Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-240/03 (Đ. M.)

Odluka donesena 18. 03. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-240/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Ćazim Sadiković i Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-240/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ. M., podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj Gž-121/99 od 7. januara 2000. godine, i presude Općinskog suda u Cazinu, broj P-211/97 od 7. avgusta 1998. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, zastupan po punomoćniku N. D., advokatu iz Cazina, podnio je 27. avgusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalog suda Bihać, broj Gž-121/99 od 7. januara 2000. godine, i presude Općinskog suda u Cazinu, broj P-211/97 od 7. avgusta 1998. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu, broj P-211/97 od 7. avgusta 1998. godine, okončan je prvostepeni parnični postupak u kojem je apelant bio tužena strana, a kojom je izvršena fizička dioba nekretnina koje su predstavljale suvlasničku zajednicu apelanta i drugih lica, nastalu po osnovu kupoprodaje i nasljedstva.

3. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu Bihać, koji je svojom presudom, broj Gž-121/99 od 7. januara 2000. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda u Cazinu. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sporne relevantne činjenice, te da nije povrijedio zakon na štetu apelanta.

4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na mirmo uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije. U aplenaciji apelant, također, navodi da je nakon donošenja osporene presude Kantonalnog suda Bihać, broj Gž-121/99 od 7. januara 2000. godine, 6. juna 2000. godine Federalnom tužiocu podnio prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Međutim, Federalni tužilac nije našao zakonskog osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv osporenih presuda, o čemu je apelant obaviješten njegovim dopisom broj Gt-143/2000 od 15. juna 2000. godine. Nadalje, apelant je protiv drugostepene presude ulagao reviziju, a 4. aprila 2000. godine i prijedlog za ponavljanje postupka, ali su navedeni vanredni pravni lijekovi apelanta pravosnažno odbačeni, odnosno odbijeni, odlukama Općinskog suda u Cazinu. Nakona svega, apelant je pocio apelaciju Ustavnom sudu 27. avgusta 2003. godine.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...) 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

6. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

7. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant mora odlučivati o podnošenju pravnog lijeka, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova) ne može se smatrati iskorištenim (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

8. Kako to Ustavni sud navodi u prethodnoj tački, pravni lijek mora zavisiti od apelanta da bi bio efektivan. Zahtjev za zaštitu zakonitosti se ne može smatrati efikasnim i adekvatnim pravnim lijekom s obzirom da ne zavisi od apelanta već od nadležnog javnog pravobranioca. Prema tome, podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne prestaje računanje roka od 60 dana propisanog članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izuzev u slučaju da javni pravobranilac odluči da pokrene postupak za zaštitu zakonitosti (vidi rješenje Ustavnog suda, AP 125/01, od 26. septembra 2003. godine). U konkretnom slučaju, Javni pravobranilac je odbacio apelantov zahtjev.

9. U pogledu drugog navedenog vanrednog pravnog lijeka, koje je apelant koristio, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res judicate (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrija, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243).

10. Iz navoda apelacije proističe da je apelant protiv osporene odluke Kantonalnog suda Bihać ulagao reviziju, ali je ona rješenjem Općinskog suda u Cazinu, broj P-211/97 od 8. juna 2000. godine, odbačena kao nedozvoljena. Protiv ovog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu Bihać. Žalba je rješenjem, broj Gž-528/2000 od 21. decembra 2000. godine, odbijena kao neosnovana. Iz navedenih razloga Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek.

11. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev za zaštitu zakonitosti, revizija i prijedlog za ponavljanje postupka ne mogu smatrati efikasnim i adekvatnim pravnim lijekovima u konkretnom slučaju, u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda Bihać, broj Gž-121/99 od 7. januara 2000. godine, donesena povodom žalbe apelanta, kao zadnjeg efikasnog pravnog lijeka. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud u Cazinu je dopisom od 8. marta 2004. godine obavijestio Ustavni sud da je ova presuda uručena apelantu prije 14. marta 2000. godine. Apelant je apelaciju predao Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom 25. avgusta 2003. godine. Iz toga proizilazi da je apelant propustio da se žali na konačnu presudu u roku za podnošenje apelacije predviđenim Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-240/03 (Đ. M.) | Sudska praksa | Aktio