Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-162/03 (S.S.)
Odluka donesena 21. 07. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-162/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
21. 07. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 162/03, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 21. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. S., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-99/02 od 14.
oktobra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Vijačana, općina Čelinac, kojeg zastupa J. J., advokat iz Banje Luke, podnio je 31. decembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-99/02 od 14. oktobra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 8. januara 2004. godine, u skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu radi davanja odgovora.
3. Ustavni sud je, 4. februara 2004. godine, od Vrhovnog suda primio odgovor na apelaciju.
4. Navedeni odgovor Ustavni sud je, 23. marta 2004. godine, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelantovoj punomoćnici.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. U sudskom postupku je utvrđeno da je 20. marta 1993. godine M. K., nalazeći se u putničkom automobilu «Zastava 101» kojim je upravljao Z. J., a u kojem se nalazio i P. V., od projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja zadobio smrtonosne povrede i da je povredama podlegao 22. marta 1993. godine u anesteziološkoj službi Hirurške klinike u Banjoj Luci.
6. Vojni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Vojni sud), presudom broj IK.103/94 od 15. decembra 1994. godine, proglasio je krivim i osudio apelanta da je sa umišljajem lišio života M. K. i sa umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Također, sud ga je proglasio krivim i osudio za pokušaj lišavanja života vojnog lica prilikom vršenja poslova čuvanja javnog reda, čime je izvršio, s umišljajem, krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 2. točka 3. u vezi sa čl. 19. i 48. stav 1. Krivičnog zakona. Sud je apelantu za navedena krivična djela izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina, u koju je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru.
7. Vojni sud, presudom broj IK.103/94 od 7. jula 1997. godine, proglasio je krivim i osudio apelanta što je 20. marta 1993. godine oko 17.00 sati na Željezničkoj stanici u Banjoj Luci, ispucavši neutvrđen broj metaka iz automatskog pištolja na mjestu gdje je bio okupljen veći broj ljudi, izazvao opasnost po život ljudi, te ozbiljnom prijetnjom - upotrebom oružja napao na službeno lice u vršenju poslova javne bezbjednosti i na taj način počinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 172. stav 3. Krivičnog zakona i krivično djelo napada na službeno lice u vršenju poslova bezbjednosti iz člana 199. stav 2. istog zakona. Sud mu je, za navedena krivična djela, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju je uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru.
8. Vrhovni vojni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni vojni sud), rješenjem broj II K 14/98 od 14. aprila 1999. godine, rješavajući žalbu apelantovog branioca i Osnovnog vojnog tužioca iz Banje Luke, izjavljene protiv presude Vojnog suda broj IK.103/94 od 7. jula 1997. godine, ukinuo je presudu Vojnog suda broj IK.103/94 od 7. jula 1997. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.
9. S obzirom da su u međuvremenu prestali da postoje vojni sudovi u Republici Srpskoj, daljnje vođenje postupka u ovom predmetu je preuzeo Okružni sud u Banjoj Luci. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), presudom broj K-119/00 od 27. maja 2002. godine, osudio je apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2., u vezi člana 19. Krivičnog zakona, krivičnog djela izazivanja opće opasnosti iz člana 172. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona i krivičnog djela napada na službeno lice u vršenju poslova bezbjednosti iz člana 199. stav 2. u vezi sa stavom
1. Krivičnog zakona, izvršenih 20. marta 1993. godine u Banjoj Luci.
10. Apelant je, 25. juna 2002. godine, protiv navedene presude Okružnog suda izjavio žalbu Vrhovnom sudu iz svih zakonom predviđenih razloga.
11. Osporenom presudom Vrhovnog suda, broj Kž-99/02 od 14. oktobra 2002. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, a uvažena žalba Okružnog javnog tužioca iz Banje Luke u odluci o kazni i preinačena presuda Okružnog suda broj K-119/00 od 27. maja 2002. godine i apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i tri mjeseca zbog navedenih krivičnih djela.
IV. Relevantni propisi
12. Zakon o sudovima i sudskoj službi («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/00) Član 108. stav 2. glasi:
«Zakon o vojnim sudovima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 27/93 i 8/96) prestaje da važi stupanjem na snagu ovog zakona.
(…)».
Član 109. glasi:
«Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku Republike Srpske».
13. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske (preuzeti Zakon o krivičnom postupku «Službeni list SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 50/03) «Član 364.
1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji:
(...)
11) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Član 387.
1) Drugostepeni sud će uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 364. stav 1. tač. 5, 9. i 10. ovog zakona.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Prema sadržaju apelacije i dokumenta predočenih Ustavnom sudu, apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj Kž-99/02 od 14. oktobra 2002. godine zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, smatrajući je nezakonitom. Apelant traži da se osporena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje ili da se prvostepena presuda preinači i optuženi oslobodi optužbe za sva krivična djela za koja je proglašen krivim ili da se oslobodi optužbe za prvo navedeno krivično djelo, tj. krivično djelo ubistva u pokušaju, a da mu se za ostala dva krivična djela izrekne blaža kazna ili uvjetna osuda ili da se prvostepena presuda preinači i apelant oslobodi.
15. Apelant smatra da osporene presude nemaju uporište u provedenom dokaznom postupku i izvedenim dokazima Apelant je pokrenuo i pitanje nedostatka nepristranosti sudija vojnih sudova koji su, prema njegovom mišljenju, bili pristrani u korist oštećene M. K., supruge ubijenog M. K. Ističe da je M. K. sve vrijeme prisustvovala suđenjima i bila zaposlena kao daktilograf Okružnog suda Banja Luka, te da je njeno prisustvo suđenju moglo uticati na odluku sudova u konkretnom krivičnom postupku. Apelant tvrdi da prvostepena presuda Okružnog suda sadrži raznovrsne oblike bitnih povreda krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku. On navodi da se iz izreke prvostepene presude ne vidi motiv, tj. povod zašto je on sa umišljajem lišio života M. K. i doveo u opasnost život više lica. Nadalje, nema opisa pogodaka projektila na vozilu, nema razloga o odlučnim činjenicama, obrazloženje prvostepene presude je protivrječno i nejasno. Zatim, u pogledu odlučnih činjenica ističe da je netačno prezentiran sadržaj izvedenih dokaza i da presuda nije obrazložena prema zahtjevima člana 357. Zakona o krivičnom postupku. Konačno, apelant se žali i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa Krivičnog zakona, navodeći detaljno vlastito viđenje činjeničnog i pravnog stanja stvari, odnosno propuste sudova koji su odlučivali u konkretnom slučaju.
16. Pobijajući apelacijom presudu Vrhovnog suda kao nezakonitu, apelant smatra da osporena presuda predstavlja povredu njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i povredu njegovih drugih prava u vezi sa krivičnim postupkom jer nije donesena na temelju dokaza.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ostao u cijelosti kod razloga osporene presude i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Kž- 99/02 od 14. oktobra 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2002. godine, a apelacija protiv navedene presude je podnesena Ustavnom sudu 31. decembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda jer smatra da su presudom povrijeđena njegova ustavna prava, tj. pravo na pravičan postupak i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), što odgovara članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
23. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. OI 25, 240).
24. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobiveni (vidi, između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 67).
25. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
26. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud ispitao prvostepenu presudu u dijelu koji se žalbama (apelanta i javnog tužioca) pobija. Apelantova žalba protiv prvostepene presude je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u pogledu bitnih povreda krivičnog postupka, uopćena i neutemeljena. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku na glavnom pretresu, na osnovu izvedenih dokaza i iznesenih činjenica. Na tako utvrđenom činjeničnom stanju, Vrhovni sud je zasnovao osporenu - drugostepenu odluku. Vrhovni sud je u osporenoj presudi ocijenio, polazeći od nespornih činjenica i apelantove odbrane, a posebno od provedenih dokaza, da je apelant nesumnjivo izvršio krivična djela za koja se tereti i zaključio da je donesena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano i relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. Na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenjeni su materijalno-pravni propisi, tj. odgovarajuće odredbe Krivičnog zakona Republike Srpske. Zaključci prvostepenog suda nisu ni na koji način dovedeni u sumnju, niti u pogledu činjeničnog stanja, a ni u pogledu primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni koja je izrečena apelantu, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice predmeta i okolnosti koje utiču na odmjeravanje kazne, ali i da u skladu sa članom 387. Zakona o krivičnom postupku apelantu treba izreći strožu kaznu kao što je to navedeno u dispozitivu presude Vrhovnog suda. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su i u ovom dijelu prigovori apelanta neutemeljeni. U toku sudskog postupka nisu uočene bilo kakve povrede relevantnih zakona na koje sudovi paze po službenoj dužnosti. U vezi sa pitanjem poštivanja načela materijalne istine, odnosno nepristranosti suđenja, koja su apelacijom pokrenuta, podsjeća se da je Vrhovni vojni sud, rješenjem broj II K 14- 98 od 14. aprila 1999. godine, zaključio da je presuda Vojnog suda broj IK-103/94 od 7. jula 1997. godine sadržavala bitne povrede krivičnog postupka na koje sud mora paziti po službenoj dužnosti, a zbog kojih se presuda ne može ispitati, te da se ona mora ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni vojni sud je, rješenjem broj II K 14-98 od 14. aprila 1999. godine, povodom žalbe apelantovog pravobranioca i osnovnog vojnog tužioca, a po službenoj dužnosti, ukinuo presudu Vojnog suda broj IK-103/94 od 7. jula 1997. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni vojni sud je zaključio da se, zbog te bitne povrede krivičnog postupka, pobijana presuda mora ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Iz istih razloga, Vrhovni vojni sud se nije upuštao u ocjenu ostalih žalbenih navoda, jer je presuda donesena zbog bitnih povreda krivičnog postupka. Slijedi da je navedena prvostepena presuda Vojnog suda ukinuta navedenim rješenjem Vrhovnog vojnog suda ne zbog nedostataka nepristranosti Vojnog suda, već zbog bitnih povreda krivičnog postupka na koje sud mora paziti po službenoj dužnosti, zbog čega je predmet i vraćen na ponovno prvostepeno odlučivanje.
27. Zakonom o sudovima i sudskoj službi («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/00), koji je stupio na snagu osmog dana po objavljivanju, a objavljen je 25. maja 2000. godine (član 108. stav 2. i 109), propisano je da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o vojnim sudovima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 27/93 i 8/96). Slijedi, da predmetni krivični postupak treba voditi u skladu sa navedenim Zakonom o sudovima i sudskoj službi, tj. za vođenje prvostepenog postupka postaje nadležan Okružni sud u Banjoj Luci.
28. S obzirom na navedeno, a prije svega, prestanak važenja Zakona o vojnim sudovima i ustanovljenje nadležnosti redovnih sudova po Zakonu o sudovima i sudskoj službi iz 2000. godine, postupak u konkretnom krivičnom predmetu započeo je ponovo, ali sada pred Okružnim sudom u skladu s navedenim zakonom. Slijedi, stoga, da navedenim rješenjem Vrhovnog vojnog suda broj II K-14/98 od 14. aprila 1999. godine nije konačno odlučeno o meritumu konkretnog krivičnog predmeta i da prvostepena presuda Vojnog suda, broj IK-103/94 od 7. jula 1997. godine, nije konačno odlučila o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za konkretna krivična djela, već je predmet vraćen na ponovno – prvostepeno odlučivanje pred istim sudom.
29. Na osnovu analize dokumenata i spisa predmeta proizlazi da osporena presuda Vrhovnog suda sadrži odgovarajuće razloge o svim odlučnim činjenicama, a naročito onim koje se odnose na oblike apelantove vinosti. Slijedi da nisu utemeljeni apelantovi prigovori iz osnova navodnih bitnih povreda odredbi krivičnog postupka. Drugim riječima, u postupku pred sudovima, u pogledu apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud nalazi da su apelantu bile date mogućnosti da predoči razloge presude i da je apelant na taj način mogao djelotvorno koristiti raspoložive pravne lijekove. Ustavni sud, također, smatra da su u postupku pred sudovima uzeti u obzir, u skladu sa domaćim relevantnim zakonima, argumenti strana u postupku i da su bitni argumenti na odgovarajući način navedeni u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda. Konačno, osporena presuda Vrhovnog suda, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, ne mora imati iscrpna obrazloženja. U postupku pred sudovima nesumnjivo je utvrđeno da je suština apelantove odbrane, u odnosu na krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da se on ne sjeća da je učinio bilo koju od inkriminiranih radnji i da je uopće bio na mjestima gdje su radnje učinjene. To je istakao i Vrhovni sud u obrazloženju presude, koja se apelacijom pobija.
U pogledu apelantovih tvrdnji o navodnom nedostatku nepristranosti suđenja pred Okružnim i Vrhovnim vojnim sudom, koji su prema njegovom mišljenju bili pristrani u suđenju u korist oštećene M. K., Ustavni sud smatra da ove tvrdnje moraju imati čvrsto uporište u provedenim dokazima i biti nesumnjivo utvrđene u dokaznom postupku. S obzirom da to u konkretnom predmetu nije slučaj, odnosno da prisustvovanje oštećene M. K. suđenju, samo po sebi, ne bi moglo značiti utjecaj na sudije i odlučivanje sudova, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nisu utemeljeni ni apelantovi navodi o nedostatku nepristranosti suda.
30. S obzirom da ni na osnovu apelantovih navoda, a ni iz dokumenata sudskih spisa, nije utvrđeno da su sudovi na bilo koji način povrijedili pravila krivičnog postupka i na bilo koji način apelantu uskratili prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da osporena presuda Vrhovnog suda suštinski ispunjava osnovne proceduralne zahtjeve iz navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
Izuzev apelantovog nezadovoljstva osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosno prvostepenom presudom Okružnog suda i nedostataka dokaznog postupka koji, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu bitno uticali na odluku, nisu ustanovljene druge nepravilnosti ili proceduralne pogreške u postupku. Uvažavajući činjenicu da je zadatak Ustavnog suda da se bavi samo uskraćivanjem prava iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno da utvrdi da li je postupak u cjelini bio pravičan te da je utvrđeno da osporena presuda u suštini ispunjava proceduralne zahtjeve člana
6. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i da je provedeni sudski postupak u cjelini bio pravedan.
VIII. Zaključak
31 Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić