Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-27/03 (TUP “Centar” p.o. Novi Travnik)

Odluka donesena 28. 05. 2004.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-27/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

28. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 27/03, rješavajući apelaciju TUP «Centar» p.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija TUP “Centar” p.o. Novi Travnik.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 160/98 od 27. decembra 2000. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni hitan postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5.

Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. TUP «Centar» p.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg su zastupali M. P. i V. D., advokati iz Banje Luke, podnio je 29. marta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-160/98 od 27. decembra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 24. jula 2003. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 27. oktobra 2003. dostavio odgovor na apelaciju, koji je u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda dostavljen apelantovim punomoćnicima 27. januara 2004. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Radnici Službe javne sigurnosti Laktaši su 6. septembra 1997. godine, vršeći redovnu dužnost, obavijestili tržišnog inspektora da vozač, koji prevozi apelantovu robu, prema njihovom mišljenju, nema propisanu dokumentaciju pa su robu privremeno oduzeli i obavijestili republičkog tržišnog inspektora koji je, na osnovu rješenja broj 05/2-324/V-15-134-57/98 od 22. decembra 1997. godine, privremeno oduzeo robu.

6. Republički tržišni inspektor je utvrdio da prethodno nije osigurana saglasnost Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske, kako je to predviđeno članom 2. Uredbe o privremenom reguliranju prometa roba i usluga sa Federacijom Bosne i Hercegovine. Republički tržišni inspektor je utvrdio da prijevoznik apelantove robe, prilikom kontrole, nije imao saglasnost Ministarstva trgovine i snabdijevanja broj 01-32-001/1-767-7060/97 od 29. augusta 1997. godine, za prijevoz peći na čvrsto gorivo koje su navedene u saglasnosti tog Ministarstva. Apelant se obratio za povrat oduzete robe i priložio anekse ugovora o kupoprodaji i posredovanju, te saglasnost Ministarstva za trgovinu i turizam broj 01681 i 01682 od 4. oktobra 1997. godine.

7. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da su apelant i špediter podnijeli i zahtjev broj 05/2-324-V-355/97 od 15. decembra 1997. godine za povrat privremeno oduzete robe uz dokaz – aneks ugovora o kupoprodaji od 2. septembra 1997. godine – dopuna ugovora od 12. augusta 1997. godine, u kojem je sadržana i roba navedena u dispozitivu ovog rješenja, te aneks ugovora o posredovanju broj 58-02 od 18. septembra 1997. godine za istu robu, te saglasnost Ministarstva trgovine i turizma broj 01681 i 01682 od 10. oktobra 1997. godine u kojem je sadržana i roba navedena u dispozitivu ovog rješenja vezana za ugovor broj 58-02 od 18. septembra 1997. godine.

8. Također se navodi da u postupku nije posebno rješavan ovaj apelantov zahtjev prema članu

208. Zakona o upravnom postupku. Konačno, navodi se da je odlučeno kao u dispozitivu tog rješenja jer apelant u momentu kontrole nije imao potrebne saglasnosti predviđene navedenom uredbom i da ovo apelantovo obraćanje za povrat robe nije od utjecaja na rješavanje konkretne upravne stvari.

9. Apelant je protiv navedenog rješenja blagovremeno izjavio žalbu Ministarstvu trgovine i turizma Republike Srpske, osporavajući ga zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene važećih propisa.

10. Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske, rješenjem broj 01-32-252/98 od 24. marta 1998. godine, odbilo je kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja republičkog tržišnog inspektora Republike Srpske.

11. U obrazloženju navedenog drugostepenog rješenja se navodi da apelantovi žalbeni navodi nisu uvaženi, iako je apelant tvrdio da posjeduje uredbom propisanu prethodnu saglasnost na određenu robu, smatrajući da to može biti opravdanje za obavljanje trgovine na nedozvoljen način, s obzirom da je saglasnostima tačno određena vrsta i količina robe čiji se promet može vršiti».

12. Vrhovni sud, presudom broj U-160/98 od 28. decembra 2000. godine, u upravnom sporu je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu, pozivajući se na razloge date u navedenim rješenjima organa uprave. Vrhovni sud je ponovio da «naknadno pribavljanje posebnih saglasnosti ne utiče na drugačije rješenje, jer prilikom kontrole prijevoza robe nije postojala propisana dokumentacija», te da stoga ne postoje razlozi iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenog upravnog akta.

IV. Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03) «Član 827.

(1) Ugovorom o otpremanju obavezuje se otpremnik da radi prijevoza određene stvari zaključi u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza, kao i da obavi ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu.

(2) Ako je ugovorom predviđeno, otpremnik može zaključiti ugovor o prijevozu i preduzimati druge pravne radnje u ime i za račun nalogodavca.

Član 829.

Na odnose nalogodavca i otpremnika koji nisu uređeni u ovoj glavi shodno se primjenjuju pravila o ugovoru o komisionu, odnosno trgovinskom zastupanju.

Član 832.

(1) Otpremnik je dužan u svakoj prilici postupiti kako to zahtijevaju interesi nalogodavca i sa pažnjom dobrog privrednika.

(2) On je dužan da bez odlaganja obavijesti nalogodavca o oštećenju stvari, kao i o svim događajima od značaja za njega i da preuzme sve potrebne mjere radi očuvanja njegovih prava prema odgovornom licu.

Član 834.

(1) Otpremnik odgovara za izbor prijevoznika, kao i za izbor drugih lica sa kojima je u izvršenju naloga zaključio ugovor (uskladištenje robe i sl.), ali ne odgovara i za njihov rad, izuzev ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom.

(2) Otpremnik koji izvršenje naloga povjeri drugom otpremniku umjesto da ga sam izvrši, odgovara za njegov rad.

(3) Ako nalog sadrži izričito ili prešutno ovlaštenje otpremnika da provjeri izvršenje naloga drugom otpremniku ili ako je to očigledno u interesu nalogodavca, on odgovara samo za njegov izbor, osim ako je preuzeo odgovornost za njegov rad.

(4) Odgovornosti iz prethodnih stavova ovog člana ne mogu se ugovorom isključiti ni ograničiti«.

Zakon o tržišnoj inspekciji («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94) «Član 9. stav 1. tačka 1.

U vršenju inspekcijskog nadzora tržišni inspektor će privremeno oduzeti, odnosno zaplijeniti robu namijenjenu prometu u slučajevima:

1) kada se roba prodaje, transportuje ili priprema za prodaju ili koristi za pružanje usluga bez propisane dokumentacije o njenom porijeklu (dostavnice, prijemnice, fakture, računi i sl.) ili bez odobrenja odnosno saglasnosti nadležnog organa ukoliko je za prodaju određene vrste robe zakonom ili drugim propisom predviđena obaveza pribavljanja odobrenja tj. saglasnosti». Uredba o privremenom reguliranju prometa roba i usluga sa Federacijom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 5/96) «Član 2. stav 1.

Pravna i fizička lica iz člana 1. dužna su da pribave prethodnu saglasnost za promet roba i usluga izdatu od strane Ministarstva trgovine i snabdijevanja Republike Srpske».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant se žali da su Vrhovni sud, Ministarstvo za trgovinu i turizam i Republički tržišni inspektor Republike Srpske pogrešno primijenili propise na konkretan slučaj i da su na taj način povrijedili apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, na mirno uživanje imovine i slobodu kretanja iz člana II/3.e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kao i upravni akti koji su toj presudi prethodili, povrjeđuju član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i predlaže da Ustavni sud, u skladu sa svojim nadležnostima, apelaciju usvoji, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i odluke organa uprave koje su prethodile ovoj presudi i da se naloži Republičkom tržišnom inspektoru da mu vrati oduzetu robu.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud u odgovoru navodi da se u konkretnom slučaju nije radilo o povredi člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine niti Zakona o vanjskotrgovinskoj politici i Zakona o carinskoj politici, kao zakona Bosne i Hercegovine. Mišljenje je Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije vršena kontrola kretanja lica, robe, usluga ili kapitala na granici između entiteta. Vrhovni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u zakonito provedenom postupku, utvrđeno da je apelant vršio prijevoz kupljene robe bez propisane dokumentacije, koju je bio dužan prethodno pribaviti u skladu sa članom 2. stav 1. Uredbe o privremenom reguliranju prometa robe i usluga sa Federacijom Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud zaključuje da apelacija nije utemeljena iz razloga koji su navedeni u obrazloženju osporene presude.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U- 160/98 od 27. decembra 2000. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 30. januara 2001. godine. S obzirom da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 26. marta 2001. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, jer nije ustanovljen nijedan od slučajeva zbog kojih apelacija ne bi bila dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant smatra da su u osporenoj presudi povrijeđena njegova prava iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji garantira punu slobodu prometa i kretanja lica, roba, usluga i kapitala kroz Bosnu i Hercegovinu uz decidnu i nedvosmislenu zabranu da nijedan entitet neće uspostaviti kontrolu na granici između entiteta i na taj način ometati provođenje navedenog ustavnog načela.

21. Prema sadržaju apelacije, apelant se žali i na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Katalog prava - «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

(...)

k) Pravo na imovinu».

Član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Promet roba, usluga, kapitala i lica – Član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Promet roba, usluga, kapitala i lica – Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.»

a) Pravo na pravično suđenje

22. Predmetni slučaj se odnosi, prije svega, na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, naprimjer, slučaj kad je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

24. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravičnost suđenja se ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68). Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, dovoljno je da se apelacioni sud pozove na odredbu koja predviđa postupak na osnovu kojeg se apelacija može odbiti, a da bliže ne obrazlaže odluku (vidi odluku o dopustivosti Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Savezne Republike Njemačke, od 16. jula 1981. godine, stav 3).

25. Iako Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način kako primjenjuju zakon redovni sudovi, u posebnim slučajevima Ustavni sud to može učiniti ako se krše ljudska prava i slobode i ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da se apelant u prvom redu žali na nepravičnost postupka pred organima uprave i sudovima (proizvoljnu primjenu zakona koja je vodila u lišavanje imovine) zadatak Ustavnog suda je da provjeri, u prvom redu, da li su organi uprave i Vrhovni sud ispitali apelantovu žalbu u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega će se ispitivati postupci koje su vodila ova tijela kada su ispitivala predmetni zahtjev.

26. Ustavni sud podsjeća da je apelant zaključio ugovor o posredovanju sa ODP «Centrex», Pale, i da je prema relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima otpremnik obavezan «da radi prijevoza određene stvari zaključi u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza, kao i da obavi ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu. Međutim, ni u postupku pred organima uprave, a ni u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom, u dokaznom postupku nisu razmatrani apelantovi prigovori na navedene okolnosti, niti su utvrđene odlučne činjenice o elementima ugovora, odnosno nisu izvedeni nikakvi dokazi o ugovoru o špediciji koji je apelant zaključio sa navedenom špediterskom firmom sa Pala, na temelju kojeg bi se zaključilo ko je i za što odgovoran u predmetnom ugovoru. To proizlazi iz odredbi člana 836. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prema kojima otpremnik može i sam izvršiti potpuno ili djelimično prijevoz stvari čija mu je otprema povjerena, ako nije nešto drugo ugovoreno.

27. Ustavni sud smatra da neutvrđivanje međusobnih ugovornih odnosa između apelanta i špeditera povodom oduzete robe, uprkos apelantovim prigovorima, predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno postupka, koje su učinili nadležni organi uprave koji su odlučivali o ovom predmetu i Vrhovni sud, i da je utvrđivanje navedenih činjenica bitno za odluku o utemeljenosti apelantovih zahtjeva.

28. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na ustavna načela prema kojima će se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Isto tako, postojat će sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine, a Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, kapitala, roba i usluga i neće uspostaviti kontrolu na granici između entiteta.

29. U konkretnom slučaju, Republički tržišni inspektor i Ministarstvo za trgovinu i turizam, te Vrhovni sud, osporenim odlukama primijenili su tada važeći propis, tj. Uredbu o privremenom reguliranju prometa roba i usluga sa Federacijom Bosne i Hercegovine iako je član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine stupio na snagu 14. decembra 1995. godine, i proklamirao, pored ostalog, punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala u Bosni i Hercegovini i zabranio entitetima ometanje pune sloboda kretanja lica, roba, usluga i kapitala kroz Bosnu i Hercegovinu.

30. Polazeći od navoda apelanta i dokumenata iz spisa, Ustavni sud primjećuje da je apelant raspolagao urednom dokumentacijom o porijeklu robe u prijevozu i o špediciji, ali da u datom momentu za neke artikle nije na licu mjesta mogao predočiti propisanu prethodnu saglasnost jer ju nije ponio sa sobom. Iako je apelant od početka tvrdio da i za te artikle ima urednu dokumentaciju, u postupku nisu uzete u obzir ove apelantove tvrdnje i prigovori, niti su ih organi uprave provjeravali.

31. Apelantu, dakle, nisu bile pružene mogućnosti da u postupku predoči dokaze o bitnim činjenicama svog slučaja. Da je to tako vidi se iz obrazloženja osporenih upravnih rješenja Republičkog tržišnog inspektora i Ministarstva trgovine i turizma, kao i iz obrazloženja osporene presude. Slijedi da navedeni organi uprave i Vrhovni sud nisu apelantu pružili pravičan postupak i da su navedeni postupci bili u suprotnosti sa pravičnošću zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije čime su, također, povrijedili član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Ostali navodi

32. Polazeći od zaključaka u pogledu povreda apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

33. Na temelju člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-27/03 (TUP “Centar” p.o. Novi Travnik) | Sudska praksa | Aktio