Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-194/03 (S. M.)
Odluka donesena 17. 05. 2004.
- Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-194/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. maja 2004. godine, u predmetu broj AP-
194/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 11. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-721/02 od 9. maja 2003. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj P-352/81 od 7. jula 2002. godine, presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-
771/90 od 27. februara 1992. godine, presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-61/90 i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-352/81 od 4. oktobra 1988. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljeskovih Voda, opština Doboj, podnio je 23. juna 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-721/02 od 9. maja 2003. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj P-352/81 od 7. jula 2002. godine, presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-771/90 od 27. februara 1992. godine, presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-61/90 i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-352/81 od 4. oktobra 1988. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju, broj P-352/81 od 4. oktobra 1988. godine, obavezan je apelant, kao tuženi u ovoj parnici, da svojoj bivšoj supruzi isplati iznos od 6.327,043 tadašnja dinara sa kamatom i troškovima postupka, kao ekvivalent ½ dijela zajedničke bračne tekovine.
3. Protiv navedene presude, apelant je uložio žalbu Okružnom sudu u Doboju koji je svojom presudom, broj Gž-61/90, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Nakon toga, apelant je uložio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine koji je u tom postupku donio presudu, broj Rev-771/90 od 27. februara 1992. godine i odbio reviziju kao neosnovanu.
5. Apelant je, 15. aprila 1999. godine, Osnovnom sudu u Doboju podnio prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka pred tim sudom, broj P-352. Po tom prijedlogu, taj sud donio je rješenje, broj P-352/81 od 7. jula 2002. godine, koji je prijedlog odbacio kao neblagovremen.
6. Protiv predmetnog rješenja Osnovnog suda u Doboju, od 7. jula 2002. godine, apelant je uložio žalbu Okružnom sudu u Doboju, koji je svojim rješenjem, broj Gž-721/02 od 9. maja 2003. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
7. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je nižestepenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;».
9. U konkretnom slučaju, što se tiče dijela apelacije podnesene protiv rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj P-352/81 od 7. jula 2002. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-721/02 od 9. maja 2003. godine, Ustavni sud konstatuje da su ta rješenja donesena po apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka, te da tim rješenjima o predmetu postupka nije meritorno donešena odluka. Prema sudskoj praksi organa Evropske konvencije, zahtjevi za ponavljanje postupka se ne mogu smatrati efektivnim pravnim lijekom, osim ukoliko se on nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35, str. 243).
10. Dakle, u pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da Osnovni sud u Doboju nije našao razlog za ponavljanje postupka, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za ponavljanje pravosnažno, meritorno okončanog postupka ili ne, bez odluke po pravnom pitanju apelantovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak utvrđivanja postojanja osnovanosti ponavljanja postupka ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije, niti u okvir člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Nadalje, prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav Bosne i Hercegovine stupa na snagu nakon potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt kojim zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opšti okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana.
12. Sporni događaj u ovom predmetu, odnosno utvrđivanje bračne tekovine, se desio prije 14. decembra 1995. godine. Apelant je podnio apelaciju, inter alia, i na presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-352/81 od 4. oktobra 1988. godine, Višeg suda u Doboju, broj Gž-61/90 i Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-771/90 od 27. februara 1992. godine. Iz ovoga proizilazi da su ovi navodi iz apelacije, koji se odnose i na presude, van nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, jer Ustavni sud, u principu, ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi predmet Doma za ljudska prava, broj CH/96/1, Matanović, Odluka o prihvatljivosti od 13. septembra 1996., Odluke o prihvatljivosti i meritumu 1996.-1997).
13. U skladu sa navedenom odredbom Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Prema navedenom, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić