Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-232/03 (S. I.)
Odluka donesena 17. 05. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-232/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. maja 2004. godine, u predmetu broj AP-
232/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. I., podnesena protiv rješnja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1677/02 od 29. maja 2003. godine, rješenja Opštinskog suda u Tuzli, broj P-1488/00 od 16. oktobra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-70/02 od 4. juna 2002. godine i presude Opštinskog suda u Tuzli, broj P-1488/00 od 7. novembra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. S. I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, podnio je 12. avgusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješnja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1677/02 od 29. maja 2003. godine, rješenja Opštinskog suda u Tuzli, broj P-
1488/00 od 16. oktobra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-70/02 od 4. juna 2002. godine i presude Opštinskog suda u Tuzli, broj P-1488/00 od 7. novembra 2001. godine.
2. Apelant je kao prijaratni penzioner podnio nadležnoj filijali Zajednice penzijsko-invalidskog osiguranja, 19. aprila 1999. godine, zahtjev za nastavak isplate penzije. Apelant je dobio rješenje kojim mu se usvaja obnovljeni zahtjev od 4. februara 2000. godine, a ne prethodni od 19. aprila 1999. godine i nastavlja isplata penzije od avgusta 1999. godine. Radi toga što mu nije usvojen prethodni zahtjev i isplaćena penzija od novembra 1998. godine do jula 1999. godine, apelant je podnio tužbu Opštinskom sudu u Tuzli. Nakon provedenog postupka, taj sud donio je presudu, broj P-
1488/00 od 7. novembra 2001. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija za navedeni period.
3. Protiv prvostepene presude apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli koji je rješavajući po žalbi apelanta donio presudu, broj Gž-70/02 od 4. juna 2002. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Nakon toga, apelant je Opštinskom sudu u Tuzli podnio prijedlog za ponavljanje ovog pravosnažno okončanog postupka, koji prijedlog je taj sud svojim rješenjem, broj P-1488/00 od 16. oktobra 2002. godine, odbio kao neosnovan.
5. Nezadovoljan rješenjem kojim mu je odbijen prijedlog za ponavljanje postupka, apelant je protiv tog rješenje uložio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je po toj žalbi donio rješenje, broj Gž-
1677/02 od 29. maja 2003. godine, te odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
8. U pogledu zahtjeva za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da postupci u kojima se traži preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrija, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se prijedlog za ponavljanje postupka ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom prijedlogu.
9. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelant koristi neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Shodno tome, Ustavni sud mora odbaciti navode apelanta koji se odnose na povrede njegovih ustavnih prava u postupcima povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
10. Iz prethodne tačke ove odluke proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-70/02 od 4. juna 2002. godine. Slijedom toga, zadnji efektivan pravni lijek je bila žalba tom sudu, povodom koje je donijeta navedena presuda. Evidentno je da je apelant bio u posjedu ove odluke u trenutku podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno 12. septembra 2002. godine, a da je apelaciju predao Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom 11. avgusta 2003. godine. Iz toga proizilazi da je apelant propustio da se žali na konačnu presudu u roku za podnošenje apelacije predviđenim Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić