Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-149/03 (S.S.-B i drugi)
Odluka donesena 28. 11. 2003.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-149/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
28. 11. 2003.
Tekst odluke
Predmet broj U 149/03 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr. zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije:
- S. S.-B. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž- 226/02 od 1. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1560/00 od 18. februara 2002. godine;
- S. K. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-222/02 od 9. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1705/00 od 21.
februara 2002. godine;
- S. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-298/02 od 10.
januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1604/00 od 1. februara 2002. godine;
- M. D. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-300/02 od 23.
januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1522/00 od 1. februara 2002. godine;
- Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-301/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1516/00 od 11.
marta 2002. godine;
- Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-299/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1580/00 od 18.
februara 2002. godine;
- D. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-330/02 od 19.
februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1488/00 od 18. februara 2002. godine;
- M. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-368/02 od 19.
februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1534/00 od 12. aprila 2002. godine;
- A. D. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-316/02 od 19.
februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1502/00 od 11. marta 2002. godine;
- I. K. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-425/02 od 10.
marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1600/00 od 6.
maja 2002. godine;
- E. M. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-424/02 od 19.
marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1652/00 od 6.
maja 2002. godine;
- S. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-251/02 od 26. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-323/01 od 22. juna 2001. godine;
- A. D. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-410/02 od 19.
marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1693/00 od 20. maja 2002. godine;
- F. K. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-271/02 od 26. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1579/00 od 26.
februara 2002. godine;
- S. A. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-557/02 od 16.
aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1664/00 od 11. juna 2002. godine;
- J. Z., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-523/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1820/00 od 19. aprila 2002. godine;
- R. O., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-624/02 od 14. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-319/01 od 25. juna 2001. godine;
- D. S. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-513/02 od 16.
aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1688/00 od 14. juna 2002. godine;
- I. J. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-619/02 od 12.
maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1798/00 od 8.
jula 2002. godine i
- M. M. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-643/02 od 12.
maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1637/00 od 4.
jula 2002. godine.
- N. H.-T. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž- 603/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr- 1752/00 od 14. juna 2002. godine;
- A. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-605/02 od 7.
maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1706/00 od 13.
juna 2002. godine;
- A. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-508/02 od 23.
juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1889/00 od 27.
maja 2002. godine;
- S. D.-B. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž- 512/02 od 23. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr- 1744/00 od 14. juna 2002. godine;
- Z. C., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-711/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-317/01 od 11. jula 2002. godine;
- H. H., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-709/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-321/01 od 11. jula 2002. godine;
- S. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-877/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-362/01 od 20. augusta 2002. godine;
- M. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-891/02 od 15. jula 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1519/00 od 14. oktobra 2002. godine;
- M. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-881/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1523/00 od 14. oktobra 2002. godine;
- Đ. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-849/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-334/01 od 22. augusta 2002. godine;
- M. H., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-750/02 od 4. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-387/01 od 11. jula 2002. godine;
- Z. D.-R. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-851/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1589/00 od 22. augusta 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Lica navedena u dispozitivu ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju N. C., advokat iz Bihaća, podnijela su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću i (u daljnjem tekstu: općinski sud).
Apelacije su podnesene u periodu od 10. januara 2002. do 14. oktobra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa odredbama člana 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda apelacije su dostavljene kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku, radi davanja odgovora.
3. Odgovore su dali: Unsko-sanski kanton 6. oktobra 2003. godine, Kantonalni sud 9. oktobra 2003. godine i Zdravstvena ustanova Gradska apoteka Bosanska Krupa 12. novembra 2003. godine.
4. Na osnovu člana 25. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku broj U 149/03. Spojene su sljedeće apelacije: AP-6/03, AP-7/03, AP- 46/03, AP-56/03, AP-71/03, AP-72/03, AP-88/03, AP-90/03, AP-92/03, AP-96/03, AP- 124/03, AP-126/03, AP-127/03, AP-134/03, AP-148/03, AP-149/03, AP-152/03, AP-153/03, AP-172/03, AP-173/03, AP-179/03, AP-183/03, AP-206/03, AP-207/03, AP-222/03, AP- 224/03, AP-243/03, AP-245/03, AP-246/03, AP-301/03, AP-302/03 i AP-303/03.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelanti su u periodu od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bili zaposleni u: Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bihaću, Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bosanskoj Krupi, Zdravstvenoj ustanovi Gradska apoteka u Bosanskoj Krupi i u Zdravstvenoj ustanovi Gradska apoteka u Bihaću (u daljnjem tekstu: zdravstvene ustanove). S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnijeli su tužbe Općinskom sudu protiv zdravstvenih ustanova i Unsko-sanskog kantona.
7. Općinski sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da je tužena zdravstvena ustanova obavezna apelantima isplatiti, na ime neisplaćenih plaća, dosuđene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine, kao i naknaditi parnične troškove u utvrđenom iznosu. Ujedno je odlučeno da se tužbeni zahtjevi u odnosu na Unsko-sanski kanton odbiju u cijelosti.
8. Apelanti, zdravstvene ustanove i Unsko-sanski kanton su protiv presuda Općinskog suda, koje se odnose na njih, izjavili žalbe Kantonalnom sudu. U izjavljenim žalbama apelanata presude se osporavaju iz svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da se presude u odnosu na tuženika (Unsko-sanski kanton) preinače i u tom dijelu u cijelosti udovolji njihovim tužbenim zahtjevima, ili da se osporene presude u odnosu na Unsko-sanski kanton ukinu i predmeti vrate prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučenje. U izjavljenim žalbama tuženih (zdravstvenih ustanova) ističe se da se presude Općinskog suda osporavaju iz svih zakonom predviđenih razloga, s pozivom na zaključak Vlade Unsko-sanskog kantona od 10. aprila 2001. godine. Predlaže se da se osporene presude preinače i obaveže drugotuženi Unsko-sanski kanton na isplate neisplaćenih plaća. U navodima žalbi, koje je izjavio Unsko-sanski kanton, presude Općinskog suda se osporavaju zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se osporene presude ponište - preinače, tako da se odbiju tužbeni zahtjevi apelanata.
9. Kantonalni sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, izjavljene žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude.
IV. Apelacije
a)Navodi iz apelacija
10. Apelanti traže da se ukinu osporene presude i naloži tuženima da solidarno isplate dosuđene im iznose na ime zaostalih plaća sa zakonskom kamatom i naknade dosuđene parnične troškove za svakog apelanta. Apelanti-zdravstvene ustanove traže da se ukinu osporene presude i naloži Unsko-sanskom kantonu da radnicima isplati dosuđene iznose po presudama Općinskog suda. Ističu da su zdravstvene ustanove neprofitabilne i da nemaju vlastitih sredstava za isplatu redovnih plaća, a pogotovo za isplatu ratnih plaća, koje Unsko-sanski kanton nije doznačio, iako je po zakonu bio obavezan.
11. Apelanti smatraju da je u više navrata Unsko-sanski kanton priznao dug i na taj način prekinuo zastaru. Ukazuju na Uredbu sa zakonskom snagom o ustanovama («Službeni list RBiH», broj 6/92) koja je u spornom periodu bila na snazi, a prema kojoj je Unsko-sanski kanton supsidijarno odgovoran za obaveze zdravstvenih ustanova kao njihov osnivač, kao i osnivač Unsko-sanskog kantona.
b)Odgovori na apelacije
12. Kantonalni sud, u odgovoru na apelacije od 9. oktobra 2003. godine, navodi da i dalje ostaje pri stavu izraženom u osporenim presudama i predlaže Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neosnovane.
13. Kantonalno pravobranilaštvo u Bihaću, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u svom odgovoru od 6. oktobra 2003. godine, zauzelo je identično stanovište kao i Kantonalni sud i predložilo Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neosnovane.
14. Zdravstvena ustanova Gradska apoteka u Bosanskoj Krupi, u svom odgovoru na apelaciju od 12. novembra 2003. godine, saglasna je sa zahtjevima apelanata i smatra da je stvarni dužnik za neisplaćene ratne plaće Unsko-sanski kanton, budući da su, kao ustanove iz oblasti zdravstva, budžetski korisnici. Za sporni period, plaće su jednostavno «preskočene» odlukom Vlade Unsko-sanskog kantona, tako da ovim ustanovama ta sredstva nisu ni doznačena, pa se stoga i ne smatraju dužnicima spornog duga. U prilog tome navode priznanje duga koje je izvršeno aktom broj 01/1-403/03 od 30. maja 2003. godine, u kojem premijer Vlade Unsko-sanskog kantona i predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona decidirano priznaju, kao nesporna, potraživanja zaposlenih u zdravstvu po osnovu neisplaćenih plaća. Činjenično stanje predstavljeno je u apelacijama i dokumentima, pa smatraju da su osporenim presudama oštećeni i traže da Ustavni sud zaštiti njihova ustavna prava.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03), relevantne odredbe glase: «Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(...)
Član 296.
(1)Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(...)
Član 360.
(1)Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2)Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3)Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 371.
Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. (...)
Član 387.
(1)Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2)Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
Član 392.
(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
(2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja.
(...)».
16. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:
«Član 49.
(...)
Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.
(...)
Član 79.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom. (...)».
17. U Zakonu u radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe član 13, član 70. stav 1. i čl. 102. i 106 glase: «Član 13.
Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno».
18. U Zakonu o ustanovama («Službeni list RBiH», br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:
«Član 1.
Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti.
Ustanova ima svojstvo pravnog lica.
Član 39.
Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da:
- pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
(...)».
VI. Dopustivost
19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
20. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
21. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.» a)Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
22. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak.
23. Ustavni sud u ovom slučaju ima nadležnost ratione materiae.
b) Nadležnost suda ratione temporis
24. Prije razmatranja merituma predmeta Ustavni sud mora odlučiti da li prihvatiti apelacije uzimajući u obzir kriterije sadržane u članu XII Ustava Bosne i Hercegovine. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu po potpisivanju Općeg okvirnog sporazuma kao ustavnog akta kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Bosne i Hercegovine.
Opći okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana.
Stoga se postavlja pitanje da li je Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis da razmatra predmetne apelacije imajući u vidu da se potraživanja apelanata odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali ima nadležnost da odlučuje o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda broj U 2/98, od 5. juna 1998. godine, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 22/98). U tom slučaju Ustavni sud može da razmatra činjenice vezane za događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
25. U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene „ratne“ plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na potraživanja nastala prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravima apelanata na plaće odlučeno je osporenim presudama sudova koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok
26. U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni sud je utvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije blagovremene.
27. Iz navedenog proizlazi da su apelacije dopustive.
VII. Meritum
28. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Unsko-sanski kanton, kao drugotužena stranka u postupku pred sudovima, nije solidarno obavezan na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
29. Ustavni sud će prvo razmotriti može li zdravstvena ustanova imati aktivnu legitimaciju pred Ustavnim sudom u pogledu zaštite navedenih prava.
30. Prema članu 34. Evropske konvencije, “sud može da prima predstavke od svake osobe, nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, koje je učinila neka visoka strana ugovornica. Visoke strane ugovornice obavezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno rješenje ovog prava”.
31. Evropska konvencija ne štiti državne organe i javne ustanove koje obavljaju javne djelatnosti. Štoviše, sve vrste državne vlasti, državne institucije i ustanove, na osnovu člana 1. Evropske konvencije, preuzimaju obavezu poštivanja Evropske konvencije u obavljanu svojih funkcija, tj. državnih zadataka. Zdravstvene ustanove su javne ustanove koje obavljaju javnu djelatnost u oblasti zdravstva. Iz ovoga razloga, javne ustanove ne uživaju zaštitu Evropske konvencije, niti zaštitu odgovarajućih odredbi iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine, jer ne spadaju u krug aktivno legitimiranih lica, analogno članu 34. Evropske konvencije (vidi rješenje Ustavnog suda, AP 96/01, od 22. decembra 2002. godine). U vezi s tim, apelacije zdravstvenih ustanova su ratione personae inkopatibilne sa Evropskom konvencijom. Konkretni predmeti ne daju povoda za drukčije ili šire tumačenje odredbi Evropske konvencije. Osim toga, apelanti nisu naveli nijednu drugu odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja bi dala povoda Ustavnom sudu da uzme u razmatranje njihove apelacije.
32. Iz ovih razloga, Ustavni sud, u skladu sa članom 60. Poslovnika Ustavnog suda, odbija apelacije zdravstvenih ustanova kao neosnovane, jer su inkopatibilne ratione personae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
33. Ustavnom sudu preostaje da preispita apelacije ostalih apelanata.
Primjena Univerzalne deklaracija o ljudskih pravima
34. U pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (odluka Ustavnog suda, broj U 17/00, od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima.
Pravo na pravičan postupak 35. Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: [...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...].»
38. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, «Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda». Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, «prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.»
39. Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; odluka Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine.
40. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora da bude efikasan i da omogući svakome da iskoristi prednosti toga sistem prilikom utvrđivanja [između ostalih] građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
41. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
42. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (odluka Ustavnog suda, broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj U 31/03).
43. Ustavni sud primjećuje da su sudovi udovoljili zahtjevima apelanata u pogledu poslodavca (prvotuženog) i naredili isplatu plaća u traženim iznosima. U pogledu ostvarivanja građanskih prava apelantima u odnosu na Unsko-sanski kanton, sudovi su, konstatirajući da kanton nije poslodavac, odbili apelante zbog nedostatka pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona. Dalje se navodi u presudama da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak suda nije uticala ni činjenica da kanton finansira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu.
44. Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
45. U skladu s tim, Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sistem ostvarivanja građanskih prava apelanata. U konkretnim slučajevima, to se najbolje pokazuje time što su apelanti uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevima. Ustavni sud, također, smatra da je opravdano tumačenje i obrazloženje redovnih sudova u pogledu ograničenja ostvarivanja ovih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton. Razlog ograničenja je proporcionalan cilju koji se želi postići. Tim ograničenjem, što je najvažnije, nije došlo do ograničenja građanskog prava u svojoj suštini. Iz tih razloga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. U pogledu tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, pa samim tim da nema pravičnog postupka, Ustavni sud navodi da, u principu, izvršni postupak ne može povrijediti pravo na pravičan postupak. Naime, u izvršnom postupku se ne utvrđuju građanska prava i obaveze. Ipak, pod nekim uvjetima, neizvršenje odluka može voditi ka povredi ovoga člana (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Vasilopoulou v. Greece, od 21. marta 2002. godine, aplikacija broj 47541/99, stav 16 f). Međutim, u ovoj fazi postupaka, navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja su samo pretpostavke i Ustavni sud ih mora odbiti kao neosnovane.
47. Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije
48. Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihove predmete drukčije riješili nego identičan predmet u drugom sudskom postupku. Smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
49. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
50. Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u sličnim krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba da se poštuje nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. novembra 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).
51. Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, na primjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
52. Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se pozvali na odluku Ustavnog suda broj U 4/02 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 4/03). Ipak, ova odluka nije relevantna za konkretne predmete, jer sadrži samo definiciju pojma «diskriminacije», pa se ne može primijeniti na ove predmete. Apelanti, također, smatraju da su sudovi trebali odlučiti na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. novembra 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. maja 2000).
53. U predmetu PR-125/99 radi se o tužbi radnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog zarađenih, a neisplaćenih plaća za isti vremenski period kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. Sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obavezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. januara 1999. godine, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama radnici suda.
54. Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičnog slučaja, mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka da li se radi o: (a) različitom tretmanu, (b) analognoj situaciji, (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije, (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi da li su osporene presude u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
55. Prema Zakonu o ustanovama, ustanove se osnivaju radi obavljanja određenih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Ustanove imaju svojstvo pravnog lica i stječu sredstva za rad iz sredstava izmirivača, od naknade za obavljanje usluga i drugih izvora, u skladu sa zakonom. Na kojem se nivou osnivaju javne ustanove zavisi od organizacije svake pojedinačne države. Tako, prema članu III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo je u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji način će se regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) zavisi od međusobnog dogovora (član III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obavezu da financira rad kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način financiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog financiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonske operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Prema članu 41. Zakona o ustanovama kada je osnivač odgovoran za obaveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretna operacionalizacija financiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, radnici kantonalnih javnih ustanova mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
56. Bez obzira na način financiranja kantonalnih javnih ustanova, radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenom nivou, operira kao nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Zakonom o ustanovama je određeno da svi radnici ostvaruju svoja prava u ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove (član 4). To je i logično, jer javna ustanova ima svojstvo pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima.
57. Međutim, ako se pojavi spor radnika javne ustanove i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija neophodna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava radnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Da li je intervencija neophodna, zavisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarenja ovih građanskih prava radnika treba da budu na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 58. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, proizlazi da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju financijsku intervenciju, kako bi konkretne javne ustanove izvršile svoje obaveze u pogledu isplate neisplaćenih plaća. (Npr., pismo Unsko-sanskog kantona zdravstvenim ustanovama broj 09/1-37/SL-1/01 od 13. aprila 2001. godine, Zaključak sa sastanka nadležnih subjekata od 1. aprila 2001. godine povodom dogovora oko isplate ratnih plaća u oblasti sudstva, zdravstva i obrazovanja, i, posredno, Ugovor o kompenzaciji od 27. augusta 1998. godine između Unsko-sanskog kantona i Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja BiH). Međutim, takve aktivnosti Kantona ne znače postojanje njegove pasivne legitimacije u ovim sporovima.
59. Na osnovu izloženoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije imao pasivnu legitimaciju u sporovima navedenih predmeta. Presude nadležnih sudova zasnovane u granicama zakonskih odredbi su donesene u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju pravni interes dokazivanja diskriminacije. Samim tim, nije potrebno da se ulazi u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnov diskriminacije u pogledu drugih građana koji su ostvarivali slična prava.
60. Ustavni sud zaključuje da osporene presude redovnih sudova nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
61. Pravo na imovinu zaštićeno je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[...]
k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
62. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita», u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se stoga trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
63. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utiče činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu.
64. Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi udovoljili apelantima u pogledu tužbenih zahtjeva. Ograničenje pristupa sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije i nemogućnost ostvarivanja svojih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton je opravdano. Ipak, kako je to objašnjeno u dijelu ove odluke koji se odnosi na diskriminaciju, ova činjenica neće utjecati na efikasnu zaštitu prava apelanata. Kanton je interno odgovoran za funkcioniranje javnih institucija i njegova se intervencija, ako je neophodna, ne može izbjeći.
65. U pogledu tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, Ustavni sud podsjeća na tačku 47. ove odluke i na činjenicu da apelanti nisu ni tražili, odnosno podnijeli zahtjev za izvršenje osporenih presuda, pa su navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja, također, samo pretpostavke i Ustavni sud ih mora odbiti kao neosnovane.
66. Ustavni sud zaključuje da osporene presude redovnih sudova nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
67. Na osnovu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić