Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-281/03 (M. S.)

Odluka donesena 28. 04. 2004.

  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-281/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. aprila 2004. godine, u predmetu broj AP-281/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 11. i 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. S., iz Doboja, podnesena protiv presude Višeg suda u Doboju, broj Kž-31/95 od 11.

maja 1995. godine i Osnovnog suda u Doboju, broj K-127/94 od 27.

oktobra 1994. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 30. septembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg suda u Doboju, broj Kž-31/95 od 11. maja 1995. godine, i presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Ustavni sud je u skladu sa članom 19. Poslovnika Ustavnog suda, od apelanta 28. oktobra 2003. godine tražio dopunu apelacije, tražeći da navede ustavna prava za koja smatra da su povrijeđena navedenim presudama. Apelant je 4. novembra 2003. godine dopunio apelaciju, kako je to zahtijevao Ustavni sud.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

3. Apelant je podnio apelaciju na krivične presude: Osnovnog suda u Doboju, broj K- 127/94 od 27. oktobra 1994. godine i Višeg suda u Doboju, broj Kž-31/95 od 11. maja 1995. godine.

4. Osnovni sud u Doboju, presudom broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, osudio je apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, zbog izvršenog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96).

5. Na navedenu presudu apelant se žalio Višem sudu u Doboju, koji je presudom broj Kž-31/95 od 11. maja 1995. godine odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju.

6. Na osnovu pravosnažne krivične presude Osnovnog suda u Doboju, broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, srodnici poginulog Laze Todorovića podnijeli su tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Apelanta su tužili Ivanka Todorović – supruga Laze Todorovića - i Stefana Lovrić i Ivan Todorović – kćerka i sin Laze Todorovića (u daljnjem dijelu: tužitelji). Tužitelji su tražili od apelanta da im naknadi materijalne troškove zbog sahrane poginulog Laze Todorovića, kao i nematerijalnu štetu zbog gubitka bliskog srodnika.

7. Osnovni sud u Doboju je donio presudu, broj P-552/00 od 7. avgusta 2001. godine, kojom je apelanta obavezao da tužiteljima isplati ukupan iznos od 34.970 konvertibilnih maraka, po osnovu materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika.

8. Povodom žalbe apelanta, Okružni sud u Doboju je donio presudu, broj Gž-357/01 od 10. oktobra 2001. godine, kojom je ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju, u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenog novčanog iznosa.

9. Nakon ponovnog suđenja, Osnovni sud u Doboju je donio presudu, broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, kojom je umanjio prvobitno dosuđeni iznos, te obavezao apelanta da tužiteljima isplati ukupan iznos od 26.982 KM, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika.

10. Povodom žalbe apelanta na navedenu presudu, Okružni sud u Doboju je donio presudu, broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine, kojom je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju.

11. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.

12. U dijelu apelacije, koja se odnosi na navedene krivične presude, apelant se žali da je bio podvrgnut torturi, nehumanom i ponižavajućem tretmanu i kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dijelu: Evropska konvencija), zatim, da se nalazio u položaju ropstva i prinudnog rada protivno članu II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 4. Evropske konvencije. Također, apelant se žali da je povrijeđeno i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Suština žalbe apelanta na krivične presude sastoji se u tome da apelant smatra da je Ivana Todorovića lišio života u samoodbrani, a da sudovi nisu htjeli da uvaže tu činjenicu te su ga osudili za ubistvo.

13. U dijelu apelacije, koja se odnosi na parnične presude, apelant se žali da je njima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što će izvršenjem presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, doći do prodaje njegove nekretnine. Zahtijev za izdavanje privremene mjere apelant temelji na činjenici da će pretrpiti nenadoknadivu štetu ukoliko dođe do prodaje njegove nekretnine, jer ista predstavlja njegovu jedinu imovinu.

14. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 11. i 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tač. 11. i 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: ...

11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;

...

17. apelant nije iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonu;»

15. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao ustavni akt kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Prema članu 16. stav 2. tačka

11. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud će odbaciti apelacuju kad utvrdi da je apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud treba, prije svega, ispitati do kojeg stepena je Ustavni sud nadležan ratione temporis da bi razmatrao ovaj predmet s obzirom da su navodne povrede nastupile prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu (14. decembar 1995. godine).

16. Ustavni sud ističe da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima izvan njegove nadležnosti ratione temporis, da odlučuje da li su događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, povrijedili ljudska prava.

17. Sporni događaj se desio prije 14. decembra 1994. godine. Apelant je podnio apelaciju, inter alia, na krivične presude Osnovnog suda u Doboju broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine i Višeg suda u Doboju broj Kž-31/95 od 11. maja 1995. godine. Iz ovoga proizilazi da su navodi iz apelacije, koji se odnose na navedene krivične presude, van nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, jer prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud, u principu, ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Što se tiče apelacije podnesene na parnične presude, Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

19. Ustavni sud ističe da revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja efektivan pravni lijek u slučajevima u kojima je dopuštena (vidi odluku Ustavnog suda, U 136/03, od 19. marta 2004. godine). U konkretnom slučaju, apelant je kao posljednji pravni lijek koristio žalbu na presudu Osnovnog suda u Doboju, broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Rješavajući po apelantovoj žalbi Okružni sud u Doboju je donio presudu broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine, kojom je potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju. Međutim, apelant nije koristio reviziju na presudu Okružnog suda u Doboju. Naime, članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03). Navedeni zakon stupio je na snagu 1. avgusta 2003. godine, a njegove izmjene su objavljene u «Službenom glasniku Republike Srpske», broj 85/03, koje su stupile na snagu 23. oktobra 2003. godine. Međutim, izmjenama od 23. oktobra 2003. godine, nije promijenjeno ništa što se odnosi na izjavljivanje revizije. Dakle, u ovom slučaju je bilo moguće podnijeti reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, obzirom da je presuda Okružnog suda u Doboju donesena 10. septembra 2003. godine, a istom se potvrđuje prvostepena presuda Osnovnog suda u Doboju kojom je apelant obavezan da tužiteljima isplati ukupan iznos od 26.982 konvertibilne marke. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

20. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 11. i 17 Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio efektivne pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere

22. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-281/03 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio