos od 7.097,10 konvertibilnih maraka naknade za puteve, obračunatih na ostvarenu prodaju nafte i naftnih derivata

4. Na navedeno rješenje apelanti su 29. jula 2002. godine uložili žalbu Federalnom vijeću za prekršaje Sarajevo.

5. Rješavajući po žalbi, Federalno vijeće za prekršaje Sarajevo je, rješenjem broj Pž- 1078/02 od 12. septembra 2002. godine, odbilo žalbu apelanata i potvrdilo prvostepeno rješenje, čime je to rješenje postalo pravosnažno.

6. Nakon toga, apelanti su 14. septembra 2002. godine podnijeli zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka Poreznoj upravi-Kantonalni ured Bihać, Komisija za porezne prekršaje.

7. Porezna uprava-Kantonalni ured Bihać, Komisija za porezne prekršaje je rješenjem, broj P-10-1/04-14-5/02 od 24. oktobra 2002. godine, odbacila zahtijev apelanata za ponavljanje prekršajnog postupka, zbog toga što nisu ispunjeni zakonski uslovi.

8. Na navedeno rješenje, apelanti su 8. novembra 2002. godine izjavili žalbu Federalnom vijeću za prekršaje Sarajevo.

9. Federalno vijeće za prekršaje Sarajevo je, rješenjem broj Pž-1466/02 od 29.

novembra 2002. godine, odbilo žalbu apelanata i potvrdilo rješenje o odbačaju zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka.

10. Nakon toga, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, zbog povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

12. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u ovom slučaju, tj. da li su apelanti iscrpili sve efektivne pravne lijekove i podnijeli apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

13. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).

14. Iz odnosa između zahtjeva za iscrpljivanjem svih pravnih lijekova i respektovanja roka za podnošenje apelacije od 60 dana nakon konačnog odlučenja, slijedi da samo efektivni i adekvatni pravni lijekovi moraju da se iscrpe. Iz prakse organa Evropske konvencije slijedi da molbe za ponavljenjem pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. v. the Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35). Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

15. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju, apelant bi imao pravo na ponovno odlučenje o njegovom zahtjevu uz garanciju svih standarda člana 6. Evropske konvencije. Ipak, ovaj slučaj nije obnovljen.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da su apelanti podnijeli apelaciju na rješenje Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž-1466/2002 od 29. novembra 2002. godine, kojim je odbijena njihova žalba na odluku povodom izjavljenog zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka, smatrajući da je takvom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije. Dovodeći u vezu ovu činjenicu sa tač. 14. i 15. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev za ponavljanje postupka neefektivan pravni lijek, jer nije rezultirao ponovnim otvaranjem postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ne garantuje ustavnu zaštitu u takvim postupcima, s jedne strane, dok odlučenja donesena po takvim pravnim lijekovima ne prekidaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije.

17. Ostaje još da se utvrdi koji je konačni pravni lijek u konkretnom slučaju i da li su apelanti ispoštovali rok od 60 dana, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju konačnu odluku predstavlja rješenje Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj 1078/02 od 12. septembra 2002. godine, obzirom da je njime riješeno o žalbi apelanata na rješenje o poreskom prekršaju, donesenom u prvom stepenu. U tač. 14, 15. i 16. ove odluke, Ustavni sud je objasnio zašto se član

6. Evropske konvencije ne primjenjuje na odluke kojim se rješava povodom zahtjeva za ponavljanje postupka. U skladu s tim, u konkretnom slučaju ne može se smatrati konačnom odluka Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž-1466/02 od 29. novembra 2002. godine, kojom je odbijena žalba apelanta na odluku povodom izjavljenog zahtijeva za ponavljanje postupka.

19. Prema tome, rok za utvrđivanje blagovremenosti, u ovom predmetu, morao bi se računati od dana prijema rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj 1078/02 od 12. septembra 2002. godine. Ovo rješenje apelanti su primili prije 14. septembra 2002. godine, kada su izjavili zahtjev za ponavljanje postupka Poreznoj upravi-Kantonalni ured Bihać, Komisija za porezne prekršaje. Apelacija Ustavnom sudu izjavljena je 17. februara 2003. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

20. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/03 («HR-COMERC» DOO) | Sudska praksa | Aktio