Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-453/03 (B. S.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-453/03
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 453/03, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. S., podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-630/02 od 17. jula 2003. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj K-44/02 od 12. septembra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rogolja, općina Gradiška, kojeg zastupa branilac M. K., advokat iz Gradiške, podnio je 17. novembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-630/02 od 17. jula 2003. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj K-44/02 od 12. septembra 2002. godine. Predmetnom apelacijom apelant je zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po konačnoj presudi Osnovnog suda iz Gradiške. Postupajući prema podnesenom zahtjevu, Ustavni sud je na sjednici 25. marta 2004. godine donio Odluku, broj AP 453/03, kojom je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka zatraženo je, 24. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Odgovor na apelaciju Okružnog suda primljen je 8. jula 2004. godine, dok Okružno tužilaštvo Banja Luka nije dostavilo odgovor.
3. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je 6. augusta 2004. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. Apelant je presudom Osnovnog suda u Gradišci, broj K-44/02 od 12. septembra 2002. godine, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, jer je upravljajući putničkim terenskim motornim vozilom, sa koncentracijom alkohola u krvi od 1,42 promila, prouzrokovao saobraćajnu nesreću udarivši prednjom desnom stranom svog vozila radnike koji su pokraj puta izvodili radove, pri čemu je jedan radnik usljed zadobijenih povreda preminuo, a drugi zadobio teške tjelesne povrede. Navedenom presudom apelantu je izrečena i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom “B” kategorije iz člana 63. st. 2. i 3. Krivičnog zakona u trajanju od jedne godine.
6. Protiv navedene presude apelant je uložio žalbu iz svih žalbenih osnova, prema kojoj je Okružni sud na sjednici vijeća 17. jula 2003. godine donio presudu, broj Kž 630/02 od 17. jula 2003. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud navodi, u suštini, da su činjenična utvrđenja, prema ocjeni tog suda, potpuna i pravilna i da nije povrijeđen zakon na štetu apelanta.
7. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 17. novembra 2003. godine.
IV. Relevantni propisi
8. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije», br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) koji je primjenjivan u predmetnom slučaju.
Član 371. Zakona, u svom relevantnom dijelu, glasi:
«(1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici [...]. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale [...].» Član 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 26/93) «Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1. stav 4. i stav 7. člana 371.»
9. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 50/03) Član 442. stav 3. u relevantnom dijelu, glasi:
«Postupci u predmetima ... u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drukčije određeno.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga, apelant navodi da su osporene presude donesene uz bitne povrede odredbi krivičnog postupka, jer je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivna razlozima u pogledu nastanka predmetne saobraćajne nezgode, a i u suprotnosti je sa nalazom vještaka i dokazima objektivne prirode. Nadalje, apelant navodi da nižestepeni sudovi nisu bili nezavisni, nepristrani i pravični zato što apelant nije učinio radnje opisane u izreci prvostepene presude, osporavajući činjenice koje su utvrdili ti sudovi. I na kraju, apelant smatra da je u drugostepenom postupku učinjena povreda člana 6. Evropske konvencije jer nije pozvan na sjednicu drugostepenog vijeća 17. jula 2003. godine, koja je održana bez njegovog prisustva i prisustva branioca. Ujedno, smatra apelant, time je povrijeđena i odredba člana 310. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske kojom je propisano da će o sjednici vijeća biti obaviješteni tužilac, optuženi i njegov branilac. Na kraju, apelant je predložio da se ukine osporena drugostepena presuda od 17. jula 2003. godine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prema žalbi na prvostepenu presudu Okružnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju, Okružni sud navodi da niko od stranaka u postupku nije zahtijevao da bude obaviješten o sjednici vijeća drugostepenog suda, te da iz uvoda osporene presude proizlazi da je o žalbi optuženog rješavano na sjednici vijeća održanoj 17. jula 2003. godine. Nadalje, kako optuženi i njegov branilac nisu u roku predviđenom za žalbu zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici, niti su predložili održavanje pretresa pred drugostepenim sudom, Okružni sud smatra da nije došlo do narušavanja apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Okružni sud navodi da su neosnovani navodi apelacije iz kojih proizlazi da je u konkretnom predmetu u drugostepenom postupku trebao biti primijenjen novi Zakon o krivičnom postupku koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, jer je odredbom člana 442. stav 3. navedenog zakona propisano da se postupci u krivičnim predmetima, u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu, nastavljaju prema dosadašnjim propisima. Radi toga, smatra ovaj sud, nije postojala njegova obaveza obavještavanja stranaka o sjednici vijeća.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda, broj Kž- 630/02 od 17. jula 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 23. oktobra 2003. godine, a njegov branilac 15. oktobra 2003. godine, dok je apelacija podnesena 17. novembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glase:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
c.da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d.da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;
e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu".
17. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se apelant žali da je Okružni sud donio presudu 17. jula 2003. godine, na sjednici vijeća na kojoj njemu i njegovom braniocu nije data mogućnost da učestvuju, čime im, kako tvrdi apelant, nije pružena mogućnost odbrane.
18. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu u vrijeme donošenja drugostepene presude, 17. jula 2003. godine, na snazi bio Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine. Međutim, članom 442. stav 3. tog zakona propisano je da će se postupci u predmetima u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastaviti prema dosadašnjim propisima. To u konkretnom slučaju znači da je Okružni sud morao primijeniti odredbe prethodnog zakona koje se odnose na žalbeni postupak, a prema kojima nije na obligacijski predviđeno održavanje javne rasprave pred žalbenim sudom uz učešće stranaka u postupku. Ipak, Ustavni sud primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi. S obzirom da su Evropsku konvenciju, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, sve domaće institucije obavezne da direktno primjenjuju, ovaj pojam, tj. pojam «sjednice vijeća», se mora tumačiti u duhu pojma «javne rasprave» iz člana 6. Evropske konvencije.
19. Jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije jeste ravnopravnost stranaka, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, je da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane.
20. U skladu s navedenim, Ustavni sud podsjeća da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih osobina na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je optuženi imao pravedan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Monnel and Moris od 2. marta 1987. godine, serija A broj 115, st. 54. i 56).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su na saslušanju pred prvostepenim sudom bili prisutni apelant i njegov branilac, kao i javni tužilac. Iz osporene presude Okružnog suda, od 17. jula 2003. godine, proizlazi da sjednici nisu prisustvovali ni apelant ni njegov branilac. Međutim, razmatrajući osporenu drugostepenu presudu, apelaciju i odgovor na navode iz apelacije, slijedi da sjednici vijeća nije prisustvovao ni javni tužilac, te da se apelant nije pozvao na pravo da prisustvuje i iznese svoj slučaj pred Okružnim sudom. Postavlja se pitanje da li je u takvoj situaciji došlo do povrede prava na pravično suđenje. Na osnovu izloženog, a s obzirom na dosadašnju praksu, Ustavni sud smatra da u takvoj situaciji nije došlo do povrede prava na ravnopravnost stranaka u okviru člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
22. U pogledu apelantovih navoda da nižestepeni sudovi nisu bili nezavisni, nepristrani i pravični zato što apelant nije, navodno, učinio radnje opisane u izreci prvostepene presude, osporavajući činjenice koje su utvrdili ti sudovi, Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02.)
23. Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili procesnog) zakona, Ustavni sud treba provjeriti da li je u navedenom smislu postupak bio pravičan. U konkretnom slučaju ne postoje naznake koje bi upućivale da predmetni postupak u ovoj stvari to nije bio.
VIII. Zaključak
24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju, gdje apelant nije tražio prisustvovanje raspravi pred drugostepenim sudom uz istovremeno odsustvovanje ovlaštenog tužioca, nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić