Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-103/03 (V. M.)
Odluka donesena 17. 05. 2004.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-103/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. maja 2004. godine, u predmetu broj AP-
103/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Fedearcije Bosne i Hercegovine, broj U-673/02 od 11. septembra 2003. godine, rješenja Društvenog fonda za penzijsko i inavalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, broj 02/1-1102458185 od 5. oktobra 2001. godine i rješenja Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Filijala Tuzla, broj 110-
24581-85 od 18. avgusta 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 26. avgusta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-673/02 od 11. septembra 2003. godine, rješenja Društvenog fonda penzijskog i inavlidskog osiguranja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: DF PIO BiH), broj 02/1-1102458185 od 5. oktobra 2001. godine i rješenja Društvenog fonda penzijskog osiguranja Bosne i Hercegovine Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: DF PIO BiH Filijala Tuzla), broj 110-24581-85 od 18. avgusta 2001. godine.
2. Apelantu je rješenjem DF PIO BiH Filijala Tuzla od 17. aprila 1982. godine priznato pravo na invalidsku penziju. On je tom Fondu podnio zahtjev za obračun i isplatu razlike penzije do penzije iznosa 852,65 DM, koliku penziju je primao u decembru 1990. godine. U suštini, apelant smatra da bi i sada trebao primati penziju u navedenom iznosu, koliko je ona iznosila u to vrijeme, te traži da mu se isplati razlika između sadašnjeg iznosa kojeg prima i ovoga kojeg bi, po njegovom mišljenju, trebao primati.
3. Rješenjem DF PIO BiH Filijala Tuzla, broj 110-24581-85 od 18. avgusta 2001. godine, odbijen je takav zahtjev apelanta za isplatu razlike penzije. Protiv ovog rješenja apelant je uložio žalbu DF PIO BiH, koji je svojim rješenjem, broj 02/1-1102458185 od 5. oktobra 2001. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu.
4. Apelant je tužbom protiv DF PIO BiH pokrenuo upravni spor kod Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, tražeći poništenje rješenja tuženog od 5. oktobra 2001. godine. Po navedenoj tužbi Vrhovni sud je donio presudu, broj U-673/02 od 11. septembra 2003. godine, kojom je apelantova tužba odbijena, uz obrazloženje da u važećim odredbama materijalnog prava nema uporišta, niti ih je apelant u tužbi naveo, po kojima bi trebalo udovoljiti zahtjevu i utvrditi visinu penzije iz decembra 1990. godine.
5. Nakon toga, apelant je 26. avgusta 2002. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, a na traženje Ustavnog suda i dopunu apelacije 9. marta 2004. godine, u kojim sasvim uopšteno navodi da mu je presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 11. septembra 2003. godine i osporenim rješenjima od 18. ovgusta 2001. godine i 5. oktobra 2001. godine povrijeđeno pravo na život, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao i sva prava iz člana 25. Opšte deklaracije o pravima čovjeka.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...) 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
7. U predmetnom slučaju, apelant u svojoj apelaciji tvrdi, u potpunosti uopšteno, da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f), kao i sva prava iz člana 25. Opšte deklaracije o pravima čovjeka. Međutim, apelant u apelaciji, niti u jednom njenom dijelu, ne konkretizuje u čemu se sastoji povreda navedenih prava, niti je ponudio dokaze za svoje tvrdnje o postojanju povrede. Sadržaj apelacije je, u osnovi, interpretacija navoda iznesenih u tužbi Vrhovnom sudu na rješenje drugostepenog upravnog organa koji se, opet, u suštini, odnose na opšti težak položaj apelanta i penzionerske populacije uopšte.
8. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni osnovni procesni principi (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i u drugim slučajevima).
9. U konkretnom slučaju, apelant nije prezentirao niti naveo niti jedan dokaz o tome zašto su nižestepeni organi povrijedili ustavna prava, osim što se na njih paušalno pozvao. Ustavni sud ne ispituje povrede ustavnih prava ex officio. U skladu sa članom 31. Poslovnika Ustavnog suda, «kod odlučivanja Sud ispituje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu». Drugim riječima, apelant je obavezan da precizira činjenično stanje i pravni aspekt povrede ustavnih prava, pri čemu paušalni navodi nisu dovoljni. Na kraju, Opšta deklaracija o pravima čovjeka ne predstavlja međunarodnopravni instrument koji čini sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, pa i ne uživa ustavnopravnu zaštitu.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić