Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-19/03 (Croatia osiguranje d.d. Ljubuški)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se smatra imovinom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-19/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 19/03, rješavajući apelaciju Croatia osiguranje d.d. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 17. marta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Croatia osiguranje d.d.
Ljubuški, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Croatia osiguranje d.d. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, koje zastupa V. P., pravni zastupnik, podnijelo je 10. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U cilju utvrđivanja je li apelaciju podnijelo ovlašteno lice, na traženje Ustavnog suda apelant je 9. septembra 2002. godine dostavio rješenje Županijskog suda Široki Brijeg broj U/I-143/00, od 4. augusta 2000. godine, kojim je određeno da je 30. aprila 2000. godine apelant promijenio sjedište i da je od tog dana sjedište u Ljubuškom. Istovremeno je apelant dao objašnjenje da je u njegovom nazivu došlo do izmjene radi promjene sjedišta tvrtke iz Mostara u Ljubuški.
3. Ustavni sud je 2. oktobra 2003. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli i punomoćnika N. G., H. H., advokata iz Gračanice, zatražio da dostave odgovore na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda Ustavni sud je primio 22. oktobra 2003. godine, a odgovor punomoćnika stranke u postupku 20. oktobra 2003. godine.
5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori od Kantonalnog suda u Tuzli i punomoćnika stranke u postupku dostavljeni su apelantu 19. decembra 2003. godine. Apelant nije dostavio svoje mišljenje.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Gračanici, broj K-76/00 od 13. jula 2000. godine, utvrđeno je da je N. G. 7. oktobra 1999. godine, u Gračanici – naselje Drijenča, uslijed saobraćajne nezgode zadobila teške tjelesne povrede u vidu prijeloma desne ruke. U ovoj saobraćajnoj nezgodi učestvovalo je vozilo koje je osigurano kod apelanta, a kojim je upravljao A. O. iz Gračanice, koji je istom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela – ugrožavanje javnog prometa iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine jer je, suprotno odredbi člana 45. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putovima, propustio da brzinu kretanja vozila prilagodi saobraćajnoj situaciji na kolovozu. Presudom Općinskog suda u Gračanici, broj P.31/01 od 4. aprila 2001. godine, apelant je obavezan da isplati tužiteljici N. G., na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti 2100 KM, a za pretrpljeni strah iznos od 1000 KM, što čini ukupno 6600 KM zajedno sa zateznom zakonskom kamatom, počevši od dana presuđenja, 4. aprila 2001. godine, pa do konačne isplate, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 996,60 KM.
Prvostepeni sud je, kao nesporno među parničnim strankama, utvrdio da je tužiteljica uslijed saobraćajne nezgode 7. oktobra 1999. godine zadobila teške tjelesne povrede desne ruke, a da je u toj saobraćajnoj nezgodi učestvovalo vozilo koje je osigurano kod apelanta.
7. Kantonalni sud u Tuzli, presudom broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda u Gračanici broj P-31/01 od 4. aprila 2001. godine, odbio je žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.
IV. Relevantni propisi
8. Zakon o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03) Član 200.
«(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava osobnosti, smrt bliske osobe kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom naravi i društvenom svrhom.» Član 940.
«(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravalac odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njenu naknadu.
(2) Osiguravalac snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.»
9. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99) Član 12. stav 3.
«U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je presudom Kantonalnog suda, broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine, došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Uslijed povrede ustavnog načela da sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ista ljudska prava i temeljne slobode, apelant navodi da su mu povrijeđena imovinska prava, na diskriminacijski način, koja su zajamčena svakoj osobi čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Apelant se žali na visinu dosuđene naknade na ime nematerijalne štete, ističući da je naknada dosuđena izvan kriterija sudske prakse Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je Ustavnom sudu dostavio pravomoćne presude drugih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao dokaz za svoje navode.
Apelant predlaže da se apelacija usvoji, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud u Tuzli ističe da ostaje kod stava iznesenog u osporenoj odluci ovog suda, broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine, jer smatra da tom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, a donošenjem navedene odluke nisu povrijeđena ustavna prava na koja apelant neosnovano ukazuje u apelaciji.
12. N. G., u odgovoru na apelaciju, navodi da presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž- 742/01 od 24. oktobra 2001. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Gračanici, broj P.31/01 od 4. aprila 2001. godine, nisu povrijeđena ustavna prava apelanta. Istakla je da se tužbeni zahtjev odnosio na naknadu neimovinske štete i da je svrha naknade postizanje zadovoljštine – satisfakcije kod nje kao oštećene. Također su navedeni konkretni pokazatelji, kao dokaz da su se sudovi kretali u granicama sudske prakse i da imovina podnosioca apelacije nije oštećena. Predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine protiv koje, zbog vrijednosti spora, nije moguća revizija kao izvanredan pravni lijek u smislu člana 364. Zakona o parničnom postupku.
16. Apelant je podnio apelaciju 10. decembra 2001. godine protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine apelaciona nadležnost Ustavnog suda se odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje je li kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i njenim protokolima.
19. U konkretnom predmetu postavlja se pitanje da li je Kantonalni sud u Tuzli pobijanom presudom povrijedio pravo apelanta na imovinu, odlučujući o visini naknade nematerijalne štete koju je apelant kao osiguravajuće društvo obavezno naknaditi oštećenom. Istovremeno se postavlja pitanje da li je Kantonalni sud, na štetu apelanta, povrijedio pravo zabrane diskriminacije. Pravo na mirno uživanje imovine Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
k) Pravo na imovinu [...]» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
20. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Ovo pravo je zaštićeno članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila: (1) mirno uživanje imovine;
(2) ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog zakona;
(3) upotrebljavanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.
22. Ova pravila nisu «razdvojena» u smislu da su međusobno nepovezana. Drugo i treće pravilo se tiče određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, da bude konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 198. godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102. stav 106).
23. Pojam «imovina», koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumači na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
24. Ustavni sud smatra da se konkretan predmet odnosi na naknadu štete, s tim da se visina naknade mora «razumno odnositi» na zaštićenu vrijednost. Država ima široko polje ocjene u određivanju visine naknade.
25. U konkretnom predmetu, presudom Općinskog suda u Gračanici, broj P-31/01 od 4. aprila 2001. godine, apelant je obavezan da isplati N. G., na ime naknade nematerijalne štete, iznos od ukupno 6.600 KM, sa zateznom zakonskom kamatom počevši od 4. aprila 2001. godine, sve do konačne isplate. Istom presudom N. G. apelant je dužan naknaditi troškove postupka u iznosu od 996,60 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen. Po apelantovoj žalbi, ovu presudu prvostepenog suda potvrdio je Kantonalni sud u Tuzli presudom broj Gž-742/01 od 24. oktobra 2001. godine.
26. Ustavni sud ističe da je apelant još uvijek formalno vlasnik imovine koja je u pitanju, ali je sudskom presudom uspostavljena njegova odgovornost za naknadu štete, u skladu sa čl. 200. i 940. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima.
27. Apelant se žali da su sudovi pogrešno primijenili zakonske propise i na taj način povrijedili ustavno načelo prema kojem sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ista ljudska prava i temeljne slobode, odnosno da su povrijedili pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ukazujući na visinu dosuđene naknade koja je razlog za podnošenje apelacije.
28. U odnosu na navode apelanta, Ustavni sud smatra nespornim činjenice da je Općinski sud u Gračanici, u skladu sa članom 158. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio u pravosnažnoj presudi broj K-76/00 od 13. jula 2000. godine postojanje odgovornosti po osnovu krivice i da je štetnik – optuženi A. O. prouzrokovao štetu N. G. na način utvrđen tom presudom. Sud je, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršioca, u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Također, prema članu 940. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima, nesporna je odgovornost apelanta – tuženog za štetu nastalu konkretnim osiguranim slučajem, te je oštećena N. G. imala pravo da tužbom u parničnom postupku zatraži naknadu štete od apelanta kao osiguravaoca.
29. Ustavni sud je zaključio, suprotno navodima apelanta, da sudovi nisu pogrešno primijenili zakonske propise, navedene u tač. 8. i 9. ove odluke, kao i da ispunjenje ugovorenih obaveza u skladu sa članom 940. Zakona o obligacionim odnosima ne može predstavljati povredu prava vlasništva u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije utvrdio bilo kakvu nepravilnost iz koje bi proizlazilo da su sudovi prilikom dosuđivanja naknade nematerijalne štete postupali suprotno suštini i ciljevima Zakona o obligacionim odnosima i usvojene sudske prakse, te zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Nediskriminacija
31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
32. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije o pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32).
33. Iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u postupanju sudova koji su odlučivali o njegovim imovinskim pravima i omogućili «neustavno prisvajanje tuđe imovine».
34. Ustavni sud ističe da je zabrana diskriminacije centralni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da se uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima, navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurava svim licima bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
35. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitom tretmanu pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti. (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999, tačka 120, odluke januar-juli 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000., tačka 53, odluke januar-juni 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001, tačka 154).
36. Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio argumente na kojima zasniva svoje navode, osim nekoliko presuda sudova u Bosni i Hercegovini koji su odlučivali o sličnim slučajevima. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
37. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Polazeći od navedenog, a u skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić