Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-154/03 (B.R.)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-154/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 154/03, rješavajući apelaciju B. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. R., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-282/02 od 20. juna 2002. godine, i presude Općinskog suda II Sarajevo, broj P-2645/00 od 5. decembra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 4. decembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-282/02 od 20. juna 2002. godine, i presude Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2645/00 od 5. decembra 2001. godine

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 12. januara 2004. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju dostavljen je 22. januara 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je 5. aprila 2004. godine apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelantica je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik trosobnog stana u Sarajevu, u ulici Jukićeva 26/1. Otac apelantice, U. R., je predmetni stan 1970. godine prodao «Energoinvestu»- Sarajevo, ali prijenos vlasništva nikada nije uknjižen u zemljišnim knjigama. Na osnovu izvršene kupoprodaje u katastarskoj evidenciji «Energoinvest»-Sarajevo je upisan kao posjednik kuće u Sarajevu u ulici Jukićeva broj 26 u kojoj se na prvom spratu nalazi predmetni stan, sa dijelom 2/3, a U. R., apelantičin otac, sa dijelom 1/3. «Energoinvest»-Sarajevo je predmetni stan dodijelio 7. maja 1970. godine svom uposleniku S. Č., koji od tada koristi predmetni stan u svojstvu nosioca stanarskog prava.

7. Općinski sud je, presudom broj P-2645/00 od 5. decembra 2001. godine, po apelantičinoj tužbi, protiv tuženih «Energoinvest»-Sarajevo i S. Č. iz Sarajeva, radi utvrđenja i iseljenja iz predmetnog stana, odbio apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obavezu da tuženim naknadi parnične troškove. Iako je apelantica prema zemljišno-knjižnom stanju vlasnik predmetnog stana, Općinski sud je na temelju provedenog postupka utvrdio da je prvotuženi «Energoinvest»-Sarajevo kupio predmetni stan od apelantičinog oca i da je sa stanom mogao raspolagati i dodijeliti ga drugotuženom S. Č. Prvostepeni sud je zaključio da apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana nema osnova, a prema tome ni osnova za iseljenje drugotuženog S. Č. iz predmetnog stana. Apelantica je protiv navedene prvostepene presude blagovremeno uložila žalbu.

8. Kantonalni sud, rješavajući apelantičinu žalbu protiv presude Općinskog suda broj P- 2645/00 od 5. decembra 2001. godine, žalbu je odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, ocijenivši da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. Kantonalni sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku i razloge date u presudi, ocijenivši da prvostepena odluka žalbom nije dovedena u pitanje. U obrazloženju osporene presude drugostepeni sud je naveo da nije procjenjivao razloge koje je apelantica dala u dopuni žalbe, smatrajući da je dopuna žalbe dostavljena sudu izvan roka propisanog u članu 330. Zakona o parničnom postupku.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87, 36/89 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 36/98) «Član 5.

Organizacije udruženog rada, društveno-političke zajednice, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.

Davalac stana na korištenje može svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.

Davalac stana na korištenje može ovlastiti samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja (u daljnjem tekstu: zajednica stanovanja) da vrši u ime davoca stana na korištenje određena prava i dužnosti izuzev onih koje po svojoj prirodi može da vrši samo davalac stana na korištenje».

10. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98) «Član 330.

Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok osam dana.

Pravovremeno podnesena žalba sprječava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.

O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud».

11. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 6/98 i 29/03) «Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. Član 51.

Pravo vlasništva koje određena osoba ima na stvar prestaje kad druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar.

Član 54.

Pravo vlasništva prestaje i u drugim slučajevima određenim zakonom».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka, smatrajući da je osporenim presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno njeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predložila je da Ustavni sud poništi osporene presude i sam meritorno odluči o predmetu apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ostao kod razloga navedenih u drugostepenoj presudi broj Gž-282/02 od 20. juna 2002. godine.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-282/02 od 20. juna 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 26. novembra 2002. godine.

17. S obzirom da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 4. decembra 2002. godine, proizlazi da je blagovremena, tj. da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica pobija navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, smatrajući ih nezakonitim jer povređuju njeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u svom relevantnom dijelu glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu».

20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

21. Ustavni sud smatra da je u svakom predmetu neophodno da apelantica bar pokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Slijedi iz činjenica predmeta da se predmetni spor odnosi na povrat stana i da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila: (1)mirno uživanje imovine;

(2)ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog zakona;

(3)upotrebljavanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.

23. Ova pravila nisu “razdvojena” u smislu da su međusobno nevezana. Drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102, stav 106).

24. Pojmovi «imovina» i «svojina», koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02. od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).

25. Ustavni sud primjećuje da se apelantica, izuzev nezadovoljstva osporenom sudskom odlukom, nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Kao i u slučaju drugih materijalnih prava iz Evropske konvencije, država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom". Također, može primjenjivati takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu s općim interesima" ili iz drugih razloga. Dakle, država uživa širi obim ocjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nego što je predviđeno drugim članovima Evropske konvencije koji dozvoljavaju ograničenja korištenja prava.

27. Ustavni sud nalazi da, u principu, lišavanje imovine postoji samo onda kada se na osnovu zakona ili korištenjem pravnih ovlasti sva prava vlasnika gube (Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A 102, presuda iz 1986. godine). Samo fizički posjed (imovine) se može smatrati lišavanjem de facto (Papamichalopoulos protiv Grčke, presuda iz 1993. godine, serija A 260-B). Isti oblik fizičkog posjeda imovine se također može smatrati de iure lišavanjem ako je lišavanje nezakonito (Hentrich protiv Francuske, presuda iz 1994. godine, serija A 296-A, stavovi 34. i 35).

28. Ustavni sud nalazi da je formalno neophodno da se odredi da li miješanje predstavlja lišavanje imovine ili pak kontrolu korištenja imovine jer se, u principu, oni reguliraju drukčijim odredbama. Da bi "lišavanje" imovine bilo u skladu sa članom 1. Protokola broj 1, ono mora biti "od javnog interesa". U predmetu James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud za ljudska prava (serija A, stav 41, presuda iz 1986. godine) je odbacio apelantov zahtjev da se pojam "javni interes" svede na pojam "interes zajednice" te ustvrdio da je objekt i svrha člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaštita od proizvoljnog nasilnog oduzimanja imovine.

29. Da bi utvrdio da li se u ovom predmetu radi o lišavanju imovine, Ustavni sud se mora pozvati na posljedice mjera i okolnosti na koje se apelacija odnosi u skladu sa domaćim zakonom.

30. U kontekstu Evropske konvencije, pojam "predviđeno zakonom" znači da država mora temeljiti lišavanje imovine na domaćem zakonu, te da taj zakon mora biti i dostupan i dovoljno pouzdan. Zakon mora osigurati zaštitu protiv proizvoljnosti.

31. Ustavni sud smatra, prije svega, da se u predmetnoj situaciji ne radi o lišavanju nego o kontroli korištenja imovine u smislu značenja stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, navedene odredbe su primjenljive na konkretan predmet.

32. Stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa da država može donositi zakone koje smatra neophodnim da bi vršila kontrolu korištenja imovine u skladu sa općim interesom zajednice ukoliko ti zakoni ne dovode do povrede tog člana. U pogledu pitanja "kontrole korištenja imovine", primjenjuje se isti princip kao i kada je u pitanju "lišavanje" u drugoj rečenici člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud uzima u obzir dva pitanja: prvo pitanje je da li zakon kojim se vrši kontrola teži legitimnom cilju "u općem interesu", i drugo, da li je zakon i kontrola koja se vrši proporcionalna legitimnom cilju kojem se teži.

33. Ustavni sud je ipak razmotrio stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao jedno od tri pravila koja se moraju uzeti u obzir u skladu sa općim principom "pravične ravnoteže". Međutim, država mora pokazati da su mjere kontrole bile zakonite (u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije) i da su metode, koje su usvojene, proporcionalne cilju kojem se teži. U pogledu proporcionalnosti, država mora pokazati da se ne radi o pretjeranom teretu kojeg ima pojedinac, a u smislu zadovoljavanja općeg interesa. Postizanje ove ravnoteže je inherentno kompletnoj Evropskoj konvenciji te se također odražava u strukturi ovog člana (Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda Evropskog suda za ljudska prava od 24. septembra 1981. godine, serija A, broj 52, stav 69).

34. Nakon razmatranja "zahtjeva općeg interesa zajednice", Ustavni sud smatra da se ovaj predmet tiče povrata stana apelantici po osnovu njenog zemljišno-knjižnog vlasništva.

35. Ustavni sud zapaža da pružanje sudske zaštite vlasniku spornog stana od protupravnog uznemiravanja mora biti u skladu sa zakonom, vodeći računa o specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije vlasnik niti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, iako je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik stana.

36. U ovom predmetu pred Ustavnim sudom su pokrenuta pitanja da li je osporenim sudskim odlukama povrijeđeno apelantičino ustavno pravo, i to pravo na mirno uživanje imovine, time što je apelantica lišena prava na vlasništvo stana jer je ona zemljišno-knjižni vlasnik predmetnog stana.

37. Ustavni sud primjećuje da je, prema osporenim presudama Općinskog i Kantonalnog suda, odbijena kao neosnovana apelantičina tužba na osnovu člana 5. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem je prvotuženi «Energoinvest»-Sarajevo imao pravo da sporni stan dodijeli na korištenje svom uposleniku – drugotuženom, jer je predmetni stan stekao zakonito, tj. na osnovu kupoprodajnog ugovora 1970. godine od apelantičinog oca, te nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na konkretni slučaj.

38. Apelantica je u ovom predmetu tražila od redovnih sudova zaštitu navodno prekršenih vlasničkih prava.

Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan pozivajući se na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje stvari i pravilnu primjenu materijalno-pravnih propisa na konkretan slučaj. Drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i ocijenio pravilnim zaključke prvostepenog suda, smatrajući da prvostepena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nedostataka propisanih članom 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku, na koje se apelantica poziva. Pri tome, drugostepeni sud je, u skladu sa članom 330. Zakona o parničnom postupku, odlučio ne razmatrati razloge žalbe koje je apelantica navela u dopuni žalbe, jer su ti razlozi, upućeni drugostepenom sudu, neblagovremeni, tj. podneseni su izvan roka propisanog navedenim članom Zakona o parničnom postupku.

39. Ustavni sud primjećuje da su na osnovu člana 5. Zakona o stambenim odnosima Općinski i Kantonalni sud odbili apelantičin tužbeni zahtjev smatrajući da nema osnova za poništenje rješenja o dodjeli spornog stana i ugovora o korištenju stana, a prema tome, ni osnova za iseljenje drugotuženog iz predmetnog stana.

40. Ustavni sud je ocijenio da su sudovi, u skladu sa relevantnim zakonima, pravilno zaključili da je prvotuženi «Energoinvest»-Sarajevo, na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora, mogao raspolagati predmetnim stanom i dodijeliti ga svom uposleniku - drugotuženom na korištenje. Nasuprot apelantičinoj tvrdnji da je ona zemljišno-knjižni vlasnik spornog stana, Ustavni sud smatra, polazeći od utvrđenog stanja stvari, da prema relevantnom domaćem pravu rješenje o dodjeli stana predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan drugotuženog, kao i ugovor o korištenju stana, te da nema osnova za poništenje i iseljenje iz stana drugotuženog. Prema navedenom proizlazi da su neutemeljene apelantičine tvrdnje da joj, kao zemljišno-knjižnom vlasniku, pripada predmetni stan i da, stoga, osporene presude Općinskog i Kantonalnog suda povrjeđuju njeno pravo na mirno uživanje tog stana. Ustavni sud smatra pravilnim i zaključak drugostepenog suda da, na temelju člana 330. Zakona o parničnom postupku, ne razmatra žalbene razloge iznesene u dopuni žalbe, jer je apelantica dopunu žalbe protiv prvostepene presude podnijela izvan propisanog roka.

41. U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zaključuje da apelantičina prava iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu povrijeđena.

VIII. Zaključak

42. Polazeći od navedenog, a u skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud je jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke.

43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-154/03 (B.R.) | Sudska praksa | Aktio