Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-145/03 (F.D.)

Odluka donesena 29. 10. 2004.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Šta se ne smatra domom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-145/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

29. 10. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 145/03, rješavajući apelaciju F. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grawe, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 29. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. D., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 126/02 od 24. aprila 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-649/01 od 26. novembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj P-585/00 od 6. jula 2001. godine..

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. F. D.(u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žegara, općina Cazin, koju zastupa A. A., advokatica iz Cazina, podnijela je, 2. augusta 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-126/02 od 24. aprila 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-649/01 od 26. novembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-585/00 od 6. jula 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. U skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku A. D., zatraženo je, 17. novembra i 1. decembra 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a A. D. je svoj odgovor na apelaciju dostavio 23. decembra 2003. godine

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju A. D. dostavljen je, 30. aprila 2004. godine, apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelantica je živjela u braku sa A. D. do 1979. godine kada je brak razveden. Nakon razvoda braka apelantica je nastavila živjeti u porodičnoj kući roditelja svog bivšeg supruga zajedno sa svoje četvero djece.

7. A. D., bivši apelanticin suprug je 1998. godine počeo graditi novu porodičnu kuću, a apelantica je pomagala u gradnji kuće (spremala hranu, miješala malter, itd.), dok je za to vrijeme A. D. bio odsutan na radu u inozemstvu.

8. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu, tražeći u tužbenom zahtjevu da se utvrdi da izgrađena kuća predstavlja zajedničku imovinu, te da je u stjecanju te imovine doprinijela sa 1/3 dijela.

9. Presudom Općinskog suda broj P-585/00 od 6. jula 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-649/01 od 26. novembra 2001. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev.

10. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-649/01 od 26. novembra 2001. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je presudom broj Rev-126/02 od 24. aprila 2003. godine reviziju odbio.

11. Sudovi koji su vodili postupak utvrdili su da sporna kuća nije zajednička imovina u smislu člana 264. stav 2. Porodičnog zakona, jer nije stečena radom tokom bračne zajednice i predstavlja imovinu tuženog stečenu gradnjom na zemljištu koje je njegovo vlasništvo. Sudovi su zaključili da apelantici, i pored uloženog rada, ne pripada pravo na udjel u toj imovini. Vrhovni sud je u obrazloženju pobijane presude naveo da apelantici ne pripada pravo vlasništva ni po osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer doprinosom vlastitim radom nije mogla steći pravo vlasništva na tako izgrađenom objektu. Apelantica nije postavila obligaciono-pravni zahtjev ni do zaključenja glavne rasprave, tako da sud nije bio vezan pravnom osnovom da udovolji apelanticinom tužbenom zahtjevu primjenom Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ili Zakona o obligacionim odnosima.

IV. Relevantni propisi

12. Porodični zakon («Službeni list SRBiH», br. 21/79 i 44/89) Član 264. stav 2. u relevantnom dijelu glasi:

«Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu».

Član 267. u relevantnom dijelu glasi:

1. «Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine. (...)».

Član 278. u relevantnom dijelu glasi:

«(1) Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom.

(2) Kod diobe imovine iz prethodnog stava dosljedno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih drugova».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su osporenim presudama povrijeđena njena prava na imovinu, pravo na dom i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.k) i f), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se također poziva na povredu prava iz člana 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, kao i čl. 6.1) i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

b) Odgovor na apelaciju

14. A. D., stranka u postupku, u kojem su donesene osporene presude, osporava sve navode apelacije i smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena apelanticina prava na koje se poziva. Istakao je, između ostalog, da u vrijeme izgradnje porodične kuće apelantica nije bila u braku niti u vanbračnoj zajednici sa njim, te tako nije ni mogla steći suvlasništvo na kući građenjem ili učešćem u gradnji, što je i utvrđeno u sudskom postupku. Navodi da je apelantica svojim ponašanjem, koristeći pravna sredstva, ugrozila njegovo pravo na ličnu privatnost, porodični život i dom, jer je bespravno koristila dio kuće koja je njegovo vlasništvo. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-126/02 od 24. aprila 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 5. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 2. augusta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica smatra da su osporenim presudama povrijeđena njena prava na imovinu, pravo na dom i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.k) i f), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na imovinu

20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu».

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

22. Pri ocjeni da li je došlo do povrede apelanticinog prava na mirno uživanje imovine, prvo se mora ocijeniti da li se apelanticin zahtjev odnosi na pitanje posjeda koje je zaštićeno odredbama člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud za ljudska prava podržava sveobuhvatan stav o značenju imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, polazeći, između ostalog, od toga da pravo na imovinu nije ograničeno na imovinu fizičkih dobara, nego i ekonomski interes (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bramelid i Malmström protiv Švedske, odluka od 12. oktobra 1982. godine, Odluke i izvještaji broj 29). Također, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo imovinu koja je već stečena i ne daje pravo na stjecanje imovine u budućnosti.

23. Sudovi su u parničnom postupku utvrdili da apelantica, nakon razvoda braka, nije živjela u vanbračnoj zajednici sa bivšim suprugom, da je njen bivši suprug počeo graditi kuću 1998. godine, dakle nakon razvoda braka, da je apelantica svojim radom učestvovala u izgradnji sporne kuće bez pristanka njenog bivšeg supruga, koji je u vrijeme izgradnje kuće bio odsutan na privremenom radu u inozemstvu.

24. Prema odredbama člana 264. stav 2. Porodičnog zakona, imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu, a član 266. istog zakona, predviđa da bračni drugovi mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti, tako da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine ili da bračni drug isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela, dok član 278. istog zakona predviđa da se imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici, koja je trajala duže vremena, smatra zajedničkom imovinom i na nju se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih drugova. Prema tome, pravo na imovinu na koje se apelantica poziva, moglo bi se smatrati imovinom pod uvjetom da apelantica ima zakonsku osnovu za stjecanje imovine.

25. Sudovi su utvrdili da apelantica nema zakonske osnove za stjecanje sporne imovine. Ustavni sud smatra da se, na osnovu apelanticinih žalbenih navoda, ne može zaključiti da se njena pravna pozicija može drukčije tumačiti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se sporna kuća ne može smatrati apelanticinom imovinom, jer se doprinos koji je dala u radu pri njenoj izgradnji ne može smatrati valjanom pravnom osnovom za stjecanje udjela u vlasništvu na spornoj imovini, prema relevantnim zakonskim odredbama.

26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

28. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

29. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih uplitanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C. stav 31).

30. Ustavni sud podsjeća da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i štiti ga od miješanja vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. istog člana. Međutim, u konkretnom slučaju osporenim presudama je odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, kojim je tražila da joj se prizna vlasnički udjel u novoizgrađenoj nekretnini. Prema tome, osporenim presudama se ne pokreće pitanje miješanja u apelanticino pravo na poštivanje doma.

31. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

33. Član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

34. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968., serija A br. 6). U konkretnom slučaju, apelacija ne sadrži bilo kakve dokaze, niti ukazuje na neke činjenice u pogledu tvrdnje o diskriminaciji apelantice, pa Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je apelantica bila tretirana na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do povrede apelanticinih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. U svjetlu ranijih zaključaka u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

37. Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-145/03 (F.D.) | Sudska praksa | Aktio