Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-140/03 (F. K.)

Odluka donesena 21. 01. 2004.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-140/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

21. 01. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 140/03, rješavajući apelaciju F. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. K., iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-6/02 od 19. februara 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. F. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa S. M.-B., advokat iz Banje Luke, podnio je 22. aprila 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-6/02 od 19. februara 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. U skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 19. oktobra 2003. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.

Odgovor na apelaciju je zatražen 10. decembra 2003. godine i od Gradske uprave grada Banja Luka.

3. Vrhovni sud je 27. novembra 2003. godine odgovorio na apelaciju, a odgovor je dostavljen apelantu u skladu sa članom 25. Poslovnika Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Nakon smrti N. K. i M. K., bivših nosilaca stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, u ulici Rade Vranješević broj 4/III, stan broj 41, apelant je u postupku pred nadležnim organima uprave i Vrhovnim sudom (rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Banja Luka, broj 05-372- 57/01 od 24. jula 2001. godine, rješenje Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-372-847/01 od 13. novembra 2001. godine, i presuda Vrhovnog suda broj U-6/02 od 19. februara 2003. godine) odbijen sa zahtjevom da mu se prizna status nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Ovako je odlučeno sa obrazloženjem da je apelant prestao biti član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, a i da nije izgubio taj status vlasnik je porodične stambene zgrade u Banjoj Luci, u ulici Njegoševa broj 68-f, u kojoj živi i koja predstavlja njegov dom (čl. 12. i 13. Zakona o stambenim odnosima).

IV. Relevantni propisi

6. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84 i 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) «Član 12.

Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.

Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1.) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.

Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.

Član 13.

Ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

U slučaju iz prethodnog stava nosilac stanarskog prava sa članovima svog porodičnog domaćinstva dužan je da, u roku od 30 dana od dana sticanja porodične stambene zgrade ili stana u svojini, iseli i preda stan davaocu stana na korištenje odnosno vlasniku stana ili da podnese dokaze da stan u svojini ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

Ako nosilac stanarskog prava ne postupi po odredbi iz prethodnog stava, na zahtjev davaoca stana na korištenje odnosno vlasnika stana ili po službenoj dužnosti, stambeni organ donijet će rješenje o iseljenju nosioca stanarskog prava sa svim licima i stvarima. Član 22. stav 1.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.» Zakon o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS», broj 12/94) «Član 10.

Upravni akt može se pobijati:

1. što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili drugi zakonito doneseni propis ili opći akt;

2. što je akt donio nenadležni organ;

3. što se u postupku koji je aktu prethodio nije postupalo prema pravilima postupka, a naročito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.

Nema nepravilne primjene propisa kad je nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni na osnovu i u granicama ovlaštenja koje mu je dato pravnim propisima, u skladu sa ciljem u kojem je ovlaštenje dato.

Član 39.

Zakonitosti osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.

.

Član 41. stav 1. i 2.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni upravni akt».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant se žali da je osporenim upravnim i sudskim odlukama, navedenim u tački 5. ove odluke, povrijeđeno njegovo pravo na dom, koje je svakom licu zagarantirano čl. II/2. i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Apelant predlaže da se apelacija usvoji i ukinu osporene odluke upravnih organa i presuda Vrhovnog suda koji su navedeni u predmetu kao i da Ustavni sud Bosne i Hercegovine odluči da mu se vrati predmetni stan slobodan od lica i stvari.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud i Gradska uprava Grada Banja Luka poriču navode apelacije i predlažu da se odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

10. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH», broj 2/04), Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

12. U konkretnom slučaju su, u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, iscrpljeni svi pravni lijekovi prije podnošenja apelacije.

13. Apelant je osporenu presudu Vrhovnog suda primio 20. marta 2003. godine. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 22. aprila 2003. godine, dakle, u roku od 60 dana.

14. Na osnovu navedenog proizlazi da je apelacija dopuštena.

VII. Meritum

15. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizlaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona nadležnost ograničena je na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan da ispituje da li su redovni sudovi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje.

16. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao i upravnim aktima koji su prethodili upravnom sporu, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na dom, koje je svakom licu zagarantirano čl. II/2. i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

17. Član 8. Evropske konvencije glasi:

“1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

18. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). Važna činjenica za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, jeste da li je sporni stan apelantu predstavljao “dom” u skladu sa značenjem stava 1. člana 8. ove konvencije i da li se mjere na koje se apelant poziva odnose na “miješanje” u smislu poštivanja toga “doma”.

Da bi se miješanje smatralo opravdanim, mora biti “u skladu sa zakonom”. Ovaj uvjet zakonitosti pretpostavlja da je: (a) miješanje utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) da zakon o kojemu je riječ bude primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; (c) da zakon bude formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).

19. Čak i ako se ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ukoliko se utvrdi da se time nije “neophodno” postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. “Neophodno” u ovom kontekstu znači da miješanje odgovara “pritiscima društvenih potreba” i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251).

20. U vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant odlaskom na rad u inozemstvo 1994. godine prekinuo zajednicu življenja sa svojom majkom i na taj način izgubio svojstvo člana njenog porodičnog domaćinstva, te da mu stoga ne pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana nakon njene smrti. Na ovakav zaključak upućuju usmeni i pismeni dokazi koji su izvedeni u zakonom predviđenom upravnom postupku pred nadležnim organima uprave, a koje je cijenio i Vrhovni sud u pobijanoj odluci broj U-6/02 od 19. februara 2003. godine. Ovakav zaključak je u skladu sa članom 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima koji je u primjeni u Republici Srpskoj. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava se cijeni prema okolnostima u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva. (vidi odluke Ustavnog suda, broj U-1/02 od 26. septembra 2003. godine i broj U-12/01).

21. Naime, u postupku pred upravnim organima i u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom utvrđeno je da sporni stan, u vrijeme smrti apelantove majke, koja je bila nosilac stanarskog prava nakon smrti apelantovog oca, nije bio apelantov dom. Apelantov dom, prema utvrđenom činjeničnom stanju, u stvarnosti predstavlja njegova porodična stambena zgrada koja se nalazi u Banjoj Luci, u Njegoševoj ulici broj 68 F, a koja nije bila predmet postupka u konkretnoj pravnoj stvari.

22. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena u skladu sa zakonitim ciljem i da je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu radi zaštite prava zakonitog vlasnika spornog stana, pa nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ni člana 8. Evropske konvencije, niti bilo kojeg drugog ustavnog prava. Zbog toga Ustavni sud nije razmatrao druge aspekte člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu apelantovih navoda, kao ni zahtjev za donošenje privremene mjere.

VIII. Zaključak

23. Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-140/03 (F. K.) | Sudska praksa | Aktio