Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-16/03 (R.S.)

Odluka donesena 17. 03. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Postupak priznavanja strane sudske odluke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-16/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj U 16/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. S., iz Gradiške, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-

6/02 od 21. juna 2002. godine, i Okružnog suda u Banjoj Luci, broj P-

66/02 od 25. marta 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» i «Službenom glasniku Republike Srpske».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, koga zastupa M. Š., advokat iz Nove Topole, podnio je 19. septembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-6/02 od 21. juna 2002. godine, i Okružnog suda u Banjoj Luci, broj P-66/02 od 25. marta 2002. godine, sa prijedlogom za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ova apelacija je 9. juna 2003. godine stavljena na listu predmeta za odlučivanje, u skladu sa, tada važećim, članom 12. Poslovnika Ustavnog suda.

3. Ustavni sud je, 24. jula 2003. godine, na osnovu tada važećeg člana 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske i od K. S., iz Rakovice, Republika Hrvatska, koja je bila druga stranka u postupku u kome su donesena rješenja koja se pobijaju apelacijom, preko advokata S. T. iz Banje Luke, zatražio odgovore na apelaciju, što je Vrhovni sud Republike Srpske i učinio 4. augusta 2003. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Slunju, Republika Hrvatska, poslovni broj P-35/00 od 30. augusta 2000. godine, a pravosnažnom od 28. septembra 2000. godine, naloženo je tuženom apelantu da plati tužiteljici K. S. (apelantova supruga) na ime zakonskog izdržavanja mjesečni iznos u protuvrijednosti u kunama od 500 DM na dan plaćanja po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske, od dana podnošenja tužbe, tj. od 24. maja 2000. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s tim da je zaostale obroke dužan platiti odjednom, sa zateznom kamatom u visini od 18% godišnje, a redovne obroke dužan je plaćati unaprijed za svaki tekući mjesec do 10. u mjesecu, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. Presudom Osnovnog suda u Gradišci, broj P-337/00 od 4. oktobra 2000. godine, razveden je brak apelanta i tužene K. S., rođene G., a koji je zaključen u Banjoj Luci 25. maja 1991. godine.

7. K. S. je 18. marta 2002. godine podnijela Okružnom sudu u Banjoj Luci prijedlog protiv protupredlagača apelanta da se prizna strana sudska odluka presude Općinskog suda u Slunju, posl. broj P-35/00-10 od 30. augusta 2000. godine.

8. Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci, broj R-66/02 od 25. marta 2002. godine, presuda Općinskog suda u Slunju, posl. broj P-35/00-10 od 30. augusta 2000. godine, pravosnažna od 28. septembra 2000. godine, priznaje se tako da proizvodi pravno djelovanje i utvrđuje njena izvršnost u Republici Srpskoj.

9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-6/02 od 21. juna 2002. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj P-66/02 od 25. marta 2002. godine, i potvrđeno prvostepeno rješenje.

10. Vrhovni sud Republike Srpske i Okružni sud u Banjoj Luci su zaključili, na osnovu čl. 86. do

92. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona), da su ispunjeni uvjeti da se pravosnažna i izvršna presuda Osnovnog suda u Slunju, broj P-66/02 od 25. marta 2002. godine, može priznati i izvršiti u Republici Srpskoj.

Vrhovni sud Republike Srpske u svojoj presudi je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o zakonskom izdržavanju bračnih drugova, koji su imali svoje posljednje prebivalište u Republici Srpskoj, te da se, suprotno navodima apelanta, ne radi o sporu čije je rješavanje, prema odredbama čl. 36. i 67. Zakona o rješavanju sukoba zakona, u isključivoj nadležnosti sudova Republike Srpske, što bi prema članu 89. stav 1. tog zakona bila smetnja za priznanje strane sudske odluke. Dalje, navodi da su neosnovani prigovori apelanta koji se odnose na propuste u postupku kod stranog suda, jer su u suprotnosti sa sadržajem presude čije priznanje se tražilo, iz koje proizlazi da je apelant sudjelovao u tom postupku, a nije tvrdio da mu nije dostavljena ova presuda, na koju je, suprotno navodima apelanta, stavljena klauzula pravosnažnosti.

IV. Relevantni propisi

11. U Zakonu o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 43/82), koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/92), relevantne odredbe glase: «Član 86.

Strana sudska odluka izjednačuje se sa odlukom suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i proizvodi pravno dejstvo u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji samo ako je prizna sud Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Stranom sudskom odlukom u smislu stava 1. ovog člana smatra se i poravnanje zaključeno pred sudom (sudsko poravnanje). Stranom sudskom odlukom smatra se i odluka drugog organa koja je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom odnosno sudskim poravnanjem, ako se njome regulišu odnosi predviđeni u članu 1. ovog zakona.

Član 87.

Strana sudska odluka priznat će se ako je podnosilac zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnog stranog suda odnosno drugog organa o pravosnažnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

Član 88.

Sud Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije odbit će priznanje strane sudske odluke ako povodom prigovora lica protiv koga je ta odluka donesena utvrdi da to lice nije moglo učestvovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku.

Naročito će se smatrati da lice protiv koga je donesena strana sudska odluka nije moglo učestvovati u postupku zbog toga što mu poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo lično dostavljeno, odnosno što uopće nije ni pokušano lično dostavljanje, osim ako se na bilo koji način upustilo u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostepenom postupku.

Član 89.

Strana sudska odluka neće se priznati ako u odnosnoj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Ako tuženi traži priznanje strane sudske odluke koja je donesena u bračnom sporu ili ako to traži tužilac, a tuženi se ne protivi, isključiva nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije smetnja za priznanje te odluke.

Član 90.

Strana sudska odluka neće se priznati ako je u istoj stvari sud ili drugi organ Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije donio pravosnažnu odluku ili ako je u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji priznata neka druga strana sudska odluka koja je donesena u istoj stvari.

Sud će zastati sa priznanjem strane sudske odluke ako je pred sudom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u toku ranije pokrenuta parnica u istoj pravnoj stvari i među istim strankama, i to do pravosnažnog okončanja te parnice. Član 91.

Strana sudska odluka neće se priznati ako je u suprotnosti sa Ustavom SFRJ utvrđenim osnovama društvenog uređenja.

Član 92.

Strana sudska odluka neće se priznati ako ne postoji uzajamnost.

Nepostojanje uzajamnosti nije smetnja za priznanje strane sudske odluke donesene u bračnom sporu i u sporu radi utvrđivanja i osporavanja očinstva ili materinstva, kao i ako priznanje ili izvršenje strane sudske odluke traži državljanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Postojanje uzajamnosti u pogledu priznanja strane sudske odluke pretpostavlja se dok se suprotno ne dokaže, a u slučaju sumnje u postojanje te uzajamnosti objašnjenje daje savezni organ uprave nadležan za poslove pravosuđa.

Član 101.

Za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka i stranih arbitražnih odluka mjesno je nadležan sud na čijem području treba provesti postupak priznanja, odnosno izvršenja.

Sud će se ograničiti na to da ispita da li postoje uvjeti iz čl. 86. do 100. ovog zakona, a ako smatra za potrebno, može tražiti objašnjenje kako od suda koji je donio odluku tako i od stranaka.

Protiv rješenja o priznanju, odnosno izvršenju odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

O žalbi protiv rješenja iz stava 3. ovog člana odlučuje drugostepeni sud».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant se žali da su osporena rješenja, nalaganjem apelantu, koji nije zaposlen niti ima svoju imovinu iz koje bi mogao podmiriti obaveze prema svojoj bivšoj supruzi od 500 KM mjesečno, povrijedila njegovo pravo na imovinu, a donošenjem osporenih rješenja bez saslušanja apelanta, kome nije omogućeno da učestvuje u postupku, povrijeđeno je i njegovo ustavno pravo na pravičan postupak. Navodi da, prema odredbi člana 89. stav 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona, nisu ispunjene pretpostavke za priznanje strane odluke za zakonsko izdržavanje, jer se radi o isključivoj nadležnosti suda Bosne i Hercegovine, prema članu 36. stav 3. ovog zakona. Kako se apelant, koji je u postupku pred stranim sudom bio tuženi, protivi priznanju strane sudske odluke, nisu se stekli uvjeti za priznanje strane odluke, u smislu člana 89. stav 1. istog zakona. Stoga je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, te ukine osporena rješenja.

13. Apelant je istovremeno predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se obustavlja izvršenje rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj P-66/02 od 25. marta 2002. godine, potvrđenog rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-6/02 od 21. juna 2002. godine, do okončanja postupka po njegovoj apelaciji. Navodi da bi izvršenjem rješenja čiju obustavu predlaže, a čije izvršenje je K. S. zatražila od Osnovnog suda u Gradišci, moglo za njega imati neotklonjive štetne posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud Republike Srpske je u svom odgovoru naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani, da ovaj sud ostaje kod činjeničnog utvrđenja i zaključaka koji su iznijeti u rješenju broj Gž-

6/02 od 21. juna 2002. godine, te predlaže da se apelacija odbije.

VI. Dopustivost

15. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».

16. Konkretni slučaj odnosi se na postupak priznavanja strane sudske odluke kojom je odlučeno o pitanju zakonskog izdržavanja, konkretno pravosnažne presude suda Republike Hrvatske kojom je apelant obavezan da tužiteljici na ime zakonskog izdržavanja isplaćuje određene iznose. Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje postoje li zakonski uvjeti za priznanje strane sudske odluke ili ne, bez odluke o pravnom pitanju obaveze zakonskog izdržavanja, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, postupak priznavanja strane presude ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz ovu konvenciju i odgovarajućih odredbi člana II Ustava Bosne i Hercegovine. Iz izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti apelacije, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.

U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu U-16/03 (R.S.) | Sudska praksa | Aktio