Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/03 (M. Š.)

Odluka donesena 28. 04. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-95/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. aprila 2004. godine, u predmetu broj AP-95/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Š., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvpl-46/02 od 17. februara 2003. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Kž-

45/02 od 12. jula 2002. godine, i presude Osnovnog suda u Srebrenici, broj K-68/01 od 15. oktobra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bratunca, podnio je 27. marta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvpl-46/02 od 17. februara 2003. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Kž-45/02 od 12. jula 2002. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici, broj K-68/01 od 15. oktobra 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici, broj K-68/01 od 15. oktobra 2001. godine, apelant je, zajedno sa više lica, proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela učestvovanja u skupini koja spriječava službeno lice u vršenju službene radnje iz člana 376. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01 ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca.

3. Protiv navedene presude apelant je uložio žalbu Okružnom sudu u Bijeljini, koji je svojom presudom, broj Kž-45/02 od 12. jula 2002. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Nakon prijema drugostepene presude Okružnog suda u Bijeljini 27. septembra 2002. godine, apelant je podnio Vrhovnom sudu Republike Srpske zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažene presude, kao vanredan pravni lijek, koji je presudom istog suda, broj Kvpl-46/02 od 17. februara 2003. godine, odbijen kao neosnovan.

5. Nakon toga, apelant je 24. marta 2003. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj navodi da mu je navedenim presudama Vrhovnog suda od 17. februara 2003. godine, Okružnog suda u Bijeljini od 12. jula 2002. godine i Osnovnog suda u Srebrenici od 15. oktobra 2001. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija), kao i sloboda mirnog okupljanja, sloboda udruživanja sa drugima iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

8. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res judicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrija, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne presude ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom zahtjevu.

9. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelant koristi neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne riješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Shodno tome, Ustavni sud mora odbaciti navode apelanta koji se odnose na povrede njegovih ustavnih prava u postupcima povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude.

10. Iz prethodne tačke ove odluke proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda u Bijeljini, broj Kž-45/02 od 12. jula 2002. godine. Slijedom toga, zadnji efektivan pravni lijek je bila žalba Okružnom sudu u Bijeljini, povodom koje je donijeta navedena presuda. Na osnovu uvida u dopis Osnovnog suda u Srebrenici, broj K-68/01 od 16. marta 2004. godine, Ustavni sud je utvrdio da je ova presuda uručena apelantu 27. septembra 2002. godine. Apelant je apelaciju predao Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom 24. marta 2003. godine. Iz toga proizilazi da je apelant propustio da se žali na konačnu presudu protiv njegove optužnice u roku za podnošenje apelacije predviđenim Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/03 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio