Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-75/03 («Jodex» d.o.o.)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-75/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetima br. AP-75/03, 76/03, 77/03, 78/03, 79/03, 80/03 i 81/03 na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “Jodex” d.o.o., podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, br. U-
965/02, 959/02, 243/02, 961/02, 962/02, 964/02 i 963/02, od 18. decembra 2002. godine, rješenja Republičke uprave carina, br. UP/II-
460/98, UP/II-467/98, UP/II-463/98, UP/II-462/98, UP/II-461/98, UP/II-466/98 i UP/II-464/98, od 3. marta 1999. godine i rješenja Republičke uprave carina – Carinarnica Novi Grad, br. UP-596/2, UP-
600/2, UP-593/2, UP-594/2, UP-595/2, UP-599/2 i UP-597/2, od 29. oktobra 1998. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. «Jodex» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, zastupan od strane Đ. P., advokata iz Novog Grada, podnio je 10. marta 2003. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, br. U-
965/02, 959/02, 243/02, 961/02, 962/02, 964/02 i 963/02, od 18. decembra 2002. godine, rješenja Republičke uprave carina, br. UP/II-460/98, UP/II-467/98, UP/II-463/98, UP/II-462/98, UP/II-
461/98, UP/II-466/98 i UP/II-464/98, od 3. marta 1999. godine i rješenja Republičke uprave carina – Carinarnica Novi Grad, br. UP-596/2, UP-600/2, UP-593/2, UP-594/2, UP-595/2, UP-599/2 i UP-
597/2, od 29. oktobra 1998. godine.
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-
75/03, 76/03, 77/03, 78/03, 79/03, 80/03 i 81/03 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-75/03, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelant je špediter koji je, prema Zakonu o spoljno-trgovinskom poslovanju («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 5/93), ovlašten da organizuje dopremanje robe u međunarodnom saobraćaju u svoje ime i po nalogu za račun komitenta, a u tom dopremanju da organizuje uskladištenje dopremljene robe i vršenje poslova u vezi sa njenim carinjenjem.
Apelacija broj AP-75/03
5. Apelant je 17. decembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstevenu carinsku ispravu za uvoz 20.992 kilograma pileće salame. Prijavljivanje robe za carinjenje podrazumijeva obavezu prijavioca (u ovom slučaju apelanta) da prilikom prijavljivanja podnese i sve isprave koje prate uvoz i koje moraju biti pravilno i tačno popunjene i potpune, u skladu sa odgovarajućim odredbama tadašnjeg Carinskog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 4/93, 29/94 i 16/95 – u daljnjem tekstu: Carinski zakon). Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje pomenute robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, carinska roba je ušla pod carinski nadzor, čija svrha, u smislu tadašnjeg člana 5. Carinskog zakona, jeste da se spriječi svako neovlašteno postupanje sa njom dok se ne sprovede carinski postupak. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, navedena roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
Apelacija broj AP-76/03
6. Apelant je, 17. decembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstevenu carinsku ispravu za uvoz robe koju čini 622 kg kafe-krem, 1.346,40 kg sira, 1.638 kg pudinga, 2.097,80 kg pavlake, 1.500 kg tost-bloka, 500,81 kg slanine-špeka i 3.471,42 kg salame. Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje pomenute robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, ova carinska roba je ušla pod carinski nadzor. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, navedena roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
Apelacija broj AP-77/03
7. Apelant je 28. novembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstvenu carinsku ispravu za uvoz robe koju čini 9.056 kg pavlake, 1.136 kg voćnog jogurta, 2.065,28 kg jogurta i 6.968,40 kg sira. Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje navedene robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, navedena carinska roba je ušla pod carinski nadzor. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, ta roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
Apelacija broj AP-78/03
8. Apelant je, 27. novembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstvenu carinsku ispravu za uvoz robe, koju čini 21.000 kg pilećih bataka i prsa. Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje navedene robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, ova carinska roba je ušla pod carinski nadzor. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, ta roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
Apelacija broj AP-79/03
9. Apelant je, 27. novembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstevenu carinsku ispravu za uvoz robe koju čini 5.005 kg pilećih bataka i prsa, 4.640 kg jagnjećih butova i 11.120 kg jagnjećih prsa. Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje navedene robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, ova carinska roba je ušla pod carinski nadzor. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, ta roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
Apelacija broj AP-80/03
10. Apelant je, 17. decembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstevenu carinsku ispravu za uvoz robe koju čini 24.578 litara coca-cole-sprite. Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje navedene robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, ta carinska roba je ušla pod carinski nadzor. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, navedena roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
Apelacija broj AP-81/03
11. Apelant je, 17. decembra 1997. godine, vršeći špediterske usluge za komitenta PTP «Bereta» iz Prijedora, Carinskoj ispostavi Prijedor podnio jedinstevenu carinsku ispravu za uvoz robe koju čini 7.500 kg pilećih bataka, 8.016 kg svinjeskog mesa i 4.469,20 kg goveđeg mesa. Obzirom da uvoznik, apelantov komitent, nije imao svu potrebnu dokumentaciju za carinjenje navedene robe, apelant je, kao prijavilac robe za carinjenje, podnio molbu za njeno uskladištenje do kompletiranja dokumentacije. Odobrenjem uskladištenja, ta carinska roba je ušla pod carinski nadzor. Međutim, kako iz stanja spisa proizilazi, ova roba nije ni uskladištena u odredišno skladište, nego je odmah, prije ocarinjenja, puštena u slobodan promet.
Postupak carinskih organa po navedenim predmetima
12. Carinarnica Novi Grad pokrenula je postupak carinjenja roba, navedenih u prethodnim tačkama, po službenoj dužnosti i donijela rješenja od 29. decembra 1998. godine, kojim je obavezala apelanta na uplatu carinskih dažbina na navedenu uvezenu robu u roku od osam dana po pravosnažnosti tih rješenja.
13. Protiv navedenih rješenja apelant je podnio žalbe Republičkoj upravi carina, kao drugostepenom carinskom organu, koji je te žalbe odbio svojim rješenjima od 3. marta 1999. godine i to kao neosnovane. Republička uprava carina je navela da je u konkretnom slučaju apelant, kao podnosilac uvozne deklaracije, u skladu sa odredba Carinskog zakona, carinski obveznik i da u cijeloj stvari nisu od strane apelanta ponuđene nove činjenice i novi dokazi koji bi doveli do drugačijeg odlučenja.
14. Nakon toga, apelant je protiv drugostepenih rješenja, kao konačnih u upravnom postupku, pokrenuo upravne sporove kod Vrhovnog suda Republike Srpske, koji je svojim presudama od 18. decembra 2002. godine, tužbe apelanta odbio kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Srpske je u svom obrazloženju naveo da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ u potpunosti i tačno utvrdili činjenično stanje i u datoj situaciji pravilno primijenili materijalni propis.
15. Konačno, apelant je podnio apelacije Ustavnom sudu u kojima navodi da je rješenjima prvostepenog upravnog organa, od 29. oktobra 1998. godine, rješenjima drugostepenog upravnog organa, od 3. marta 1999. godine i presudama Vrhovnog suda Republike Srpske, od 18. decembra 2002. godine - povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
17. Polazeći od navoda iz apelacija, Ustavni sud treba, prije svega, da ispita da li su apelantove apelacije, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 18. decembra 2002. godine, dopustive u pogledu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju glasi: «Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni».
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opšte prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene sučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine.
20. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da se radi o utvrđivanju carinske obaveze apelanta u skladu sa odredbama Carinskog zakona. Na osnovu ove obaveze, apelantu je nametnuto plaćanje određene sume novca za uvoz prehrambenih proizvoda. Ustavni sud napominje da pojam imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obuhvata širok spektar imovinskih odnosa, koji su određeni i regulisani privatnim, pozitivnopravnim propisima. Pri tome, pojam imovine ima autonomno značenje. To, dalje, znači da država ne može izbjeći garantovanje standarda Evropske konvencije iz navedenog člana tako što bi određeni imovinskopravni odnos regulisala drugom vrstom propisa, npr. propisima iz oblasti javnog prava.
21. Ipak, u navedenim slučajevima, nema sumnje da je obaveza plaćanja carisnkih dažbina materija koja je jasno definisana javnopravnim zakonima. Kompletan postupak je upravne prirode i vezan je za određivanje i operacionalizaciju fiskalnih nameta i dažbina iz carinske oblasti. Dakle, nametnuta carina ne predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već tzv. javne obaveze u zakonski određenim uslovima. Analogno jezičkom značenju člana 6. Evrospke konvencije, koji se samo odnosi na građanska prava i obaveze, a u vezi sa zaključkom iz prethodne rečenice, plaćanje carinskih dažbina ne predstavlja građansku, već javnu obavezu (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv SR Njemačke, broj 2552/65 od 15. decembra 1967. godine i odluku o dopustivosti, broj E 7287/75 u pogledu cariskog postupka).
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić