Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-11/03 (S.K.)
Odluka donesena 28. 05. 2004.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Lišavanje imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-11/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
28. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 11/03, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. maja 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 173/99, od 22. decembra 2000. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni hitan postupak u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5.
Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa M. D., advokat iz Banje Luke, podnio je 8. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-173/99 od 22. decembra 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 30. septembra 2003. godine zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda i Vojske Republike Srpske.
3. Vrhovni sud je dostavio spis i odgovor na apelaciju 27. oktobra 2003. godine.
4. Vojska Republike Srpske je dostavila svoj odgovor 29. aprila 2004. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Za vrijeme privremenog rada u inozemstvu, S. H. je u decembru 1990. godine uvezao u Bosnu i Hercegovinu automobil koji je bio oslobođen obaveze plaćanja poreza, s tim da mu je bilo zabranjeno otuđenje vozila u vremenskom periodu od dvije godine poslije uvoza. Uprkos zabrani otuđenja, S. H. je 11. decembra 1990. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa apelantom. Vojska Republike Srpske je od apelanta oduzela vozilo 23. augusta 1992. godine.
7. Kada je apelant zatražio da mu se vrati vozilo, Vojska Republike Srpske je odgovorila da ne može predati vozilo jer je u međuvremenu oštećeno u saobraćajnoj nesreći, a nakon toga i ukradeno.
8. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi naknade štete i isplate zatezne kamate.
9. Presudom broj P-1773/96 od 2. jula 1998. godine, Osnovni sud je odlučio da usvoji tužbu i naložio tuženoj Republici Srpskoj - Vojsci Republike Srpske da isplati apelantu iznos od 13.660,03 DM sa zateznom zakonskom kamatom od 6% počevši od 2. jula 1998. godine. Osnovni sud je zaključio da je nesporno da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji sa prodavcem automobila, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i preuzeo ga u posjed. Na osnovu člana 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80) Osnovni sud je zaključio da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom automobilu. Osnovni sud je smatrao da činjenica da je apelant kupio automobil prije isteka roka od dvije godine ne znači da je ugovor o kupoprodaji ništav, nego da je sankcionisan samo gubitak poreskih povlastica.
10. Tuženik je uložio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Presudom broj Gž-943/98 od 18. maja 1999. godine, Okružni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
11. Nezadovoljan, tuženi je podnio zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu. Presudom broj Rev- 1773/99 od 22. decembra 2000. godine, Vrhovni sud je reviziju djelimično uvažio tako što je obje nižestepene presude, u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca, preinačio tako što se tužbeni zahtjev tužioca u ovom dijelu odbija, a u preostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je smatrao da je apelant kupio automobil prije isteka dvogodišnjeg zakonskog roka zabrane prodaje robe koja je oslobođena poreskih obaveza na uvoz kako je predviđeno članom 118. stav 5. Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju («Službeni list SFRJ, broj 63/89). Vrhovni sud je smatrao da je ugovor o kupoprodaji povrijedio navedenu zakonsku odredbu i da je kao takav ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, pa prema tome apelant nije stekao vlasništvo na vozilu. Vrhovni sud je smatrao da apelant nije imao valjan pravni osnov za sticanje naknade za izgubljeno vozilo.
IV. Relevantni propisi
12. Zakon o osnovnim vlasničkim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80).
«Član 34.
Na osnovu pravnog posla, pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u posjed sticaoca.
Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili izdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari.
Kada se pokretna stvar nalazi u posjedu sticaoca po nekom pravnom osnovu, on stiče pravo svojine na nju u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo svojine.
Ako sticalac prava svojine na pokretnu stvar ostavi tu stvar i dalje u posjedu prenosioca po nekom drugom osnovu on stiče pravo svojine u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo svojine.
Pravo svojine na pokretnu stvar koju drži treće lice prelazi na sticaoca u trenutku zaključenja pravnog posla kojim mu je prenosilac prenio pravo da zahtijeva povraćaj te stvari. Treće lice ima pravo da prema novom vlasniku istakne sve prigovore koje je imao prema ranijem vlasniku. Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i kada iz konkretnih okolnosti proizlazi da je izvršena predaja stvari».
(2)Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju («Službeni list SFRJ», broj 63/89) «Prava fizičkih lica Član 18.
(...)
Lica koja su na privremenom radu u inozemstvu provela najmanje dvije godine neprekidno, odnosno boravila najmanje četiri godine po bilo kom osnovu, kao i strana fizička lica koja su dobila državljanstvo SFRJ i strani državljani koji su dobili azil, odnosno odobrenje za stalno nastanjenje u Jugoslaviji mogu u roku od godinu dana od dana povratka iz inozemstva, dana dobijanja državljanstva SFRJ, odnosno azila ili odobrenja za stalno nastanjenje u Jugoslaviji, slobodno uvoziti robu iz ovog člana, uključujući i motorna vozila koja nisu starija od tri godine, a koja služe korisnicima uvoza kao putnički automobil, odnosno za obavljanje njihove djelatnosti. Ova vozila ne mogu se otuđiti u roku od dvije godine od dana uvoza.» (3) Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/98).
«Nevažnost ugovora
I. Ništavi ugovori
Član 103.
(1)Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant se žali da je presuda Vrhovnog suda povrijedila njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud u sličnom predmetu iz 1986. godine zauzeo različito stanovište jer je smatrao da je kupoprodajni ugovor za uvezenu robu bio valjan bez obzira na vremensku i mjesnu zabranu prodaje. Apelant također navodi da je jasno da je on postao vlasnik vozila na osnovu člana 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima, kupovinom i sticanjem imovine.
15. Nadalje, apelant tvrdi da u slučaju da dođe do povrede poreskih obaveza to potpada pod obavezu uvoznika automobila, a ne apelanta. Pored toga, apelant tvrdi da je rok od dvije godine zabrane prodaje automobila istekao u međuvremenu.
16. Apelant traži da Ustavni sud poništi presudu Vrhovnog suda broj Rev-173/99.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud nije dostavio nikakve dodatne argumente Ustavnom sudu.
18. Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske je u odgovoru Ustavnom sudu istaklo da je apelacija Ustavnom sudu neosnovana i da apelantova, Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode, nisu povrijeđeni. Vojno pravobranilaštvo je, također, istaklo da ono nije ugovorna strana u kupoprodaji i da bi se apelant prema tome trebao obratiti prodavcu automobila za ostvarenje svog prava.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
21. U ovom predmetu, posljednji djelotvoran pravni lijek koji je koristio apelant je bila revizija Vrhovnom sudu. Presuda Vrhovnog suda, broj Rev-173/99 od 22. decembra 2000. godine, je dostavljena apelantu 4. aprila 2001. godine, a apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 8. maja 2001. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
22. Prema tome, apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti, u skladu sa članom 16. stav
2. Poslovnika Ustavnog suda.
VII. Meritum
23. Apelant tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
k) Pravo na imovinu».
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine je odraz ljudskih prava i sloboda zaštićenih članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te se trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu.
26. Prema tome, pitanja koja se pojavljuju u konkretnom slučaju su slijedeća: prvo, da li apelantov automobil predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? Ako je to tako, potrebno je da se utvrdi da li je bilo miješanja u imovinu. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja, potrebno je, prvo, ustanoviti pod koje od ova tri pravila potpada to miješanje; drugo, da li miješanje služi legitimnom cilju koji je u javnom interesu; treće, da li je miješanje proporcionalno, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između zahtjeva općeg interesa i zahtjeva zaštite individualnih osnovnih prava; i, četvrto, da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti.
27. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će prvo ispitati da li je apelantova imovina bila zaštićena prema navedenim odredbama. Vrhovni sud je odlučio da je ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen između prodavca i apelanta, ništav, i da usljed toga apelant nema pravo tražiti automobil ili naknadu za automobil. Osnovni sud i Okružni sud su, s druge strane, zaključili da je apelant stekao vlasništvo na automobilu s obzirom da je platio kupoprodajnu cijenu i došao u posjed vozila.
28. Ustavni sud je prethodno zaključio da nije na Ustavnom sudu da ispituje činjenice i da li su ispravno primijenili zakone niži sudovi osim kada je očigledno da su niži sudovi povrijedili jedno od Ustavom zaštićenih prava. Međutim, budući da prvo treba ustanoviti da li se može smatrati da je apelant bio u posjedu automobila u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da u ovom predmetu treba utvrditi da li je Vrhovni sud ispravno primijenio zakon kada je ustanovio da se apelant ne može smatrati punopravnim vlasnikom automobila.
29. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud smatrao da je ugovor ništav i da apelant nije stekao vlasništvo na automobilu jer je ga je kupio prije isteka dvogodišnjeg roka zabrane prodaje uvezenog automobila oslobođenog od obaveze plaćanja poreza. Vrhovni sud je istakao da je zaključak utemeljen na članu 118. stav 5. Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovni i Okružni sud su, s druge strane, smatrali da je apelant stekao vlasništvo na automobilu čim je platio kupoprodajnu cijenu u skladu sa članom 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima. Pored toga, Osnovni i Okružni sud su smatrali da prodaja automobila prije isteka roka ne može imati uticaj na valjanost kupoprodajnog ugovora, nego su njegove posljedice ograničene na oslobađanje prodavca od obaveze plaćanja poreza.
30. Ustavni sud ističe da je apelant bio fizički u posjedu automobila i da do donošenja presude Vrhovnog suda kupoprodajni ugovor nije bio zakonski osporavan. Član 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima je jasan u dodjeljivanju vlasništva kupcu pokretne imovine poslije zaključivanja ugovora o kupoprodaji i prenosu imovine. Dokumenti koji su dostavljeni Ustavnom sudu ne pokazuju da je apelant bio informiran o činjenici da je prodavcu bilo zabranjeno da prodaje automobil. Pored toga, nakon ispitivanja člana 118. Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima, Ustavni sud smatra da ne postoji izričit zakonski osnov za poništavanje ugovora o kupoprodaji.
31. Ustavni sud, prema tome, smatra da je apelant, na osnovu člana 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima i u vezi sa apelantovom dobrom namjerom u pogledu zaključivanja ugovora, bio u posjedu automobila i da mu, prema tome, treba biti pružena zaštita njegove imovine kako je propisano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Zaključivši da je apelant bio u posjedu automobila, Ustavni sud će razmotriti da li je Vrhovni sud povrijedio apelantova imovinska prava kada je donio presudu broj Rev-173/99 od 22. decembra 2000. godine. Apelantov automobil je bio oduzet, a nakon toga nije bio ni vraćen niti je plaćena naknada za gubitak vozila. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant bio lišen imovine u smislu druge rečenice prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Pitanje koje se postavlja u ovom predmetu je da li je lišavanje bilo u skladu sa legitimnim ciljem u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno. Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske nije dalo nikakve argumente koji bi pokazali legitimnim lišavanje apelanta njegove imovine, nego je podržalo presudu Vrhovnog suda broj Rev-173/99 od 22. decembra 2000. godine u ovom pogledu. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalni zakon i nisu ispitali da li je Vojska Republike Srpske slijedila legitimni cilj kada je oduzela vozilo.
34. Pojam «javnog interesa» ili «općeg interesa» koji može opravdati miješanje u pravo na imovinu znači da cilj miješanja mora biti od opće koristi zajednici i služiti interesu šire grupe u društvu. Evropski sud za ljudska prava općenito smatra da domaće vlasti mogu bolje ocijeniti šta je od javnog ili općeg interesa. Prema tome, država uživa izvjesno polje procjene u određivanju da li neka mjera služi javnom interesu ili ne. Evropski sud za ljudska prava smatra da će općenito prihvatiti presudu domaćih vlasti osim ako je očigledno bez osnova.
35. Budući da Vojska Republike Srpske nije dala nijedan argument po kojem bi lišavanje apelanta imovine bilo opravdano, Ustavni sud će analizirati šta bi mogao biti mogući legitiman cilj u ovom pogledu. Ustavni sud smatra vjerovatnim da je za vrijeme oružanog konflikta vojska imala povećanu potrebu za nabavkom i pomoći koji bi mogli biti opravdano miješanje u imovinska prava privatnog lica. U ovom pogledu, Ustavni sud smatra da je Republika Srpska imala potrebu za dodatnim sredstvima transporta koja bi opravdala oduzimanje apelantovog automobila. Imajući u vidu nuždu u koju je oružani sukob doveo oružane snage može se, također, tvrditi da je oduzimanje vozila služilo općoj koristi oružanih snaga kao zajednici koja je opravdala teret koji je nametnut apelantu.
36. S obzirom da je utvrdio da je vozilo oduzeto u skladu sa legitimnim interesom u korist oružanih snaga, Ustavni sud će sada razmotriti da li je miješanje u apelantovo imovinsko pravo bilo proporcionalno. Da bi se odlučilo da li je lišavanje apelanta imovine bilo proporcionalno, Ustavni sud treba procijeniti da li je uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži. Ako takva ravnoteža ne postoji, lišavanje apelanta imovine je suprotno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. U razmatranju proporcionalnosti lišavanja imovine, Evropski sud za ljudska prava je vodio računa, između ostalog, i o tome da li je plaćena ikakva naknada i da li je naknada bila adekvatna. Evropski sud za ljudska prava smatra da lišavanje imovine bez ikakve naknade nije u skladu sa Evropskom konvencijom (Evropski sud za ljudska prava, James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A broj 98, stav 54).
38. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije stekao vlasništvo na automobilu, zbog čega mu i ne pripada naknada za gubitak automobila. S druge strane, Ustavni sud je zaključio da je automobil bio u posjedu apelanta i da, shodno tome, ima pravo na zaštitu svoje imovine u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatrajući da lišavanje imovine bez naknade ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između korištenih sredstava i cilja kojem se teži, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zaključivši da je miješanje u apelantova imovinska prava bilo neproporcionalno, Ustavni sud smatra da nije potrebno da ispita da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti.
VIII. Zaključak
39. Na osnovu navedenog, a u skladu sa članom 61. st. 1. i 2. i članom 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić