Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-35/03 (Z.G.)

Odluka donesena 21. 07. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-35/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

21. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, rješavajući apelaciju Z. G., u predmetu broj U 35/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 21. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. G., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-86/01 od 24. maja 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. G. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 24. jula 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-86/01 od 24. maja 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Fond) zatraženo je, 3. oktobra 2001. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 19. oktobra 2001. godine.

4. Fond je dostavio odgovor 29. oktobra 2001. godine.

5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda dostavljeni su apelantu 1. aprila 2004. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Apelantica je, 19. maja 1998. godine, podnijela zahtjev za prijevremenu starosnu penziju. Uz zahtjev je priložila prijavni obrazac M-4 (prijava podataka za utvrđivanje ličnog dohotka), koji sadrži podatke ostvarenog ličnog dohotka i broj radnih sati za svaku godinu radnog staža. Ipak, nadležni prvostepeni upravni organ zatražio je od apelantice da dostavi i prijavni obrazac M-8, jer je smatrao da je iznos plaće za 1991. godinu netačan. Obrazac M-8, kao dodatni dokaz Matičnog ureda radne organizacije u kojoj je apelantica bila zaposlena, trebao je potvrditi ovaj iznos ili dati tačan iznos ostvarenog ličnog dohotka apelantice za 1991. godinu. Prvostepeni upravni organ (filijala Fonda u Sarajevu) je privremenim rješenjem, broj 1810-1809/98-1 od 1. juna 1998. godine, priznao apelantici pravo na umanjenu prijevremenu starosnu penziju u iznosu od 16601.42 dinara.

8. Apelantica, nezadovoljna iznosom penzije i smatrajući da je nadležni upravni organ pogrešno utvrdio penzijsku osnovu za 1991. godinu prema obrascu M-8, a ne u skladu sa obrascem M-4, podnijela je zahtjev direktoru prvostepenog upravnog organa za ponovno utvrđivanje visine penzije. Apelantica je istakla da je obrascem M-8 utvrđeno da je u 1991. godini ostvarila lični dohodak od 4471100 dinara za 2.188 radnih sati, dok je obrascem M-4 utvrđeno da je ostvarila lični dohodak od 44711700 dinara za 2.188 radnih sati. Povodom žalbe, direktor je usvojio privremeno rješenje, broj 1810-1809-98 od 25. juna 1998. godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje.

9. Nakon toga, apelantica je uložila žalbu drugostepenom upravnom organu (Fondu). Nema informacije o krajnjem ishodu ovog postupka. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je u januaru 1999. godine apelant primio rješenje prvostepenog upravnog organa, Ustavni sud zaključuje da je drugostepeni upravni organ poništio rješenje direktora i vratio predmet prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

10. Prvostepeni upravni organ je privremenim rješenjem, broj 1810-0313/98-6 od 7. januara 1999. godine, priznao apelantičino pravo na prijevremenu starosnu penziju u iznosu od 166.0142 KM.

11. Apelantica, nezadovoljna iznosom penzije, pozivajući se na pogrešan obračun iznosa ličnog dohotka za 1991. godinu, podnijela je žalbu drugostepenom upravnom organu. Apelantica je navela da su službeni obrasci M-4 i M-8 proturječni jedan drugom i da ne postoji razuman argument zašto bi podaci sa obrasca M-8 trebali biti ispravni.

12. Drugostepeni upravni organ je svojim rješenjem, broj 02/1-1080056790 od 27. jula 1999. godine, odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

13. Nakon toga, apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu protiv drugostepenog upravnog rješenja. Vrhovni sud je svojom presudom, broj U-1843/99 od 9. februara 2000. godine, uvažio tužbu, osporeno rješenje i privremeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom upravnom organu na ponovno rješavanje. Razlog za ovakvu odluku Vrhovnog suda bio je taj što relevantne činjenice, u bitnim tačkama, nisu bile utvrđene u potpunosti.

14. U novom postupku, prvostepeni upravni organ je usvojio privremeno rješenje, broj 1818- 0166/00-6 od 11. jula 2000. godine, utvrdivši činjenice relevantne za ovaj slučaj, ali nije u suštini izmijenio suštinu odluke – apelantici je priznato pravo na umanjenu prijevremenu starosnu penziju u iznosu od 166,0142 KM.

15. Apelantica je ponovno uložila žalbu direktoru prvostepenog upravnog organa, koji je svojim rješenjem, broj 1818-1110/00-2 od 17. novembra 2000. godine, odlučio da usvoji žalbu i neznatno izmijeni rješenje prvostepenog upravnog organa u smislu da je definitivno utvrdio iznos ličnog dohotka za 1974. i 1976. godinu. Time je određena najpovoljnija desetogodišnja penzijska osnovica, počevši od 1976., a ne 1973. godine. To je bio i razlog za donošenje rješenja, a ne privremenog rješenja, koje su usvojili prvostepeni upravni organ i direktor tog organa u prvostepenom postupku.

16. Apelantica je uložila žalbu drugostepenom organu u kojoj je ponovno navela da su dokazi, koje je predočio direktor prvostepenog organa, u vezi sa iznosom ličnog dohotka za 1991. godinu, kontradiktorni. Drugostepeni organ je svojim rješenjem, broj 02/1-1080056790 od 13. decembra 2000. godine, odlučio da odbije žalbu.

17. Nakon toga, apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu, pokrenuvši upravni spor. Apelantica navodi da je drugostepeni upravni organ, odlučujući o njenoj žalbi, kao zakonsku osnovicu za obračun penzije uzeo Zakon o penzijskom i socijalnom osiguranju iz 1998. godine («Službeni glasnik Federacije BiH», broj 29/98), usprkos činjenici da je predmetni spor trebao biti vođen u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vrijeme kada je zahtjev za penziju podnesen (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, «Službeni glasnik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine», br. 38/90 i 22/91). Apelantica ističe da je rješenje zasnovano na pogrešno utvrđenom penzijskom osnovu. Vrhovni sud je, svojom presudom broj U 86/01 od 24. maja 2001. godine, odbio tužbu i potvrdio nižestepeno rješenje, obrazlažući da apelantičina žalba nije mogla biti uvažena, jer je drugostepeni organ pravilno zasnovao rješenje na Zakonu iz 1990. godine.

18. Apelantica je, 24. jula 2001. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica indirektno navodi da je presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, također, navodi da je diskriminirana u odnosu na druge radne kolege koji su, iako s nižim ličnim dohotkom u toku radnog odnosa, dobili veću penziju nakon što su podnijeli isti zahtjev za prijevremenu umanjenu penziju.

b) Odgovor na apelaciju

20. U svom odgovoru od 19. oktobra 2001. godine, Vrhovni sud se pozvao na razloge navedene u presudi broj U-86/01 od 24. maja 2001. godine.

21. U odgovoru od 29. oktobra 2001. godine Fond negira činjenicu da postoji bilo kakva povreda apelantičinih ustavnih prava. Fond naglašava da je presuda usvojena u skladu sa važećim zakonskim osnovom. Nadalje, Fond je dao obrazloženje zašto je apelantica ostvarila nižu penziju u poređenju sa svojim radnim kolegicama. Navedeno je da su podaci iz obrazaca M-4, u pogledu dvije apelantičine radne kolegice, ispravni. N. Š. je ostvarila lični dohodak od 4167550 dinara za 2.188 radnih sati, dok je S. K. ostvarila lični dohodak od 6115710 dinara za isti broj sati. Fond, nadalje, navodi da je očigledno da je N. Š. ostvarila veći lični dohodak za isti period, dok je S. K. ostvarila manji lični dohodak od apelantice. Fond je objasnio da je “usporedivši sva lična primanja sve tri radnice došao do zaključka da je Z. G. imala najniži lični dohodak što je dovelo do razlike u zakonski utvrđenom iznosu penzije”. Osim toga, Fond je naveo da je «kontrolor – instruktor matične evidencije ovoga fonda izvršio kontrolu finansijskog kartona u radnoj organizaciji, te utvrdio da su podaci koje je u međuvremenu obrascem M-8 dostavila radna organizacija Z. G, i to na iznos od 4471100 dinara za 2.188 sati u 1991. godini, ispravni».

V. Relevantni propisi

22. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH», br. 38/90 i 22/91) Član 11. u relevantnom dijelu glasi:

«Osiguranik može ostvariti pravo na prijevremenu starosnu penziju kad navrši najmanje 35 godina penzijskog staža i 55 godina života (muškarac), odnosno 30 godina penzijskog staža i 50 godina života (žena).

Osiguraniku iz prethodnog stava, iznos penzije određen prema dužini penzijskog staža umanjuje se za 0,50% za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenja 60 (muškarac) odnosno 55 (žena) godina života. Kada korisnik penzije navrši 60 (muškarac) odnosno 55 (žena) godina života penzija se ne umanjuje. [...]»

23. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/98) Član 5. glasi:

«Zatečeni nosioci penzijskog i invalidskog osiguranja na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine na dan stupanja na snagu ovoga zakona (u daljnjem tekstu: nositelji osiguranja) nastavit će sa radom do donošenja zakona iz člana 153. ovog zakona.» Član 145. stav 1. glasi:

«Nosilac osiguranja je dužan u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona privremena rješenja o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zamijeniti trajnim rješenjima.»

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U- 86/01 od 24. maja 2001. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 19. juna 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Predmetni slučaj pokreće pitanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

a) Primjena zakona

31. Apelantica tvrdi da je Vrhovni sud, potvrdivši drugostepeno rješenje upravnog organa, povrijedio član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije zbog toga što je drugostepeni upravni organ primijenio Zakon o penzijskom i socijalnom osiguranju iz 1998., a ne verziju iz 1990. godine. Nadalje, apelant navodi da se Vrhovni sud nije suočio sa kontradiktornim dokazima, koje je predočio drugostepeni upravni organ.

32. Ustavni sud napominje da država ima obavezu da apelantici prizna pravo na penziju, ako je ispunila sve zakonske uvjete. U izvršavanju ove obaveze, država se služi svojim diskrecionim ovlastima. Apelantica je zaposlenik, a ujedno i ugovorna strana ugovora o radu, koji je reguliran propisima privatnog prava. U vezi s tim, apelantičino pravo da dobije svoju penziju treba posmatrati kao “građansko pravo” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji je, stoga, primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Paccione protiv Italije, presuda od 27. aprila 1995. godine, serija A, broj A-315, stav 15. i dalje). Nadalje, ova obaveza mora biti izvršena u skladu sa zakonskim propisima, koji su primjenjivi na apelantičin slučaj (vidi, mutandis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U 65/01 od 25. jula 2003. godine, tačka 45, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03). To uključuje obavezu nadležnog organa/suda da uzme u obzir sve apelantičine navode koji bi mogli biti od značaja za visinu penzije, kao i da pruži precizne razloge na osnovu kojih se zasniva presuda, te razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 252, stav 33).

33. Ustavni sud podsjeća da svaka osoba ima pravo na to da se njen pravni problem tretira u skladu sa relevantnim pravnim odredbama u vrijeme donošenja odluke. Isto, u principu, važi i ukoliko se u toku postupka promijeni pravna osnovica za donošenje odluke (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 65/01, loc. cit., tačka 42. i dalje). U suprotnom, takva odluka bi mogla biti u suprotnosti sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

34. U predmetnom slučaju, Zakon o penzijskom i socijalnom osiguranju u verziji iz 1998. godine, u članu 136. predviđa da se “korisnicima penzija koji su penziju ostvarili pod uvjetima utvrđenim po propisima iz penzijskog i invalidskog osiguranja do dana stupanja na snagu ovog zakona penzija [...] isplaćuje pod tim uvjetima”. Prema članu 143. ovoga Zakona, “postupak za ostvarivanje prava pokrenut prema zahtjevu prije stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se prema odredbama ovog zakona ako je to za osiguranika povoljnije”. Apelantica je ostvarila penziju 1. juna 1998. godine, nakon što je podnijela zahtjev 19. maja 1998. godine. Zakon o penzijskom i socijalnom osiguranju u verziji iz 1998. godine stupio je na snagu 8 dana nakon objavljivanja u «Službenim novinama» (23. jula 1998. godine). Prema tome, Zakon iz 1990. godine trebao bi biti primijenjen kao materijalno-pravna osnova za apelantičin slučaj.

35. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantičine tužbene navode, u kojim se navodi da je upravni organ primijenio pogrešan zakon (iz 1998. godine). Vrhovni sud je potvrdio drugostepeno upravno rješenje. Drugostepeni upravni organ je, bez ukazivanja na materijalno-pravnu osnovu za meritorno rješenje slučaja, potvrdio prvostepeno upravno rješenje. Stoga, Ustavni sud mora vidjeti da li je prvostepeno upravno rješenje zakonski ispravno utemeljeno. Prvostepeni upravni organ je, primjenjujući član 11. Zakona iz 1990. godine, utvrdio da je apelantica ispunila uvjete za stjecanje prava na prijevremenu starosnu penziju i obračunao najpovoljniju penzijsku osnovicu na osnovu desetogodišnjeg perioda. U vezi s tim, jasno je da je prvostepeno upravno rješenje zasnovano na materijalno-pravnoj osnovi iz Zakona iz 1990. godine. Prema tome, kako Vrhovni sud tako i upravni organi su primijenili relevantnu materijalno-pravnu osnovu pri rješavanju apelantičinog slučaja, tj. Zakon iz 1990. godine. Činjenica da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ, kako u uvodima tako i u obrazloženjima svojih rješenja, svoje procesne radnje zasnovali na odredbama Zakona iz 1998. godine, ne utiče na ovaj zaključak Ustavnog suda. Naime, primjena odredbi Zakona iz 1998. godine, koje reguliraju sam «postupak za ostvarivanje prava» (član 143), određivanje načina stjecanja i dospijevanja prava iz ove oblasti (član 103), način isplate penzije (član 104), te primjena odredbi koje predstavljaju pravnu osnovu za nastavak rada upravnih organa nakon donošenja novog Zakona (član 5) nije isključena u ovom predmetnom slučaju, jer one ne utiču na uvjete pod kojim apelantica ostvaruje svoje pravo na penziju, a koji se određuju na osnovu Zakona iz 1990. godine (član 136).

b) Dokazi u postupku

36. Nadalje, apelantica tvrdi da upravni organi i Vrhovni sud nisu pravilno utvrdili iznos plaća za 1991. godinu. U pogledu ove tvrdnje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica ostvarila svoje pravo na penziju. S druge strane, sama visina penzije zavisi od utvrđenog najpovoljnijeg desetogodišnjeg perioda za penzijsku osnovicu i iznosa plaća za pojedine godine. Prema tome, visina penzije je rezultat, prije svega, utvrđenog činjeničnog stanja, koje treba da urade nadležni organi. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, tačka 45) ograničen na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». U vezi s tim, apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u principu, ne podrazumijeva da Ustavni sud može da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način.

37. U konkretnom slučaju, upravni organi su proveli u više navrata dokazni postupak, koji je bio predmet kontrole Vrhovnog suda, što zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Upravni organi su se pozvali na činjenicu da je Odsjek za matičnu evidenciju 22. juna 1999. godine, svojim aktom broj 02/3-3-4-350/99, izvršio kontrolu svih registriranih podataka o plaćama apelantice, i tako došao do iznosa. Apelantica nije konkretno navela razloge zašto bi pozivanje na ovaj akt vodilo ka proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da presuda nije povrijedila član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno razmatrati apelantičine navode koji se odnose na navodne povrede njenih imovinskih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-35/03 (Z.G.) | Sudska praksa | Aktio