Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-285/03 (Kalen d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 23. 07. 2003.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-285/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 07. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. jula 2003. godine, u predmetu broj AP-285/03 , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kalen d.o.o. Zenica, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2227/02 od 15. maja 2003. godine i rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo, broj 07-15-1128/02 od 18. septembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine u odnosu na navode apelanta koji se odnose na član 6. i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zbog toga što je prima facie neosnovana u odnosu na navode apelanta koji se odnose na član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

1. Kalen d.o.o. Zenica, (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po N. G. advokatu iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud F BiH), broj U-2227/02 od 15. maja 2003. godine i rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), broj 07-15-1128/02 od 18. septembra 2002. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 9. januara 2004. godine.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

3. Porezna uprava-Središnji ured Sarajevo, Jedinica za kontrolu velikih obveznika donijela je rješenje broj 10/06-02-15-2294-13/1/01 od 4. januara 2002. godine, kojim je apelantu naloženo da na ime poreza i doprinosa plati 5.827.315,66 KM (konvertibilnih maraka), kao i kamatu u vezi sa neizmirenim fiskalnim obavezama u iznosu od 1.836.257,35 KM (konvertibilnih maraka).

4. Nakon toga, apelant ulaže žalbu Federalnom ministarstvu finansija, koje donosi rješenje broj 07-15-1128/02 od 18. septembra 2002. godine, kojim odbija žalbu i potvrđuje prvostepenu odluku Porezne uprave-Središnji ured Sarajevo, Jedinica za kontrolu velikih obveznika. U obrazloženju odluke navodi se da je kontrolisano poslovanje apelanta u periodu od 15. maja 2001. godine do 20. novembra 2001. godine. U navedenom periodu apelant je vršio prodaju na veliko nafte i naftnih derivata. Međutim, u periodu od 4. jula 2001. do 20. novembra 2001. godine pojedine fakture, koje je apelant izdavao, nisu sadržavale porezni i registarski broj kupaca, što je u suprotnosti sa Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 28/01 koji je stupio na snagu 4. jula 2001. godine). Obzirom da na pojedninim fakturama nije bilo poreznog i registarskog broja kupca, apelant robu prodatu po tim fakturama nije mogao prodati, bez obračunatog poreza na promet proizvoda i naknade za puteve. U takvoj situaciji, Ministarstvo finansija smatra da je prvostepeni organ izvršio pravilan obračun poreza na promet proizvoda na naftu i naftne derivate, koji obračun je u skladu sa odredbama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01) i Odluke o visini naknade za puteve u maloprodajnoj cijeni benzina i dizel goriva («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 26/97, 31/97, 33/99, 22/00, 40/00, 52/00, 9/91 i 22/01).

5. Apelant je, protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija koje je konačno u upravnom postupku, pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom F BiH, koji je presudom broj U-2227/02 od 15. maja 2003. godine odbio tužbu apelanta. U obrazloženju presude, Vrhovni sud F BiH navodi da su neosnovani prigovori apelanta, te da osporenim aktom Federalnog ministarstva finansija nije povrijeđen zakon na štetu apelanta.

6. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj navodi da su predmetnim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravičan postupak iz člana II.3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu retroaktivne primjene zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II.3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Suština apelacije je u tome, da apelant smatra da ni Federalno ministarstvo finansija, a ni Vrhovni sud F BiH, nisu u njegovom slučaju pravilno primjenili Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Zbog toga, apelant smatra da nije dužan platiti porez na promet proizvoda, kao i naknadu za puteve, u iznosu koji mu je odredio prvostepeni poreski organ.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

8. U skladu sa sopstvenom praksom, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluke o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine, i X protiv Francuske , apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine) Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zaključuje da se apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog zakonodavstva. Slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

9. Pored navedenog; Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa ( u ovom slučaju Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga) od strane redovnih sudova i organa uprave, već da je to zadatak upravo tih sudova i organa uprave. Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, kao što je bilo u ovom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, U-27/01 , od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Shodno tome, apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a u smislu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

10. Dalje, Ustavni sud naglašava da apelant nije naveo ni jedan razlog niti priložio bilo kakav dokaz da je predmetnim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije, nego samo paušalno navodi «da su pobijanom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana 7. Evropske konvencije». Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta u ovom dijelu prima facie neosnovani, u smislu člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je prima facie neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-285/03 (Kalen d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio