Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-17/03 (S.K.)

Odluka donesena 17. 05. 2004.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-17/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

17. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 17/03, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. K., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev- 3/01 od 22. marta 2001. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž- 903/99 od 10. augusta 2000. godine, i Općinskog suda u Tuzli, broj P- 1740/97 od 3. marta 1999. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, podnijela je 11. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-3/01 od 22. marta 2001. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-903/99 od 10. augusta 2000. godine, i Općinskog suda u Tuzli, broj P-1740/97 od 3. marta 1999. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, 24. septembra 2003. godine, na osnovu člana 21. stav 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Z. B. (kao stranke u postupku) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je, 7. oktobra 2003. godine, primio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.

4. Apelantici je, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 18. februara 2004. godine dostavljen odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.

5. Kako Z. B. nije bilo moguće dostaviti pošiljke koje su se Ustavnom sudu vraćale sa poštanskim naznakama «odselio», na traženje Ustavnog suda je Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona dostavilo drugu adresu stanovanja. Dostava na drugu adresu pokušana je 29. marta 2004. godine, ali je Ustavnom sudu vraćena pošiljka sa poštanskom naznakom «ne prima».

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Tuzli, broj P-1740/97 od 3. marta 1999. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava nesmetanog korištenja stana u Tuzli, Ulica Šabana Zahirovića broj 1, stan broj 4, na kojem je nositeljica stanarskog prava Z. B. (tužena).

7. Usvojen je protivtužbeni zahtjev Z. B. za iseljenje apelantice iz predmetnog stana uz obavezu oslobađanja stana od lica i stvari u roku od osam dana, kao i naknadu troškova parničnog postupka od 952 KM.

8. Općinski sud je utvrdio da je Z. B. nositeljica stanarskog prava na stanu u Tuzli, Ulica Šabana Zahirovića broj 1, stan broj 4, na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog sa Osnovnom zajednicom stanovanja Tuzla nakon smrti njenog supruga, a apelantičinog oca, kao ranijeg nosioca stanarskog prava. Apelantica je korisnik predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva, jer je u njemu živjela od useljenja 1976. godine, s tim što je u maju 1992. godine napustila stan odlazeći u Beograd suprugu, te se nakon razvoda braka, odmah poslije očeve smrti – u julu 1997. godine sa malodobnim djetetom vratila i, uz dozvolu Z. B. (očeve druge supruge), nastavila s njom da živi u zajednici.

9. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su odnosi između apelantice i nositeljice stanarskog prava u tolikoj mjeri poremećeni da je njihov daljnji život u zajednici nemoguć. Nesnošljivo stanje i nemogućnost zajedničkog života rezultat je apelantičinog ponašanja, a ne ponašanja nositeljice stanarskog prava, koja nije osporila apelantici svojstvo člana porodičnog domaćinstva i nesmetanog korištenja stana, ali samo do momenta uzrokovanja nesnošljive situacije.

10. Kantonalni sud u Tuzli, presudom broj Gž-903/99 od 10. augusta 2000. godine, rješavajući o apelantičinoj žalbi, potvrdio je odlučenje Općinskog suda u Tuzli i rok za ispunjenje činidbe (iseljenje iz stana) sa osam povećao na 15 dana.

11. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, presudom broj Rev-3/01 od 22. marta 2001. godine, odbio je kao neosnovanu apelantičinu reviziju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-903/99 od 10. augusta 2000. godine.

IV. Relevantni propisi

12. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89, «Službeni list Republike BiH», broj 2/93 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98 i 19/99)

«IV – PRAVA I OBAVEZE NOSIOCA STANARSKOG PRAVA

a) Prava nosioca stanarskog prava Član 31.

Bez dozvole nosioca stanarskog prava niko ne može useliti u stan koji nosilac stanarskog prava koristi.

Nosilac stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana, osim od maloljetne djece, bračnog druga, kao i lica koja su bračni drugovi po zakonu dužni da izdržavaju, tražiti iseljenje iz stana ostavljajući mu za iseljenje primjeren rok, koji ne može biti kraći od 30 dana.

Ako se korisnik stana ne iseli u roku iz prethodnog stava, nosilac stanarskog prava može putem nadležnog suda tražiti njegovo iseljenje.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni i Općinski sud u Tuzli donesenim presudama povrijedili njeno pravo na život, pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima, pravo na dom i pravo na imovinu samohrane majke sa malodobnim djetetom.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine istakao je da je svoje stanovište povodom odluke Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-903/99 od 10. augusta 2000. godine, dao u svojoj odluci broj Rev-3/01 od 18. aprila 2001. godine.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-3/01 od 22. marta 2001. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-903/99 od 10. augusta 2000. godine, i Općinskog suda u Tuzli, broj P-1740/97 od 3. marta 1999. godine. Apelantica je presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine primila 7. maja 2001. godine, a apelaciju je podnijela 11. juna 2001. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

20. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine apelaciona nadležnost Ustavnog suda se odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje je li kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima.

21. U konkretnom predmetu postavlja se pitanje da li su Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud u Tuzli i Općinski sud, pobijanim presudama povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu.

a) Pravo na pravično suđenje – član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakom pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

24. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelantu povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje u postupku donošenja presuda.

25. Ustavni sud smatra da je tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznosi sve dokaze u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih presuda. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantičine zahtjeve na osnovu primjenjivih pravnih odredbi i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

b) Pravo na dom – član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije Pravo na dom zaštićeno je članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

26. Konkretan predmet, iz navoda apelacije kao i pobijanih sudskih presuda, odnosio se na apelantičin zahtjev da dalje nesmetano koristi predmetni stan, dok je nositeljica stanarskog prava zahtijevala apelantičino iseljenje zbog netrpeljivih odnosa, čestih svađa i sukoba koje nije ona izazvala, tj. poremećenih međusobnih odnosa u tolikoj mjeri da je zajedničko korištenje stana postalo nepodnošljivo. Država je imala Zakon o stambenim odnosima, kojim su na jasan i nedvosmislen način bila propisana prava nosioca stanarskog prava. Ustavni sud ističe da je članom 31. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima predviđeno da nosilac stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana, osim od maloljetne djece, bračnog druga kao i lica koja su bračni drugovi dužni da izdržavaju, tražiti iseljenje iz stana preko nadležnog suda. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i utvrdili da je nesnošljivo stanje i nemogućnost zajedničkog života nositeljice stanarskog prava i apelantice prvenstveno rezultat ponašanja apelantice, a ne nositeljice stanarskog prava.

27. U tim okolnostima, Ustavni sud smatra da se predmetne prostorije ne mogu smatrati apelantičinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije stekla nikakvo pravo na predmetnom stanu nego je stan koristila samo uz odobrenje nositeljice stanarskog prava do momenta kada su odnosi između apelantice i nositeljice stanarskog prava postali nepodnošljivi. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da treba odbiti kao neosnovane ove navode iz apelacije.

c) Pravo na imovinu – član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila:

(1) mirno uživanje imovine;

(2) ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog prava;

(3) upotrebljavanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.

28. Ova pravila nisu «razdvojena» u smislu da su međusobno nepovezana. Drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebali bi, dakle, da budu konstruisana u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102. stav 106).

29. Pojam «imovina», koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1, ne treba da se tumači na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).

30. Ustavni sud ukazuje da je Z. B. nositeljica stanarskog prava na stanu u Tuzli, u Ulici Šabana Zahirovića broj 1, što apelantica nije ni osporavala pred nadležnim sudovima. Nositeljica stanarskog prava je apelantici, nakon povratka iz izbjeglištva, omogućila korištenje predmetnog stana i uspostavljanje zajedničkog života, sve do poremećaja međusobnih odnosa koji su kulminirali do stepena kada je zajednički život postao nepodnošljiv.

31. Ustavni sud je zaključio da apelantica nije stekla imovinu u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada osoba nema konstituirano pravo na imovinu. Donošenje presuda kojima se štite prava nosioca stanarskog prava u smislu člana 31. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima ne može predstavljati povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Konačno, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica pozvala i na član 2. Evropske konvencije koji štiti pravo na život. Međutim, apelantica ničim nije potkrijepila svoje navode da je eventualna žrtva povrede prava iz člana 2. Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je ovaj navod neosnovan. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

VIII. Zaključak

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-17/03 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio