Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-127/03 (J.B.)

Odluka donesena 26. 08. 2004.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-127/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

26. 08. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 127/03, rješavajući apelaciju J. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. B., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1013/02 od 28. augusta 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. J. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kiseljaka, podnijela je 28. novembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1013/02 od 28. augusta 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je, 29. oktobra 2003. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju dostavljen je 13. novembra 2003. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovor Kantonalnog suda je, 21. januara 2004. godine, dostavljen apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-78/02 od 27. marta 2002. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se tuženi Bosna i Hercegovina – Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) obaveže da joj naknadi troškove prijevoza sa posla i na posao za period mart - oktobar 2001. godine u ukupnom iznosu od 4.000 KM sa pripadajućim kamatama, te da nastavi sa budućom mjesečnom isplatom ovih troškova u iznosu od 500 KM. Prvostepeni sud je utvrdio da je u toku 1998. godine apelantici odobrena isplata naknade troškova za korištenje vlastitog automobila za prijevoz s posla i na posao, a na osnovu Odluke tuženog Ministarstva, broj 08-564/98 od 19. augusta 1998. godine. Za vrijeme dok je navedena odluka bila na snazi, apelantici je isplaćivana ova naknada u mjesečnim iznosima od po 500 KM. Međutim, tuženo Ministarstvo je donijelo novu Odluku, broj 08-2056/01 od 19. aprila 2001. godine, kojom se stavlja van snage navedena ranija odluka od 19. augusta 1998. godine, što je bila osnova da se apelantici prestane isplaćivati navedena naknada.

7. Protiv navedene prvostepene presude apelantica je blagovremeno izjavila žalbu Kantonalnom sudu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Kantonalni sud je presudom, broj GŽ-1013/02 od 28. augusta 2002. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Apelantičina žalba je odbijena zato što stav 4. tačke XIX Odluke Ministarstva, broj 08-2056/01 od 19. aprila 2001. godine, propisuje da je za isplatu naknade za korištenje vlastitog automobila radnicima koji ispunjavaju uvjete, potrebno odobrenje, čije je izdavanje u nadležnosti, odnosno ovlaštenjima, ministra. Kako je utvrđeno da apelantica nema odobrenja za isplatu naknade troškova prijevoza na posao vlastitim automobilom, prema Odluci broj 08-2056/01 od 19. aprila 2001. godine, u konkretnom slučaju, prema mišljenju suda, nedostaju pravne osnove prema kojima bi se vršila isplata zatražene naknade troškova prijevoza. Kantonalni sud je, konačno, ocijenio da ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na valjanost odluke prvostepenog suda.

IV. Relevantni propisi

9. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima:

"Član 6. stav 1.

Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava.

Član 7.

Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo svakome na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada, koji obezbjeđuju naročito:

a) nagrađivanje koje, kao minimum, donosi svakom trudbeniku:

(I) pravičnu plaću i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti bez ikakve razlike, ... (II) pristojan život za njih i njihove porodice prema odredbama ovog pakta; ...»

10. Odluka o načinu obračuna plaća i ostalih materijalnih prava zaposlenih u Vijeću ministara, ministarstvima i drugim organima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka Vijeća ministara), broj 08-2056/01 od 19. aprila 2001. godine, kojom je stavljena van snage Odluka od 19. augusta 1998. godine "Tačka XIX st. 3. i 4.

3. Radniku koji stanuje van mjesta rada, a za prijevoz na posao koristi vlastiti automobil, pripada naknada troškova u iznosu od 20% cijene jedne litre benzina po 1 km.

4. Odobrenje za isplatu naknade za korištenje vlastitog automobila iz stava 3. ove tačke daje nadležni funkcioner."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica se žali na povredu ljudskih prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da su sudovi u osporenim presudama pogrešno primijenili materijalno pravo i predlaže da se njezinom tužbenom zahtjevu udovolji u cijelosti. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelantica nalazi u zaključku sudova da je pravo na isplatu naknade za korištenje vlastitog automobila za prijevoz do posla i nazad naknada vezana za dispoziciju nadležnog funkcionera – ministra i njegovog zamjenika. Ističe da je Odlukom o načinu obračuna plaća i ostalih materijalnih prava zaposlenih u Vijeću ministara, ministarstvima i drugim organima Vijeća ministara BiH propisano da radniku koji stanuje van mjesta rada, a za prijevoz na posao koristi vlastiti automobil, pripada naknada troškova u iznosu od 20% cijene jedne litre benzina po jednom kilometru, a odobrenje za isplatu te naknade daje nadležni funkcioner. Prvostepeni sud, prema apelantičinom mišljenju, pogrešno tumači odredbe navedene odluke i zaključuje da je nadležni funkcioner ovlašten da daje ili ne odobrenje za isplatu ove naknade. Međutim, apelantica smatra da je njegovo ovlaštenje u tome da samo utvrdi da li radnik stanuje van mjesta rada i da li za prijevoz na posao koristi vlastiti automobil te, u tom slučaju, odredi visinu naknade, uzimajući u obzir udaljenost mjesta stanovanja od mjesta rada. Apelantica smatra da takvo pravno shvatanje prvostepenog suda, koje je prihvatio i drugostepeni sud u osporenoj presudi, može dovesti do diskriminacije, jer bi nadležni funkcioner prema navedenoj odluci nekim radnicima mogao dati odobrenje, a nekima ne. Ona ukazuje na povredu prava na pravičan postupak. Konačno, poziva se i na primjenu Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao dijela Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine.

12. Apelantica predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji i naloži Ministarstvu da joj isplati iznos od 10.246,81 KM, i obaveže ga na daljnju isplatu naknade prijevoza vlastitim automobilom.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje osporene presude.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1013/02 od 28. augusta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelantica je primila osporenu presudu 15. oktobra 2002. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2002. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica se žali na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravičan postupak

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

21. Ustavni sud zapaža da je spor oko isplate naknade troškova prijevoza sa posla i na posao građanskopravne prirode pa i kada se kao poslodavac pojavljuje državni organ ili javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell protiv VB, od 26. oktobra 1993., serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, sa «pravom na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. februara 1975., serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988., serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003., objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).

22. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

23. Ustavni sud smatra da je apelantici u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoja ustavna i zakonska prava i interese, odnosno svoj tužbeni zahtjev pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog osnova za svoje odluke, a apelantica nije argumentirano osporila ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja prvostepene i drugostepene odluke. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelantice, pri čemu su nekima dali veći, a nekima manji značaj. Proizlazi da su sve činjenice, relevantne za presuđivanje predmetne pravne stvari pravilno i potpuno utvrđene, da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo na činjeničnoj osnovi predmeta i dali pravno valjane razloge za odluke koje se apelacijom pobijaju.

Ustavni sud uočava da je na osnovu utvrđenog činjeničnog osnova uslijedio zaključak o neosnovanosti apelantičinog predmetnog zahtjeva za isplatu naknade za prijevoz na posao i s posla, odnosno neosnovanim apelantičine prigovore da je ovlaštenje ministra ograničeno samo na utvrđivanje činjenica vezanih za mjesto rada, mjesto stanovanja, te korištenje vlastitog automobila za prijevoz u kojem slučaju samo određuje visinu naknade s obzirom na udaljenost mjesta rada i stanovanja, jer stav 4. tačke XIX navedene odluke regulira da je za isplatu naknade za korištenje vlastitog automobila radnicima koji ispunjavaju uvjete iz stava 3. navedene tačke odluke, a na koji i apelantica ukazuje, potrebno odobrenje, a njegovo davanje je u nadležnosti i ovlaštenjima ministara. Kako apelantica nema odobrenje za isplatu naknade troškova prijevoza na posao vlastitim automobilom, prema Odluci broj 08-2056/01 od 19. aprila 2001. godine, to u konkretnom slučaju nedostaje pravna osnova po kojoj bi se vršila isplata predmetne naknade troškova prijevoza. Nadalje, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda na koje se apelantica poziva, a koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

24. Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile apelantičino pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Nediskriminacija

25. Apelantica ističe da je prilikom utvrđivanja njezinih prava pred nadležnim sudovima pretrpjela diskriminaciju po osnovu nacionalne i političke pripadnosti.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

26. Član 14. Evropske konvencije glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

27. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koja se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. februara 1967., serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv VB, od 18. januara 1978., serija A, broj 25, stav 226).

28. Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba da se poštuje nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. v. SR Njemačke, od 21. novembra 1990., aplikacija broj E 15252). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis v. Grčke, od 25. marta 1999., Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).

29. Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, na primjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.

30. Da bi dokazala diskriminaciju, apelantica je navela, pored ostalog, da joj je kao pripadnici hrvatske nacionalnosti i prema političkoj osnovi kao članici Hrvatske demokratske zajednice, promjenom vlasti, Ministarstvo u kojem je zaposlena, oduzelo pravo čiju zaštitu traži pred Ustavnim sudom. Apelantica, dalje, navodi da su, poslije ukidanja navedene odluke od 19. augusta 1998. godine, nastavljene isplate naknade za prijevoz po osnovu korištenja vlastitog automobila nekim drugim uposlenicima tog ministarstva. Apelantica smatra da je to pravo njoj uskraćeno diskriminacijom na političkoj i nacionalnoj osnovi i da je time povrijeđeno njeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila nikakve argumente, na kojima bi se mogao zasnivati zaključak da je sud, čija se odluka osporava apelacijom, drukčije odlučivao u sličnim slučajevima. Naime, apelantica ukazuje da joj Ministarstvo više ne vrši isplate naknade, a nekim drugim uposlenicima se i dalje ta naknada isplaćuje.

32. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te praksu Ustavnog suda, s obzirom da je osporena presuda donesena u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, nestao je pravni interes za dokazivanje diskriminacije na koju se apelantica poziva. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

c) ostali navodi

33. U svjetlu navedenih zaključaka u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-127/03 (J.B.) | Sudska praksa | Aktio