Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/03 (Javno preduezeće Radio – Televizija Republike Srpske)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-263/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Marto Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2004. godine, u predmetu broj AP-263-03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća Radio

– Televizija Republike Srpske, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-415/02 od 18. jula 2003. godine, presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Gž-247/00 od 29. juna 2001. godine i presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Rs-15/99 od 11. aprila 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduezeće Radio – Televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Banjoj Luci, zastupana po zakonskom zastupniku D. D., generalnom direktoru apelanta, podnijela je 18. septembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-415/02 od 18. jula 2003. godine, presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Gž-247/00 od 29. juna 2001. godine, i presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Rs-15/99 od 11. aprila 2000. godine.

2. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Rs-15/99 od 11. aprila 2000. godine, poništena su, kao nezakonita, rješenja apelanta, broj 09-3176/99 od 15. septembra 1999. godine, i broj 06-1623 od 3. juna 1999. godine, te je apelant, kao tuženi u ovoj parnici, obavezan da tužiteljicu Maricu Lalović vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i uspostavi joj prava iz radnog odnosa.

3. Protiv navedene prvostepene presude apelant je uložio žalbu Okružnom sudu u Srpskom Sarajevu koji je u žalbenom postupku donio presudu, broj Gž-247/00 od 29. juna 2001. godine i njome odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Nakon toga, apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene odluke. Odlučujući po reviziji apelanta, Vrhovni sud Republike Srpske donio je rješenje, broj Rev-415/02 od 18. jula 2003. godine, kojim je odbacio reviziju jer je apelant istu podnio nakon isteka zakonom propisanog roka od 30 dana.

5. Napokon, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene odluke, koja je u ovom slučaju dopuštena. Međutim, revizija je odbačena jer je apelant reviziju izjavio propustivši zakonom određeni rok za njeno ulaganje. Vrhovni sud se nije upuštao u meritum predmeta i ispitivanje pravnog aspekta konkretnog slučaja zbog neblagovremenosti revizije. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/03 (Javno preduezeće Radio –… | Sudska praksa | Aktio