Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-10/03 (PP «Gana» Teslić i G. G.)

Odluka donesena 26. 03. 2004.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-10/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

26. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 10/03, rješavajući apelaciju PP «Gana», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 3-5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija PP «Gana» Teslić i G. G. kao odgovornog lica PP «Gana» Teslić.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Pvl- 45/00 od 5. marta 2001. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na hitni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim u cilju provođenja ove odluke i to u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine».

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. PP «Gana» Teslić (u daljnjem tekstu: «Gana») i G. G., kao odgovorno lice PP «Gana», su 19. aprila 2001. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Pvl-45/00 od 5. marta 2001. godine, rješenja Carinske uprave Republike Srpske u Banjoj Luci, broj P/II-221/00 od 11. septembra 2000. godine i rješenja Komisije za carinske prekršaje – Carinarnica u Doboju, P-369/99 od 13. jula 2000. godine. Apelanti traže da Ustavni sud preispita ustavnost navedenih rješenja u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, 30. septembra 2003. godine, zatražio od Vrhovnog suda da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor Ustavnom sudu.

III.Činjenično stanje

4. Činjenično stanje koje proizlazi iz navoda apelanta i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu može se sumirati na slijedeći način:

5. Nakon što su kupili motorno vozilo u Sloveniji, apelanti su 29. februara 1996. godine prijavili vozilo carinskim vlastima na graničnom prijelazu Rača. Međutim, uvoz je trebao biti prijavljen carinskim vlastima u Doboju. Od apelanata je zatraženo da predaju robu Carinarnici u Doboju u roku od tri dana, tj. do 3. marta 1996. godine. Apelanti se nisu povinovali ovom zahtjevu. Nakon toga, 17. aprila 1997. godine, apelanti su prijavili vozilo Carinarnici u Doboju.

6. Na osnovu navedenog, Komisija za carinske prekršaje – Carinarnica u Doboju je, rješenjem broj P-369/99 od 13. jula 2000. godine, proglasila apelante krivim za carinski prekršaj iz člana 189. stav 1. tačka 9. Carinskog zakona Republike Srpske i naložila apelantima da plate novčanu kaznu u iznosu od 800 KM za pravno lice i 100 KM za odgovorno lice. Prema ovoj odredbi, novčana kazna će biti nametnuta ako se, inter alia, roba koja podliježe plaćanju carine ne prijavi u predviđenom roku.

7. Apelanti su podnijeli žalbu drugostepenom upravnom organu, Carinskoj upravi Republike Srpske u Banjoj Luci, tvrdeći da su sporno vozilo prijavili Carinarnici u Doboju, ali da su uslijed visokih dažbina odlučili vratiti vozilo u Sloveniju. Rješenjem broj P/II-221/00 od 11. septembra 2000. godine, Carinska uprava Republike Srpske u Banjoj Luci je odbila žalbu apelanata i potvrdila rješenje Komisije za carinske prekršaje – Carinarnice u Doboju.

8. Apelanti su, nakon toga, ponovo podnijeli žalbu Carinskoj upravi Republike Srpske. Apelanti su tvrdili da nisu bili upućeni da imaju pravo na žalbu i ponovili su isto obrazloženje kao u prethodnoj žalbi. Carinska uprava Republike Srpske u Banjoj Luci je, dopisom broj 02/1-2-483-86-107/00 od 4. oktobra 2000. godine, obavijestila apelante da nemaju pravo na daljnju žalbu, s izuzetkom vanrednih pravnih lijekova pred Vrhovnim sudom.

9. Apelanti su, zatim, podnijeli zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu. Rješenjem broj Pvl- 45/00 od 5. marta 2001. godine Vrhovni sud je odbacio ovaj zahtjev kao nedopustiv. Apelanti su, naposljetku, podnijeli apelaciju Ustavnom sudu.

IV.Relevantni propisi

10. Carinski zakon Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 4/93): «Član 90.

(1) Ako je u ispravi za uvoz i provoz roba koja se podnosi carinarnici, odnosno u prijevoznim ispravama koje prate robu naznačeno da će se roba cariniti kod neke druge carinarnice, ulazna carinarnica, po završenom pregledu prijevoznih sredstva i robe, upućuje robu pod carinskim nadzorom označenoj carinarnici (prijemna carinarnica).

(2) Ulazna carinarnica određuje mjere carinskog nadzora i rok u kome se roba mora prijaviti, i na zahtjev prijemne carinarnice, predati prijemnoj carinarnici.

Član 189.

(1) Novčanom kaznom od jednostrukog do desetostrukog iznosa uskraćene carine, odnosno jednostrukog do četverostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina kaznit će se za prekršaj preduzeće ili drugo pravno lice: (...)

ako ne prijavi, odnosno ne preda robu prijemnoj izlaznoj carinarnici ili na drugi način onemogući prijavljivanje, odnosno predaju robe ili takvu robu preda u izmijenjenom stanju (čl. 56., 59., 67., 77., 91., 96., 97., 148. i 157.)» V.Apelacija

11. Apelanti se žale da rješenja Komisije za carinske prekršaje – Carinarnice u Doboju, Carinske uprave Republike Srpske i Vrhovnog suda nisu u skladu za zakonom. Apelanti se, između ostalog, žale da su izvjesne odredbe zakona bile primijenjene retroaktivno i da je isti carinski organ odgovoran za pokretanje postupka i donošenje rješenja protiv apelanata, što je povrijedilo ustavni princip raspodjele ovlasti. Apelanti nadalje navode da je Komisija za carinske prekršaje – Carinarnica u Doboju bila pristrana i da je pogrešno utvrdila činjenično stanje.

12. Iz apelacije slijedi da se apelanti žale na povredu prava na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i ostala prava koja se odnose na krivični postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VI.Dopustivost

13. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost o pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje se pojavljuje u ovoj apelaciji se odnosi na povredu prava zaštićenih Evropskom konvencijom i Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja su, prema članu II Ustava Bosne i Hercegovine, zaštićena Ustavom. Ustavni sud, prema tome, je nadležan da odlučuje o ovoj apelaciji.

14. Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. Posljednja odluka u ovom predmetu je rješenje broj Pvl-45/00 od 5. marta 2001. godine, kojim je Vrhovni sud odbacio kao nedopustiv zahtjev apelanata za sudsku zaštitu.

16. Međutim, iscrpljivanje pravnih lijekova se odnosi jedino na lijekove koji se mogu smatrati djelotvornim pa se, prema tome, postavlja pitanje da li je zahtjev za sudsku zaštitu bio djelotvoran pravni lijek u ovom predmetu.

17. Članovi 253. i 254. Zakona o prekršajima Republike Srpske propisuju uvjete za sudsku zaštitu. Prema članu 253. ovog zakona, ovaj pravni lijek se može koristiti protiv rješenja donesenog u drugom stepenu kad je izrečena kazna zatvora, zaštitna mjera zabrane vršenja samostalne djelatnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom i oduzimanja predmeta, ako vrijednost oduzetog predmeta iznosi preko 2.000 dinara. Član 254. navedenog zakona propisuje da se zahtjev za sudsku zaštitu može izjaviti ako je povrijeđen materijalni propis ili ako su povrijeđene odredbe postupka.

18. U ovom slučaju, uvjeti, propisani članom 253. Zakona o prekršajima, nisu ispunjeni pa je, prema tome, posljednja odluka u ovom predmetu bilo rješenje Carinske uprave Republike Srpske u Banjoj Luci, broj P-369/99 od 13. jula 2000. godine.

19. Apelant nije podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv ovog rješenja u propisanom roku od 60 dana, kako je predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

20. Međutim, apelaciju koju su podnijeli apelanti bi trebalo shvatiti kao žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda broj Pvl-45/00 od 5. marta 2001. godine, kojim je Vrhovni sud uskratio apelantima pravo na pristup sudu u pogledu krivičnih optužbi protiv njih. Takvim tumačenjem apelacija ne može biti odbačena radi nepoštivanja roka od 60 dana i trebalo bi je smatrati dopustivom. (Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 19/00 od 24. maja 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 27/01.)

21. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva za oba apelanta. VII.Meritum

a) Pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima (član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Evropske konvencije)

22. Kao što je to već navedeno, apelacija pravnog lica PP«Gana» i odgovornog lica mora se shvatiti tako da se apelanti žale na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Evropske konvencije u smislu uskraćivanja prava na pristup sudu u pogledu krivičnih optužbi protiv njih.

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

24. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

25. Istina je da, prema Carinskom zakonu, djela koja se stavljaju na teret apelantima nisu krivična djela, nego prekršaji. Međutim, Evropski sud za ljudska prava smatra da određivanje «krivične optužbe» iz člana 6. Evropske konvencije ne zavisi od toga kako je neko djelo klasificirano prema domaćem zakonu, nego ima autonomno značenje prema Evropskoj konvenciji, pa, prema tome, i Ustavu Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i ostali protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22, stav 81).

26. Ono što je suštinsko, u ovom slučaju postavlja se pitanje da li novčana kazna ima svrhu materijalne naknade štete ili kažnjavanja - da bi se spriječio određeni prekršaj. Samo se u posljednjem slučaju može smatrati da novčana kazna pripada krivičnom domenu u kojem je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Ostala pitanja koja treba razmotriti su je li odredba koja propisuje novčanu kaznu primjenjiva na sve građane i je li iznos kazne znatan (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bendenoun protiv Francuske, presuda od 24. februara 1994. godine, serija A, broj 284, stav 47. i Őztűrk protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine, serija A, broj 73, stav 53). Evropski sud za ljudska prava, naprimjer, smatra da postupci kojim se nameću kazne ili dodatni porezi i oduzima imovina zbog neplaćanja poreza - pokreću pitanja krivične optužbe u smislu člana

6. Evropske konvencije ako se suštinski karakter zakonodavne sheme smatra krivičnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, st. 66- 70). Čak i da nema ništa što bi spriječilo carinske vlasti da nametnu novčane kazne kada se takva novčana kazna odnosi na krivičnu optužbu, osoba koja smatra da je oštećena mora imati pravo na reviziju svog predmeta pred sudom pune jurisdikcije, kao što je propisano članom 6. Evropske konvencije.

27. U ovom predmetu pred Ustavnim sudom, apelantima je radi carinskog prekršaja nametnuta novčana kazna za koju se može reći da je imala cilj da vrši pritisak na uvoznike da se povinuju pravnim obavezama za uvoz robe u zemlju i da ih se kažnjava zbog povrede ovih obaveza. Dakle, može se zaključiti da je carinska novčana kazna imala za cilj kažnjavanje i prevenciju. Visina novčane kazne je također bila znatna, budući da je prosječna plaća u Republici Srpskoj oko 450 KM mjesečno. Prema tome, može se smatrati da optužba protiv apelanata spada u krivičnu sferu, čime je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u ovom predmetu.

28. Prema Evropskoj konvenciji, određivanje građanskog prava ili krivične optužbe od upravnog organa koje ne ispunjava zahtjeve vezane za nezavisan i nepristran sud, mora biti podložno sudskoj kontroli neovisnog i nepristranog suda sa punom jurisdikcijom, ispunjavajući zahtjeve pripisane članom 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lecompte protiv Belgije, presuda od 10. februara 1983. godine, serija A, broj 58, stav 29. i Oztǖrk, protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine, serija A, broj 73, stav 56). Prvostepeno i drugostepeno rješenje u ovom predmetu su donijele carinske upravne vlasti. Uzimajući u obzir zaključak iz prethodne tačke ove odluke da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv i da carinske vlasti nisu sudovi, apelanti imaju pravo na pristup sudu pune jurisdikcije radi revizije upravnih odluka. Ovo uključuje pravo na puno preispitivanje i činjenica i pravnih pitanja relevantnih za predmet. Odbacivanjem žalbe apelanata, rješenjem broj Pvl-45/00, Vrhovni sud im je uskratio pravo na pristup sudu i time povrijedio član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da Evropska konvencije ima prioritet nad svim ostalim zakonima, odluka Vrhovnog suda je neustavna.

29. Uzimajući u obzir da je apelantima uskraćeno pravo na pristup sudu pune jurisdikcije, Vrhovni sud mora ispitati je li apelantima bilo uskraćeno pravo na imovinu koje je zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud neće razmatrati to pitanje. VIII.Zaključak 30 Ustavni sud zaključuje da je pravo apelanata na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Evropske konvencije povrijeđeno, te je, u skladu sa članom 61. st. 1. i 2. i članom 64. st. 3-5. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-10/03 (PP «Gana» Teslić i G. G.) | Sudska praksa | Aktio