Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-151/03 (A.M.)

Odluka donesena 28. 05. 2004.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-151/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

28. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 151/03, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4., člana 59. stav 2. tač. 1. i 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 542/97 od 27.

oktobra 1998. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Usvaja se apelacija A. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni hitan postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5.

Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa S. S., advokat iz Doboja, podnio je 6. jula 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U 542/97 od 27. oktobra 1998. godine, a zatim je 7. oktobra 2002. godine proširio svoju apelaciju i protiv rješenja tog suda, broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, 24. januara 2001. godine, uputio zahtjev apelantovoj punomoćnici da dostavi dokaz o ulaganju prigovora i žalbe upravnim organima.

3. Ustavni sud je, 13. februara 2001. godine, uputio zahtjev Općinskom sekretarijatu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj, da dostavi spis broj 02-562-12/97, te dokaz o slanju i uručenju rješenja Vrhovnog suda broj U 542/97 od 27. oktobra 1998. godine.

4. Općinski sekretarijat za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj, 27. februara 2001. godine, postupio je prema zahtjevu Ustavnog suda te dostavio spis.

5. Ustavni sud je, 6. aprila 2001. godine, zahtijevao od apelantove punomoćnice da dopuni svoju apelaciju i dostavi informacije u vezi sa činjenicom da li se apelacija mora proširiti i na rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99.

6. Apelantova punomoćnica je, 23. aprila 2001. godine, dostavila odgovor na zahtjev i obavijestila Ustavni sud da ne može dostaviti dodatne informacije s obzirom na činjenicu da je apelant otkazao njezino zastupanje.

7. Ustavni sud je, 6. septembra 2002. godine, uputio zahtjev apelantu da dopuni svoju apelaciju.

8. Apelant je, 24. septembra 2002. godine, dostavio svoj odgovor navodeći da punomoćnici nije otkazao zastupanje, a da nije bio u mogućnosti dopuniti svoju apelaciju s obzirom da njegova punomoćnica posjeduje spis.

9. Apelantova punomoćnica je dostavila odgovor Ustavnom sudu 7. oktobra 2002. godine, navodeći da se apelant, svojom apelacijom od 6. jula 2000. godine, žalio i na rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine.

10. Ustavni sud je, 16. januara 2003. godine, uputio zahtjev Općini Doboj - Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu da dostavi dokaz o uručenju rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine.

11. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Općine Doboj je, 24. februara 2003. godine, dostavilo svoj odgovor po zahtjevu.

12. U skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Ministarstva za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske, zatraženi su odgovori na apelaciju.

13. Ustavni sud je primio odgovor od Vrhovnog suda 20. maja 2004. godine.

14. Odgovor na apelaciju Vrhovnog suda dostavljen je apelantu kako je to predviđeno članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

15. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

16. Đ. M. (apelantova majka) iz Doboja, nakon smrti svog oca, vojnog penzionera, je primala penziju na osnovu svoje radne nesposobnosti. Isplata invalidske penzije je počela 1965. godine. Poštanska štedionica Beograd je isplatila zadnju penziju 1. aprila 1992. godine.

17. Zbog ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, apelantova majka je u aprilu 1992. godine odselila iz Gornje Rakovice, općina Maglaj, u Doboj, gdje je imala status raseljenog lica.

18. Nakon rata, apelantova majka je uputila zahtjev Poštanskoj štedionici Beograd da joj isplati dug, te nastavi sa isplatom penzije. Poštanska štedionica Beograd je obavijestila apelantovu majku da je Općinski sekretarijat za pitanja boraca, žrtava rata i rada Doboj nadležan organ za isplatu penzije.

Prva faza postupaka

19. Apelantova majka se, preko svog punomoćnika, obratila nadležnom Općinskom sekretarijatu za pitanja boraca, žrtava rata i rada sa istim razlogom, koji je svojim rješenjem broj 02- 562-12/97 od 28. augusta 1997. godine potvrdio pravo apelantove majke na penziju počevši od 1. aprila 1997. godine.

20. Apelantova majka je umrla 4. jula 1997. godine. Postupak je nastavio apelant, kao nasljednik prvog reda.

21. Prema tvrdnji apelantovog punomoćnika, apelant je podnio žalbu drugostepenom upravnom organu protiv rješenja prvostepenog upravnog organa. Drugostepeni organ nije odgovorio. Apelant je, nakon toga, podnio žalbu zbog šutnje administracije.

22. Konačno, apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je, rješenjem broj U 542/97 od 27. oktobra 1998. godine, odbacio apelantovu tužbu. Vrhovni sud Republike Srpske je naveo da nema dokaza da je apelant podnio žalbu drugostepenom upravnom organu. Dakle, apelant nije ispoštovao procesne uvjete koje predviđa član 25. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Druga faza postupaka

23. Apelant je uputio zahtjev 30. novembra 1998. godine Općinskom sekretarijatu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj da isplati dug koji se odnosi na naknadu penzije za period od 1. aprila 1992. godine do 4. jula 1997. godine.

24. S obzirom da prvostepeni upravni organ nije reagirao, apelant je podnio žalbu drugostepenom upravnom organu. S obzirom da ni drugostepeni organ nije odgovorio, apelant je podnio novu žalbu ali bez uspjeha.

25. Konačno, apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu Republike Srpske. Vrhovni sud je, svojim rješenjem broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine, odbacio apelantovu tužbu uz obrazloženje da se radi o stvari u kojoj je sudska zaštita osigurana van upravnog spora, i da bi apelant trebao pokrenuti sudski postupak u vezi sa svojim zahtjevom.

IV.Relevantni propisi

26. Zakon o općem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86) koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/92) Član 218. stav 2. u relevantnom dijelu glasi:

«… Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen». Član 246. glasi:

«Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje (član 218. stav 2) drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ saopći razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od jednog mjeseca. Ako razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta. Ako drugostepeni organ može riješiti stvar prema spisima predmeta, donijet će svoje rješenje, a ako ne može, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, poslije čega će sam riješiti stvar. Ovakvo rješenje je konačno».

Zakon o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94) Član 9. stav 1. tačka 1. u relevantnom dijelu glasi:

«Upravni spor se ne može voditi:

1. Protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora;

…».

Član 25. stav 1. u relevantnom dijelu glasi:

«Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

…» Član 29. stav 1. tačka 5. u relevantnom dijelu glasi:

«Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:

(…)

5. Da je riječ o stvari o kojoj se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor».

V.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njegovog prava na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da upravni organ ni Vrhovni sud nisu udovoljili njegovom zahtjevu niti naložili Općinskom sekretarijatu za pitanje boraca i žrtava rata i rada Općine Doboj da isplati dug po osnovu neisplaćenih penzija iza njegove umrle majke Đ. M. za period od 1. aprila 1992. do 4. jula 1997. godine.

b) Odgovor na apelaciju

28. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je neistinita apelantova tvrdnja da je uz tužbu u predmetu ovog suda broj U 542/97 (u kojem je 27. oktobra 1998. godine doneseno rješenje o odbacivanju tužbe) priložio «ponovljeni pismeni zahtjev drugostepenom organu za postupanje po žalbi po proteku 60 dana od upućene žalbe». To apelant ni u tužbi nije tvrdio, niti je u tom pravcu nudio bilo kakav dokaz, pa je postupljeno prema ustaljenoj praksi (ne samo ovog suda) i tužba odbačena kao prijevremena, na osnovu odredbi člana 29. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 25. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94), jer nije bila ispunjena procesna pretpostavka za dozvoljenost tužbe u slučaju «šutnje administracije». U predmetu ovog suda broj U 146/99 (u kojem je tužba odbačena rješenjem od 26. oktobra 1999. godine) radi se o istovjetnoj stvari, s tim da je uz tužbu, između ostalog, priložen i apelantov zahtjev od 1. marta 1999. godine drugostepenom upravnom organu da odluči o žalbi u daljnjem roku od sedam dana (iz kojeg se zaključuje da takav zahtjev nije uslijedio prije podnošenja tužbe u predmetu ovog suda broj U 542/97).

U predmetu broj U 146/99 tužba je odbačena zato što je apelantov zahtjev u predmetnoj stvari usmjeren u pravcu isplate dospjelih, a neisplaćenih iznosa porodične penzije njegove majke Đ. M. iz Gornje Rakovice, a nakon njene smrti. Ovaj sud je zaključio da se u stvari radi o zahtjevu za izvršenje radi ispunjenja novčane obaveze iz rješenja o porodičnoj penziji apelantove majke koji se ne ostvaruju u upravnom, već u sudskom izvršnom postupku (prema odredbama Zakona o izvršnom postupku) - u smislu odredbi člana 276. stav 2. tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86 - sada člana 260. stav 2. istoimenog zakona - «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/02) i tužbu odbacio na osnovu odredbi člana 29. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 9. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima, jer se upravni spor ne može voditi u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora.

Smatraju da naprijed navedena rješenja nisu nezakonita, i da njima nije povrijeđeno bilo koje apelantovo ustavno pravo.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

31. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su rješenja Vrhovnog suda broj U 542/97 od 27. oktobra 1998. godine i broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Rješenje Vrhovnog suda, broj U 542/97 od 27. oktobra 1998. godine, apelant je očigledno primio prije 9. maja 1999. godine, odnosno prije nego što je tog dana apelant podnio drugu tužbu u upravnom sporu Vrhovnom sudu, koja je rezultirala rješenjem Vrhovnog suda broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. Apelant je apelaciju Ustavnom sudu podnio 6. jula 2000. godine, iz čega proizlazi da je apelacija, u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj U 542/97 od 27. oktobra 1998. godine, primljena nakon proteka roka od 60 dana te mora biti odbačena kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

33. U odnosu na drugo osporeno rješenje, Ustavni sud primjećuje da je rješenje Vrhovnog suda broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine apelant primio 14. juna 2000. godine, a apelacija je u Ustavnom sudu primljena 6. jula 2000. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine, ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Prema navodima iz apelacije, apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Pravo na pravično suđenje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje se apelant žali.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi kako slijedi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

a) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

37. Pitanje, koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, svakako je pitanje da li je postupak koji je u pitanju predstavljao «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu i općeprihvaćen stav da je koncept «građanskih prava i obaveza» samostalan (v. presudu Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 94), Ustavni sud zaključuje da se tužba apelanta pred Vrhovnim sudom odnosi na socijalno-pravne beneficije njegove majke - neisplaćene porodične penzije za period od 1. aprila 1992. do 4. jula 1997. godine, tj. novčano potraživanje, što jasno predstavlja njegovo građansko pravo, a postupak koji je vođen predstavlja «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Iz svega navedenog proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.

39. Ustavni sud zapaža da je apelant, kao zakonski nasljednik iza umrle majke, 30. novembra 1998. godine podnio zahtjev Općinskom sekretarijatu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj za isplatu porodične penzije za period od 1. aprila 1992. do 4. jula 1997. godine, ali da o tom zahtjevu nije donesena nikakva odluka, da je apelant 31. decembra 1999. godine izjavio žalbu Ministarstvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu i po žalbi u predmetu isplate porodične penzije, ali da je i to ostalo bez uspjeha, kao i njegovo ponovljeno traženje od 2. marta 1999. godine da se o žalbi odluči u daljnjem roku od sedam dana, zbog čega je 9. marta 1999. godine pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je, rješenjem broj U 146/99 od 26. oktobra 1999. godine, tužbu odbacio.

40. U predmetnom slučaju Vrhovni sud je tužbu odbacio jer je utvrdio da je apelantov zahtjev u predmetnoj stvari usmjeren u pravcu isplate dospjelih a neisplaćenih iznosa porodične penzije iza njegove umrle majke i da se radi o zahtjevu za izvršenje radi ispunjenja novčane obaveze iz rješenja o porodičnoj penziji apelantove majke, koji se ne ostvaruje u upravnom, već u sudskom izvršnom postupku prema odredbama Zakona o izvršnom postupku.

41. Ustavni sud podsjeća da, iako nije nadležan preispitati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, u posebnim slučajevima to može učiniti i ukoliko utvrdi da se krše ljudska prava i slobode i ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. S obzirom da se apelant žali na nepravilnost postupka pred upravnim organima i Vrhovnim sudom (proizvoljnu primjenu zakona koja je vodila lišavanju imovine), Ustavni sud mora ispitati postupke koji su se vodili u ovom predmetnom slučaju.

42. Iz dokumentacije prezentirane Ustavnom sudu nedvojbeno proizlazi da je apelant tražio od upravnih organa priznavanje prava na porodičnu penziju za period od 1. aprila 1992. do 4. jula 1997. godine i da je očigledno da je apelantova tužba Vrhovnom sudu protiv Ministarstva za pitanja boraca i žrtava rata i rada Republike Srpske usmjerena u pravcu sudske zaštite protiv šutnje upravnih organa.

Ustavni sud uočava da je pravna ocjena Vrhovnog suda da se radi o zahtjevu za izvršenje radi ispunjenja novčane obaveze iz rješenja o porodičnoj penziji apelantove majke neutemeljena. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da se Vrhovni sud uopće nije bavio pitanjem o kojem su trebali odlučivati upravni organi i da je zauzeo proizvoljan stav i primijenio zakon koji nije relevantan u okolnostima ovog slučaja, zbog čega rješenje Vrhovnog suda ne odgovara zahtjevima iz člana 6. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud smatra da neutvrđivanje apelantovih prava na sporna potraživanja povodom socijalno-pravnih beneficija njegove majke, tj. prava na isplatu porodične penzije za period od 1. aprila 1992. do 4. jula 1997. godine, predstavlja bitnu povredu postupka od organa uprave i Vrhovnog suda koji su odlučivali u ovom predmetu i da je utvrđivanje navedenih činjenica bilo neophodno, te da je apelantovo ukazivanje o povredi prava na pravičan postupak, u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, utemeljeno.

44. Apelantu, dakle, nije bila pružena mogućnost da u postupcima pred upravnim organima i Vrhovnim sudom dođe do odluke u meritumu. Iz navedenog slijedi da upravni organi i Vrhovni sud nisu omogućili apelantu pravičan postupak i da su navedeni postupci bili u suprotnosti sa garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Prema navedenom, neophodno je da Vrhovni sud, poštujući sve zahtjeve pravičnog suđenja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, donese novu odluku u ovom predmetu.

b) Ostali navodi

45. Polazeći od zaključka u pogledu apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati navode apelacije koji ukazuju na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

46. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-151/03 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio