Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-23/03 (D.A.)

Odluka donesena 24. 10. 2003.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman, Didier Maus

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-23/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

24. 10. 2003.

Tekst odluke

Predmet broj U 23/03 Apelacija D. A., iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je:

ODLUKU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. A., iz Sarajeva, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine

2. U skladu sa članom 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 1. oktobra 2003. godine, zatraženi su odgovori na navode apelacije od Vrhovnog suda, Federalnog pravobranilaštva i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo). Vrhovni sud je dostavio svoj odgovor 7. oktobra 2003. godine.

3. Federalno pravobranilaštvo i Federalno ministarstvo nisu dostavili odgovore.

4. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud I Sarajevo dostavio je 14. augusta 2001. godine kompletan spis broj Pr-162/97.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelant je 5. decembra 1996. godine, na osnovu rješenja broj 7/4-120-2298, zasnovao radni odnos u Federalnom ministarstvu. Raspoređen je na poslove i zadatke bezbjednosti prevoza oružja, eksplozivnih i drugih opasnih materija u Odjeljenju za poslove i zadatke bezbjednosti saobraćaja – Uprave za poslove i zadatke policije.

Apelant je radio u Federalnom ministarstvu do 31. jula 1997. godine, kada je doneseno rješenje broj 06/2-120-4/2748 kojim je apelant ostao neraspoređen. Navedenim rješenjem je određeno da je apelant, kao radnik ukinutog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, dužan u vrijeme neraspoređenosti obavljati poslove i zadatke koje mu naloži načelnik kabineta federalnog ministra unutrašnjih poslova, u skladu sa članom 326. Zakona o državnoj upravi – Novi prečišćeni tekst («Službeni list RBiH», broj 26/93).

7. Nakon što je apelant podnio prigovor na navedeno rješenje kojim je ostao neraspoređen, Federalno ministarstvo je 24. septembra 1997. godine, rješenjem broj 06/2-120-699, odbilo prigovor apelanta u cijelosti kao neosnovan. Istim rješenjem je određeno da apelantu, ukoliko ne bude raspoređen do 1. novembra 1997. godine, prestaje radni odnos u Federalnom ministarstvu.

8. Kako je apelantu prestao radni odnos 1. novembra 1997. godine, apelant je tužbom, protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva, kod Općinskog suda I Sarajevo, pokrenuo radni spor radi poništenja navedenih rješenja o prestanku radnog odnosa.

9. Općinski sud I Sarajevo, presudom broj Pr-162/97 od 16. juna 1999. godine, poništio je rješenje tuženog Federalnog ministarstva broj 06/2-120-4/1748 od 31. jula 1997. godine i 06/2-120- 699 od 24. septembra 1997. godine i obavezao tuženog da vrati apelanta u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

10. Rješavajući žalbu tuženog, Kantonalni sud u Sarajevu je 30. decembra 1999. godine donio presudu broj Gž-972/99, kojom je žalbu Federalnog ministarstva odbio i presudu Općinskog suda I Sarajevo potvrdio.

11. Vrhovni sud je, 25. oktobra 2000. godine, rješavajući po reviziji tuženog, donio presudu broj Rev-196/00 kojom je uvažio reviziju Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva, nižestepene presude preinačio i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.

IV.Relevantni propisi

12. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni list RBiH» broj 14/92) «Član 15.

Policija vrši upravne stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose naročito na ... protivpožarnu zaštitu, promet odnosno prevoz određenih opasnih materija, bezbjednost saobraćaja na putevima ...

Član 41.

Određeni radnici Ministarstva unutrašnjih poslova u vršenju poslova i zadataka policije imaju posebne dužnosti i ovlaštenja određene ovim zakonom (u daljnjem tekstu: ovlaštena službena lica).

Ovlaštenim službenicima smatraju se radnici koji neposredno rade na operativnim poslovima i zadacima policije i državne bezbjednosti.» Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 1/96) «Član 77.

U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestat će sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH kao i dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. Član 78. st. 1. i 2.

Ministarstvo će preuzeti sve radnike organa za unutrašnje poslove iz člana 77. ovog zakona koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na snagu ovog zakona, a koji su bili raspoređeni u organizacionim jedinicama u sjedištu tih organa odnosno u središnjim službama tih organa i rasporedit će ih u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva. Radnicima iz stava 1. ovog člana koji ne ispunjavaju propisane uvjete ili onima koji iz drugih razloga ne budu raspoređeni u Ministarstvu prestaje radni odnos u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu pravilnika iz tog stava.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant apelacijom pobija presudu Vrhovnog suda, ističući da je primljen u radni odnos u Federalno ministarstvo, ali na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine od 1. februara 1990. godine i 5. februara 1993. godine. Apelant ne spori ni činjenicu da je u vrijeme kada je primljen u radni odnos u Federalnom ministarstvu bio na snazi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji tog ministarstva, od 20. augusta 1996. godine, koji nije predviđao poslove na koje je primljen apelant.

14. Apelant navodi da je neprihvatljivo shvatanje Vrhovnog suda, što poistovjećuje radno-pravni status apelanta sa radno-pravnim statusom radnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Naglašava da je radni odnos zasnovao u Federalnom ministarstvu. Smatra da je postojala obaveza njegovog raspoređivanja u skladu sa članom 323. Zakona o državnoj upravi («Službeni list RBiH» broj 26/93), iako Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva nije predviđao poslove na koje je raspoređen.

15. Apelant tvrdi da je prestanak njegovog radnog odnosa motivisan šikanirajućim i subjektivnim odnosom nekih odgovornih osoba u Federalnom ministarstvu prema njemu, jer je nakon prestanka njegovog radnog odnosa Federalno ministarstvo primilo veći broj službenika sa stručnom spremom koju i on ima. Smatra da je odlukom Vrhovnog suda podržano postupanje koje je suprotno članu 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine odluku Vrhovnog suda, jer je prestankom radnog odnosa povrijeđeno njegovo pravo na rad.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je 7. oktobra 2003. godine obavijestio Ustavni sud da smatra da nema potrebe da iznosi dodatnu argumentaciju, jer je Vrhovni sud svoje pravno stanovište povodom odluke Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-972/99 od 30. decembra 1999. godine dao u svojoj odluci broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine.

VI. Dopustivost

17. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.»

18. Apelant je primio presudu Vrhovnog suda 2. marta 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu dostavljena je 16. marta 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u okviru roka od 60 dana koji je predviđen članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

19. U konkretnom slučaju apelant je iskoristio sve efikasne pravne lijekove. Posljednja odluka je presuda Vrhovnog suda. Slijedi da je apelacija dopustiva.

VII. Meritum

20. U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući prava i slobode predviđene međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine.

21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, ističući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na rad zaštićeno članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tvrdi da je na njegov slučaj primijenjen Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 1/96), koji se odnosio na radnike ukinutog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, iako je on bio radnik Federalnog ministarstva.

22. Prema članu II/6. u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi u Bosni i Hercegovini podvrgnuti su, odnosno dužni su da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima. Iako se apelant u svojoj apelaciji nije pozvao na Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da navedeni aspekti apelacije pokreću pitanja koja mogu potpasti pod okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u pogledu pravičnosti postupka koji se odnosi na apelantovo otpuštanje.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava [...] svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (...).»

23. Postavlja se pitanje odnose li se navodi apelanta na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Kao opće pravilo, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i da ovo pravo bude građanske prirode. Evropski sud za ljudska prava je u pogledu spora oko pitanja zaposlenja u javnu službu zaključio da se član 6. stav 1. može primijeniti u većini slučajeva, ali izuzetak se mora napraviti u odnosu na specifičan vid zaposlenja koji povlači za sobom obavljanje poslova od javnog interesa.

24. Polazeći od stanovišta Evropskog suda za ljudska prava, iz djelokruga dejstva člana 6. stav

1. Evropske konvencije isključen je spor koji je pokrenuo javni službenik čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi, i ako ti isti službenici rade kao povjerioci javnih organa koji su odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Prema tome, spor između administrativnih organa i zaposlenih, koji rade na mjestima koja uključuju učešće u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 66. i 67).

25. Da bi se odredila primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na javne službenike, bez obzira da li su zasnovali radni odnos ili su zaposleni pod ugovorom, Ustavni sud smatra da bi trebalo usvojiti funkcionalni kriterij zasnovan na prirodi obaveza i dužnosti službenika. U tom pravcu, Ustavni sud mora, u skladu s predmetom i svrhom Evropske konvencije, usvojiti restriktivnu interpretaciju o izuzecima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud smatra da u javnom sektoru svake zemlje postoje određene službe koje uključuju odgovornosti u općem interesu ili učešću u vršenju vlasti dodijeljenih javnim pravom. Zaposleni u takvim službama, dakle, imaju dio suverenih ovlasti države. Država, prema tome, ima legitiman interes da od takvih zaposlenika zahtijeva iznimnu sponu povjerenja i lojalnosti. S druge strane, u pogledu drugih službi koje nemaju ovaj aspekt "javne administracije", ovaj interes ne postoji.

27. Ustavni sud, dakle, nalazi da su jedini sporovi koji su isključeni iz domena člana 6. stav 1. Evropske konvencije oni koje pokreću javni službenici čije dužnosti tipiziraju specifične aktivnosti javne službe ukoliko oni imaju ulogu povjerioca javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Očigledan primjer tih aktivnosti se ogleda u oružanim snagama i policiji. U praksi će Ustavni sud, u svakom predmetu, konstatirati da li apelantov položaj iziskuje - u smislu pripadajućih obaveza i dužnosti - direktno ili indirektno učešće u vršenju vlasti koje imaju za cilj zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti.

28. Postupak u konkretnom slučaju tiče se apelantovog prava da mu ne prestane rad, odnosno da i dalje ostane u radnom odnosu kod Federalnog ministarstva.

29. Predmetni slučaj se odnosi na apelantova prava kao radnika Federalnog ministarstva, koja se prema navedenom stanovištu Evropskog suda za ljudska prava smatraju kao tipičan primjer materije koja je izvan djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To proizilazi iz rješenja o zasnivanju radnog odnosa prema kojem je apelant bio zaposlen na operativnim poslovima i zadacima Federalne policije i da se prema zakonu smatra ovlaštenim javnim službenikom, čije dužnosti obuhvataju specifične aktivnosti. Iz navedenih razloga apelantova prava se ne mogu podvesti pod zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Iz svega navedenog proizilazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u datim okolnostima, a apelantovi navodi da je Vrhovni sud u postupku revizije osporenu presudu donio suprotno odredbama pozitivnih zakonskih propisa Federacije Bosne i Hercegovine i tako povrijedio odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, moraju biti odbijeni kao neosnovani.

31. Član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na rad i poziva se na član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji, u relevantnom dijelu, glasi:

«Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava.» Ustavni sud ističe da su, prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta obavezni «da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda». Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da se prava i slobode ustanovljene u Evropskoj konvenciji moraju direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imaju proritet nad svim drugim zakonima, a čl. II/3. i II/6. Ustava predviđaju da ta prava moraju uživati sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine i da ih vlasti moraju sprovoditi.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine također predviđa da će uživanje prava i sloboda o kojima se govori u članu II Ustava Bosne i Hercegovine ili «u međunarodnim sporazumima nabrojanim u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine biti osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu ...»

32. Jedan od sporazuma nabrojanih u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Odredbe Ustava Bosne i Hercegovine navedene u tački 31. ove odluke ne određuju izričito da je ijedan od sporazuma o ljudskim pravima, osim Evropske konvencije i njenih protokola, direktno primjenjiv u Bosni i Hercegovini. Međutim, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji je naslovljen: «Nediskriminacija» se predviđa da će prava i slobode utvrđene u drugim međunarodnim sporazumima «biti osigurane svim osobama ... bez diskriminacije.» Po shvaćanju Ustavnog suda, ova odredba podrazumijeva i obavezu da se osiguraju prava, o kojima se govori, svim osobama, kao i obavezu da se to uradi bez diskriminacije. To je jedan aspekt opće obaveze po članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine «da se osigura najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava ...» Ustavni sud ističe da tamo, gdje jedan od navedenih sporazuma o ljudskim pravima nameće jasnu, preciznu i apsolutnu zabranu nekog pravca djelovanja, jedini način na koji se može sprovesti obaveza da se svim osobama osiguraju spomenuta prava bez diskriminacije je davanje snage zabrani. Stoga se za zakone koji idu suprotno od takve zabrane ne može smatrati da su u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i ne mogu se posmatrati kao ispravna osnova u domaćem zakonu za bilo kakvu akciju koja, po Evropskoj konvenciji i međunarodnim sporazumima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, mora biti legalna u domaćem zakonu (uporedi odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/96/30, CH/97/69). S tim u vezi, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju predmet pred Ustavnim sudom nije ocjena ustavnosti zakona na temelju kojeg se regulira radno-pravni status u Federalnom ministarstvu, te Ustavni sud, u skladu sa članom 26. Poslovnika Ustavnog suda, mora ispitati da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.

33. U skladu sa tumačenjem iz tač. 31. i 32. ove odluke, Ustavni sud smatra da obaveze države iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nisu takve da bi u konkretnom slučaju, samim pozivanjem na eventualnu povredu te odredbe, dovelo do pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da odredba člana 6. stav 1. ovog Pakta podrazumijeva obavezu države da do najviše mogućnosti svojih raspoloživih sredstava poradi na tome da se postepeno postigne puno ostvarenje prava na rad, svim pogodnim sredstvima, uključujući napose zakonodavne mjere, kao i obavezu da će se zajamčiti da se to pravo vrši bez diskriminacije po bilo kom osnovu.

Iako se apelant nije pozvao na odredbu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, navod iz apelacije da je prestanak njegovog radnog odnosa motiviran «šikanirajućim subjektivnim odnosom prema njemu, a nije posljedica objektivnih nemogućnosti ostanka u radnom odnosu», Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo pitanje iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Da bi Ustavni sud mogao ispitati ove navode apelanta na osnovu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, apelant bi morao dokazati da su ga nadležne vlasti diskriminirale po osnovu radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud nije imao dokaze koji bi upućivali na moguću diskriminaciju, te je odlučio da ovaj dio apelacije odbije kao neosnovan.

VIII. Zaključak

34. Polazeći od člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Na osnovu člana VI/4. ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-23/03 (D.A.) | Sudska praksa | Aktio