Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1029/04 (M.P.)
Odluka donesena 15. 06. 2005.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1029/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-1029/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. P., podnesena zbog nedonošenja rješenja o izvršenom obezbjeđenju dokaza od strane Osnovnog suda u Višegradu, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rudog, koga zastupa A. P., advokatica iz Priboja, podnio je, 6. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja rješenja o izvršenom obezbjeđenju dokaza od strane Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).
2. Apelant je, 26. juna 1998. godine, Osnovnom sudu podnio prijedlog za obezbjeđenje dokaza. Osnovni sud je rješenjem, broj R-59/01 od 17. septembra 2001. godine, usvojio apelantov prijedlog za obezbjeđenje dokaza i zatim, 5. oktobra 2001. godine, izašao na lice mjesta radi obezbjeđenja dokaza o čemu je sastavljen zapisnik koji je uručen apelantovom punomoćniku.
3. Nakon toga, apelant se više puta obraćao sudu radi donošenja i dostavljanja rješenja o izvršenom obezbjeđenju dokaza, pa ga je Osnovni sud, 18. avgusta 2003. godine, obavijestio da je zapisnik o obezbjeđenju dokaza uručen njegovom punomoćniku, te da sud nije bio dužan donositi bilo kakvo rješenje o izvršenom obezbjeđenju dokaza na licu mjesta i da mu stoga takvo rješenje nije moglo biti ni dostavljeno.
4. Apelant se žali da mu je, zbog nedonošenja rješenja o izvršenom obezbjeđenju dokaza, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
6. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag protiv Švedske, od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske, od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.
7. Ustavni sud smatra da se u postupku koji se odnosi na obezbjeđenje dokaza ne utvrđuju građanska prava i obaveze. Naime, obezbjeđenje dokaza, prema članu 272. Zakona o parničnom postupku koji su se primjenjivali u konkretnom slučaju ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 29/90, 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94), se može predložiti u toku kao i prije pokretanja parnice ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano. Dalje, postupak obezbjeđenja dokaza ne završava donošenjem odluke nego sačinjavanjem zapisnika o izvedenom dokazu, odnosno njegovom dostavom parničnom sudu, pa stoga protiv zapisnika nije dopuštena žalba. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, već je apelant svoja građanska prava i obaveze mogao ostvarivati u parnicama zbog kojih je i tražio konkretno obezbjeđenje dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite, apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić