Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-26/03 (H.J.)

Odluka donesena 30. 06. 2004.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ograničenja prava iz čl. 8- interesi iz drugog stava
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pojam doma
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-26/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

30. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 26/03, rješavajući apelaciju H. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. J., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1091/00 od 18. decembra 2000. godine, i Općinskog suda u Kalesiji, broj P-164/00 od 30.

augusta 2000. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kalesije, kojeg zastupa M. T., advokat iz Tuzle, podnio je 20. marta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1091/00 od 18. decembra 2000. godine, i presude Općinskog suda u Kalesiji, broj P-164/00 od 30. augusta 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli zatraženo je, 28. aprila 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud u Tuzli je odgovorio na apelaciju 7. maja 2004. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Apelant je od Društvenog fonda Penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine – Filijala Tuzla, Osnovna zajednica Kalesija (u daljnjem tekstu: Fond), dobio stan na korištenje 29. jula 1988. godine. Međutim, kandidat na rang-listi, A. H., koji je bio na drugom mjestu iza apelanta, je smatrao da je dodjelom predmetnog stana oštećen, pa je pokrenuo postupak za poništenje raspodjele stanova pred tadašnjim Sudom udruženog rada u Tuzli. Nadležni Sud udruženog rada je, odlukom broj 343/88 «S» od 14. aprila 1989. godine, usvojio zahtjev predlagača A. H. i poništio rang-listu za dodjelu stanova tadašnje Samoupravne interesne zajednice PIO Bosne i Hercegovine - Filijala Tuzla, Osnovna zajednica Kalesija, (u daljnjem tekstu: zajednica PIO Kalesija), koja je kasnije preregistrirana u Fond. Sud udruženog rada Bosne i Hercegovine je žalbe učesnika u postupku odbio kao neosnovane. Provodeći odluke sudova udruženog rada, Zajednica PIO Kalesija je, rješenjem broj 05-3/90 od 20. februara 1990. godine, predmetni stan dodijelila A. H., uz obrazloženje da će imenovani useliti u stan nakon iseljenja apelanta.

6. Fond je, 3. decembra 1997. godine, podnio tužbeni zahtjev za iseljenje apelanta, ali je Općinski sud u Kalesiji odbacio tužbu kao neblagovremenu. U obrazloženju presude se kaže da se rok od osam godina, u okviru kojeg davalac stana može tražiti iseljenje korisnika stana prema članu 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 36/89 i «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», broj 2/93), ima računati od trenutka useljenja odnosno dodjele stana, što u predmetnom slučaju znači od 29. jula 1988. godine.

7. Kantonalni sud u Tuzli je žalbu Fonda i umješača A. H. odbio rješenjem broj Gž.261/99 od 30. augusta 1999. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.

8. Međutim, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući o reviziji broj Rev.16/00 od 23. marta 2000 godine, koju su izjavili Fond i umješač A. H., reviziju uvažio, nižestepena rješenja ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na odlučivanje po tužbi za iseljenje. Vrhovni sud je zauzeo drukčije stanovište o tome od kojeg se roka ima računati zastarjelost za pokretanje prijedloga za iseljenje nezakonito useljenog lica. U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda se navodi da u situaciji kada neko lice useli u stan na osnovu rješenja o dodjeli stana, makar i nepravomoćnog, i ujedno zaključi ugovor o korištenju stana, pa nakon toga uslijedi postupak pred nadležnim organom u kojem se pobija zakonitost rješenja o dodjeli, ne smatra se da to lice nezakonito koristi stan sve dok se u postupku, koji je uslijedio, pravosnažnom odlukom ne utvrdi da je to rješenje nezakonito i nakon toga se stan dodijeli drugom licu – u konkretnom slučaju umješaču. Pošto je, dakle, predmetni stan, 30. januara 1990. godine, Fond dodijelio A. H., od tog datuma se ima smatrati da ga tuženi apelant bespravno koristi. S obzirom da je tužitelj podnio tužbu 3. decembra 1997. godine, nije protekao rok od osam godina, u smislu odredbe člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, ističe se u obrazloženju presude Vrhovnog suda.

9. Općinski sud u Kalesiji je, po tužbi Fonda i umješača, u ponovljenom postupku donio presudu broj P-164/00 od 30. augusta 2000. godine, kojom nalaže apelantu da iseli iz predmetnog stana. Ovakvo, izmijenjeno pravno stanovište, Osnovni sud u Kalesiji je zasnovao na novim činjenicama i dokazima i drukčijem pravnom shvatanju baziranom na presudi Vrhovnog suda.

10. Kantonalni sud u Tuzli je, presudom broj Gž.1091/00 od 18 decembra 2000. godine, žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

IV. Relevantni propisi

11. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», broj 14/84, 36/89 i «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», broj 2/93), relevantne odredbe glase:

Član 10.

«Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove [...] kada je to određeno ovim zakonom.

Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri mjeseca izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

[...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant se žali da su presudama Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1091/00 od 18. decembra 2000. godine i presudom Općinskog suda u Kalesiji, broj P-164/00 od 30. augusta 2000. godine, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i, najzad, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Ove povrede apelant najviše nalazi u činjenici da su sudovi računali rok od kojeg je davalac stana na korištenje mogao pokrenuti postupak za iseljenje ne od 29. augusta 1988. godine kada je apelant uselio u stan nego od 30. januara 1990. godine, znači od trenutka kad je davalac stana na korištenje, izvršavajući sudske presude, stan dodijelio drugom licu, a prethodno rješenje poništio. On smatra da je prvi sudski postupak koji je vođen u predmetnom slučaju zakonit i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju koji je dostavio Kantonalni sud u Tuzli se ističe da se ne mogu prihvatiti navodi apelanta da su presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1091/00 od 18. decembra 2000. godine, i presudom Općinskog suda u Kalesiji, broj P-164/00 od 30. augusta 2000. godine, povrijeđena njegova prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predmetni stan je dodijeljen apelantu nepravosnažnim rješenjem na osnovu kojeg je apelant zaključio ugovor o korištenju stana i uselio u stan 29. juna 1988. godine. To je rješenje stavljeno van snage donošenjem pravosnažnog rješenja kojim je, 30. januara 1990. godine, isti stan dodijeljen umješaču na strani tužitelja. Pravosnažno rješenje, koje je nadležni organ uprave donio u granicama svoje nadležnosti, vezuje parnični sud.

15. Na osnovu izloženog može se zaključiti da apelant nije stekao stanarsko pravo jer nedostaje rješenje o dodjeli stana (član 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima) te je, prema tome, on nezakoniti korisnik stana od 30. januara 1990. godine. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje o zahtjevu tužitelja za iseljenje tuženog odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Na osnovu izloženog, zaključuje se u odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud u Tuzli predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1091/00 od 18. decembra 2000. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. januara 2001. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 20. marta 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

a) Pravo na pravičan postupak Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Međutim, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravično suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju u onom vremenskom roku koji je predviđen materijalnim pravom. U predmetnom slučaju riječ je o roku utvrđenom Zakonom o stambenim odnosima iz člana 30. st. 2. i 7., a koji se odnosi na pravo davaoca stana na korištenje da pokrene postupak za iseljenje nezakonito useljenog lica. U konkretnom slučaju, taj rok se računa od 30. januara 1990. godine jer je toga dana doneseno rješenje kojim se ukida rješenje o dodjeli stana apelantu. Dakle, od tog roka se smatra da je rješenje nezakonito, a zahtjev za iseljenje je podnesen 3. decembra 1997. godine, dakle prije isteka zakonskog roka od osam godina. I Općinski sud u Kalesiji i Kantonalni sud u Tuzli su se priklonili pravnom stavu izraženom u obrazloženju presude Vrhovnog suda broj Rev.16/00 od 23. marta 2000. godine i rok za pokretanje iseljenja su računali od trenutka poništenja rješenja o dodjeli stana apelantu i dodjeli stana drugom licu na rang-listi, što je osnovni prigovor apelanta u apelaciji.

21. Iz teksta presuda i dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu proizlazi da apelantovo pravo na pravično suđenje – sa mogućnošću da dokaže i zaštiti zakonitost rješenja o dobijanju stana na korištenje – nije bilo osporeno. Evidentno je čak da su prve presude sudova išle u korist apelanta sa pravom da se, zbog proteka roka, ospori davaocu stana mogućnost pokretanja zahtjeva za iseljenje bespravno useljenog lica. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev.16/00 od 23. marta 2000. godine, dat je odgovor na suštinsko sporno pravno pitanje od kojeg se roka ima računati pravo davaoca stana na pokretanje zahtjeva za iseljenje nezakonito useljenog lica, odnosno od kojeg se roka računa da je rješenje o dodjeli stana apelantu ništavo. Vrhovni sud je obrazložio svoju odluku tako da je bitan datum dodjele stana drugom licu – umješaču A. H., jer se, zaključuje Vrhovni sud, moglo desiti da se stan, iako je ranije poništena lista prioriteta, ponovo dodijeli na korištenje istom licu – apelantu. Pošto je tužitelj, nakon što je drugostepeni Sud udruženog rada potvrdio prvostepenu odluku kojom je usvojen zahtjev umješača i poništio ranglistu na osnovu koje je apelantu dodijeljen stan, predmetni stan 30. januara 1990. godine dodijelio A. H., od tog datuma se ima smatrati da ga tuženi bespravno koristi. Sud je zauzeo stav da se ne smatra da nezakonito koristi stan neko lice sve dok se u postupku pravosnažnom odlukom ne utvrdi da je rješenje kojim mu je stan dodijeljen - nezakonito i nakon toga se stan dodijeli drugom licu – u konkretnom slučaju umješaču.

22. Apelant smatra da je ovakvim pravnim stanovištem njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno. Međutim, Ustavnom sudu nije predočen nijedan dokaz da je apelantu povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao «suštinski element» prava na pravično suđenje. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo, da bi se moglo smatrati da je narušen princip «razumnosti roka» kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Zadatak Ustavnog suda nije da određuje da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje da li su Općinski sud u Kalesiji i Kantonalni sud u Tuzli povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su odlučivali o statusu nosioca stanarskog prava i pravnoj valjanosti rješenja o dodjeli stana. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Drugim riječima, pojedinac u određivanju svojih građanskih prava ima pravo tražiti presudu suda kojom se razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam «pravičnog suđenja» zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru u skladu sa kojom se može podnijeti zahtjev sudu u cilju donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. S obzirom da su tokom sudskog postupka pred sudovima bili ispunjeni svi ovi uvjeti (odlučivanje o «građanskim pravima i obavezama», načelo ravnopravnosti stranaka, rasprava pred nezavisnim i nepristranim tribunalom osnovanim po zakonu, odlučivanje u «razumnom roku»), Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

25. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom koja garantira član 8. Evropske konvencije (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31).

26. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati «domom» apelanta u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

27. S obzirom da se radi o stanu u društvenom vlasništvu, koji je apelant dobio na redovnoj raspodjeli stanova u skladu sa normativnim aktima Fonda i utvrđenoj rang-listi, nesumnjivo se radi o domu u smislu člana 8. Evropske konvencije. Apelant je, dakle, zakonito stekao stanarsko pravo na stanu i zaključio odgovarajući ugovor o korištenju stana.

28. Slijedeće pitanje koje treba razmotriti povodom konkretne apelacije je da li je bilo miješanja državnih organa u pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano, odnosno da li je imalo legitiman cilj.

29. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti u «skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude adekvatno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01 i odluku Evropskog suda za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine serija A broj 30, str. 31, stav 49)

30. Dakle, organi vlasti se mogu miješati u pravo na poštovanje doma ukoliko su ispunjena tri uvjeta; prvo, ometanje mora biti u skladu sa domaćim zakonom, tj. zakon mora biti dostupan i ne smije biti arbitraran, drugo, ometanje mora imati legitiman cilj, i treće, ometanje mora biti razmjerno cilju kojem se teži. Ako se, dakle, utvrdi da je ometanje ostvarivanja prava «u skladu sa zakonom», sljedeći korak je ustanoviti da li je ono opravdano. Određivanje takve opravdanosti vrši se pomoću testa koji se sastoji od dva dijela; a) utvrđivanje da li ometanje ima legitiman cilj i b) da li se uspostavlja odgovarajuća ravnoteža između interesa podnosilaca prijave i interesa društva (tzv. test proporcionalnosti). Ustavni sud podsjeća da, čak i ako je ometanje u skladu sa zakonom, ono može u nekim slučajevima predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije. Pojam «neophodno» u ovom kontekstu korespondira sa «nužnom društvenom potrebom» i potrebno je da postoji razuman odnos proporcionalnosti između ometanja i legitimnog cilja kojem se teži (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, str. 35-36, stavovi 34-38).

31. Ograničavanja prava iz prvog stava člana 8. Evropske konvencije mogu biti opravdana kada ispunjavaju zahtjeve iz drugog stava. U okviru koncepta testa utvrđivanja da li je neki postupak «nužna mjera u demokratskom društvu», sud se u velikoj mjeri oslanja na princip «proporcionalnosti». To omogućava Ustavnom sudu da razmotri sve relevantne interese i činjenične okolnosti, da uzme u obzir intenzitet povrede, kao i pitanja da li je suština prava na koji se poziva bila prekršena (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 102/03 od 28. aprila 2004. godine).

32. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na korištenje doma je «građansko pravo» u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 68). Zahtjev o kojem su raspravljali Općinski sud u Kalesiji i Kantonalni sud u Tuzli, u vezi sa stanarskim pravom, konstituira građansko pravo na koje se primjenjuju ovi članovi Evropske konvencije. Primjena prekluzivnih rokova za iseljenje bespravno useljenih lica, kao i pravo na pokretanje postupka pred upravnim i sudskim organima, jeste zapravo primjena materijalno-proceduralnih odredbi pozitivno-pravnih propisa. To, drugim riječima, znači da je uplitanje države u reguliranje nastalog spornog odnosa bilo opravdano i legitimno.

33. Apelant ističe da presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1091/00 od 18. decembra 2000. godine i presuda Općinskog suda u Kalesiji, broj P-164/00 od 30. augusta 2000. godine, predstavljaju povredu njegovih ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije. On tvrdi da je to učinjeno pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa je prema tome povrijeđeno i njegovo pravo na mirno uživanje doma. Apelant traži da se u konkretnom slučaju, na nesporno činjenično stanje, pravilno primijeni materijalno pravo, tj. član 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, ili, drugim riječima, da se ne prihvati tumačenje zakonske odredbe kako su to učinili i Općinski i Kantonalni sud, a na temelju presude Vrhovnog suda. Prema mišljenju apelanta, pravilnom primjenom zakonske odredbe on je trebalo da bude zaštićen, jer je useljenje u stan izvršeno 29. augusta 1988. godine, pa je do podnošenja tužbi za iseljenje proteklo više od devet godina. Na ovaj način, smatra apelant, pogrešnom primjenom materijalnog prava, osporene presude su povrijedile njegovo pravo na mirno uživanje doma, garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine, tačke 19. i 25., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 13/02).

34. Nije zadatak Ustavnog suda da određuje da li su redovni sudovi pravilno primijenili Zakon o stambenim odnosima, već samo da ispita da li su povrijeđena ustavna prava apelanta. U tom pogledu, Ustavni sud smatra nespornim da je apelant koristio stan, ali je to pravo donošenjem rješenja kojim se stan dodjeljuje drugom licu, u zakonom propisanoj proceduri i uz poštovanje sudske odluke i rang-liste bodovanja učesnika, osporeno. Prema tome, presude Općinskog suda u Kalesiji i Kantonalnog suda u Tuzli su u skladu sa zakonom, te se smatraju neophodnim u demokratskom društvu radi zaštite zakonitog vlasnika stana odnosno takvo miješanje je predviđeno zakonom i nužna je mjera u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih. Ne smatra se neopravdanim i nelegitimnim miješanjem u pravo na dom činjenica primjene zakonom propisanih rokova u sudskom postupku, pa i kad se radi o takvom pravnom institutu kao što je pokretanje postupka za iseljenje nezakonito useljenog lica.

35. Iz svega izloženog slijedi da nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. U svjetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale navode apelanta u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-26/03 (H.J.) | Sudska praksa | Aktio