Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-113/03 (M.A.)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-113/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17.marta 2004. godine, u predmetu broj AP-113/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 1. i 12. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. A., podnesena protiv odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, od 21. oktobra 2002. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje i jer je postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu pokrenut prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u formi krivične prijave protiv Paddy Ashdowna, Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik). Iz apelacije proizilazi da je Visoki predstavnik, donošenjem odluke o smjenjivanju apelanta sa položaja direktora Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine i kojom mu se zabranjuje da obavlja bilo koju zvaničnu, izbornu ili imenovanu funkciju i kandidovanje na izborima, kao i funkciju unutar političkih stranaka, donesenom 21. oktobra 2002. godine (u daljenjem tekstu: Odluka), po navodima apelanta, počinio više krivičnih dijela protiv njega i tako mu pričinio znatnu materijalnu i nematerijalnu štetu.
2. Polazeći od navoda apelanta, a s ciljem da se utvrde procesne pretpostavke za razmatranje apelacije pred Ustavnim sudom, od Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), odnosno od Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija), dopisom od 3. februara 2004. godine zatražena je informacija o tome da li je apelant pokrenuo postupak sa identičnim zahtjevom pred Domom i kada, kao i da li je o predmetu, eventualno, donesena odluka.
3. Ustavni sud je obaviješten od strane Komisije, aktom od 9. februara 2004. godine, da je apelant 21. novembra 2002. godine podnio aplikaciju Domu protiv Odluke, koja je registrovana pod brojem CH/02/12457. Između ostalog, aplikant u aplikaciji Domu navodi da mu je Odlukom Visokog predstavnika prekršeno pravo na rad i razna druga ljudska prava garantovana Aneksom VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini - Sporazumom o ljudskim pravima - (u daljnjem tekstu: Sporazum), kao i da je bio diskriminisan u uživanju svojih prava zbog toga što je bošnjačke nacionalnosti. Razmatrajući ovu aplikaciju, Dom je 2. aprila 2003. godine usvojio odluku o prihvatljivosti, broj CH/02/12457, kojom je aplikaciju proglasio neprihvatljivom, kao inkompatibilnu ratione personae sa Sporazumom.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 1. i 12. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
1. Sud nije nadležan za odlučivanje; [...]
12. apelant je prethodno pokrenuo postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu; [...]».
5. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se i aplikacija Domu i apelacija Ustavnom sudu baziraju na istom činjeničnom osnovu. Međutim, apelant zahtijeva u apelaciji, koja je upućena Ustavnom sudu, za razliku od aplikacije Domu, i utvrđivanje krivične odgovornosti Visokog predstavnika zbog donošenja Odluke.
6. Bez obzira na ovu razliku, Ustavni sud smatra da ona nema značajniji uticaj na identitet zahtjeva iz apelacije u odnosu na zahtjev iz aplikacije. Naime, u skladu sa odredbom člana 16. stav 2. tačka 12. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ako je pokrenut postupak pred Domom sa identičnim zahtjevom, prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu. Ovo dalje znači, a u skladu sa stavom Ustavnog suda, da o istovjetnim zahtjevima upućenim Ustavnom sudu i Domu, predmet rješava institucija koja je prije primila zahtjev (vidi rješenja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 30/00 od 16. decembra 2000. godine i AP 69/00 od 23. marta 2001. godine). S obzirom da je Dom primio ranije aplikaciju, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 12. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u ovom predmetu.
7. S druge strane, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležanost iz člana VI.3(b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud nije nadležan da utvrđuje bilo čiju krivičnu odgovornost, pa samim tim ni eventualnu odgovornost Visokog predstavnika..
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 1. i 12. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je apelant prethodno uputio aplikaciju Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić