Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-126/03 (M.J.)
Odluka donesena 27. 02. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-126/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
27. 02. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 126/03, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof, dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, sudija, Valerija Galić, sudija, Jovo Rosić, sudija, na sjednici, održanoj 27. februara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se, kao neosnovana, apelacija M. J. iz Sokoca, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-68/02 od 9.
septembra 2002. godine i presude Okružnog suda Srpsko Sarajevo broj K-17/01 od 8. februara 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sokoca, koga zastupa V. M. Č., advokat iz istog mjesta, podnio je 11. novembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-68/02 od 9. septembra 2002. godine i presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-17/01 od 8. februara 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 29. oktobra 2003. godine, zatraženo je od Okružnog suda, a 17. decembra 2003. godine od Vrhovnog suda, da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
3. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je 18. decembra 2003. godine dostavljen apelantu i njegovom punomoćniku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. Prvostepenom presudom Okružnog suda, broj K-17/01 od 8. februara 2002. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 11. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske, što je 12. maja 2001. godine, u selu Knežina, općina Sokolac, nakon verbalnog sukoba, lišio života D. K. prekoračivši nužnu odbranu. Uz to, apelant je osuđen i za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 387. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, jer je u to vrijeme u svom stanu u Sokocu držao vatreno oružje, eksplozivne naprave i municiju. Zbog toga je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u sticaju u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca i oduzeto mu je oružje. Odlučujući o žalbama apelanta i okružnog javnog tužioca iz Srpskog Sarajeva na prvostepenu presudu, Vrhovni sud je presudom broj Kž-68/02 od 9. septembra 2002. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a žalbu javnog tužioca djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni i apelantu izrekao jedinstvenu kaznu u sticaju u trajanju od četiri godine i četiri mjesca, sa obrazloženjem da je kod apelanta postojao visok stepen prekoračenja nužne odbrane.
IV. Relevantni propisi
6. Zakon o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst («Službeni list SFRJ» br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) «Član 371.
(1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375.). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razrješavanje stvari.
(2)Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne a ima branioca, obezbijedit će se prisustvo optuženog samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nađe da je to svrsishodno. (3)Sjednica vijeća počinje izvještajem sudije izvjestioca o stanju stvari. Vijeće može od stranaka koje prisustvuju sjednici zatražiti potrebna obavještenja u vezi sa žalbenim navodima. Stranke mogu predložiti da se radi dopune izvještaja pročitaju pojedini spisi i mogu, po dozvoli vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovara na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u izvještaju.
(4)Nedolazak stranaka koje su uredno obaviještene sprečava održavanje sjednica vijeća. Ako optuženi nije izvjestio sud o promjeni boravišta ili stana može se održati sjednica vijeća, iako optuženi o sjednici nije bio obavješten.
(5)Na sjednici vijeća kojoj prisustvuju stranke javnost se može isključiti samo pod uvjetima određenim ovim zakonom (čl. od 288. do 290).
(6) Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima prvostepenog i drugostepenog suda. (7)Rješenja iz čl. 382. i 383. ovog zakona mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka o sjednici vijeća.
Član 376.
(1)Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek po službenoj dužnosti ispitati:
1) da li postoji povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tač. 1, 5, 6, 8. do 11. ovog zakona i da li je glavni pretres protivno odredbama ovog zakona održan u odsustvu optuženog, a u slučaju obavezne odbrane u odsustvu branioca optuženog;
2) da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon (član 365).
(2)Ako žalba izjavljena u korist optuženog ne sadrži podatke iz člana 362. stav 1. tač. 2. i 3. ovog zakona, ograničit će se drugostepeni sud na ispitivanje povreda iz stava 1. tač. 1. i 2. ovog člana, kao i na ispitivanje odluke o kazni, mjerama bezbjednosti i oduzimanju imovinske koristi (član 367)».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je postupao isključivo u granicama nužne odbrane i da mu duševno stanje u kojem se nalazio (strah visokog intenziteta) nije omogućavalo da izabere blaži način odbijanja napada od poduzetog (odbrana je bila srazmjerna napadu), te da nalaz vještaka neuropsihijatra u pogledu datog mišljenja o motivu, obliku vinosti, stanju razdraženosti, intenzitetu straha, te o stepenu uračunljivosti, nije bio pravilan. Navodi svoje viđenje u pogledu odlučnih činjenica, te ističe da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna razlozima, da odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih bi proizlazila obilježja bića krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Navodi da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bila ugrožena njegova egzistencija.
.
Apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine prvostepenu i drugostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Radi otklanjanja po njega nenadoknadivih štetnih posljedica, apelant predlaže da Ustavni sud, u skladu sa članom 78. Poslovnika Ustavnog suda, odloži izvršenje kazne do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
8. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da osporenom presudom Okružnog suda, broj K-17/01 od 8. februara 2002. godine, nije učinjena povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu iz svih razloga koji su dati u navedenoj presudi Okružnog suda.
VI. Dopustivost
9. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
11. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
12. U konkretnom predmetu podnosilac apelacije je iscrpio sve pravne lijekove u skladu sa zahtjevom iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U prilog navedenog treba podsjetiti da se, prema odredbi člana 425. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, protiv presude Vrhovnog suda ne može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude.
13. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant nije u dopuni apelacije naveo datum prijema osporene presude Vrhovnog suda. Blagovremenost apelacije je, stoga, utvrđena na temelju otiska prijemnog štambilja Okružnog suda na osporenoj presudi Vrhovnog suda, broj Kž-68/02 od 9. septembra 2002. godine, iz kojeg se vidi da je Okružni sud primio navedenu presudu Vrhovnog suda 26. septembra 2002. godine. Kako je apelacija podnesena Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom 5. novembra 2002. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u vremenskom periodu od 26. septembra i 5. novembra 2002. godine, dakle u roku od 60 dana, predviđenom članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Zato je apelacija dopustiva.
VII. Meritum
14. U ovom predmetu postavlja se pitanje jesu li Okružni sud i Vrhovni sud osporenim presudama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konevncije. Apelant nije konkretizirao povrede prava na pravično suđenje ni na zahtjev Ustavnog suda za dopunu apelacije.
Apelant se, dakle, neargumentirano žali da nije imao pravičan postupak pred Okružnim i Vrhovnim sudom i da je to rezultiralo donošenjem nezakonitih osuđujućih presuda kojima je on nevino osuđen jer mu nije priznato pravo na nužnu odbranu, te da je na taj način učinjena povreda njegovog prava iz čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, u skladu sa ustanovljenom praksom, ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene zakonskih propisa dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemare ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena očigledno proizvoljna, ako je pravo samo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni osnovni procesni principi (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
16. Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u postupcima, kako pred prvostepenim tako i pred drugostepenim sudom.Ustavni sud u vezi s apelantovim navodima da su Vrhovni i Okružni sud osporene presude donijeli suprotno odredbama pozitivnih zakonskih propisa i na taj način povrijedili odredbe čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ističe da je apelant imao pravo na fer postupak prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
1. e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vrezi sa krivičnim postupkom».
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
...»
19. Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju proritet nad svim drugim zakonima.
U ovom slučaju odredba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine se mora tumačiti na isti način kao član 6. Evropske konvencije i ovu odredbu nije potrebno odvojeno razmatrati.
20. Nesumnjivo je utvrđeno da je apelant 8. februara 2002. godine neposredno sudjelovao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i da je uredno bio obaviješten o javnoj sjednici vijeća Vrhovnog suda održanoj 9. septembra 2002. godine, na kojoj je neposredno sudjelovao njegov branilac te da im je, na temelju člana 6. Evropske konvencije, bilo omogućeno da prisustvuju i daju izjave pred ovim sudom. Na taj način bio je ispoštovan i princip jednakosti strana u postupku koji je neodvojiva karakteristika koncepta pravičnog suđenja koje jamči član 6. Evropske konvencije.
21. I pored činjenice da apelant nije precizirao koja su mu konkretna prava povrijeđena iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno da pored navedenog nije naveo nikakve procesne nedostatke koji bi mogli imati utjecaja na pravičnost postupka ili bilo kakav drugi element ili bilo što drugo što bi postupak činilo nepravičnim, Ustavni sud je, na temelju spisa i dokumenata koji su mu predočeni, ustanovio da Okružni i Vrhovni sud nisu na bilo koji način zanemarili apelantova ustavna prava ili da su ih pogrešno primijenili. Pored toga, ovi sudovi nisu očigledno proizvoljno postupili, niti su povrijedili osnovne proceduralne principe niti bilo koje druge principe, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek, ili da su učinili neku drugu nepravilnost koja bi značila povredu apelantovih zagarantiranih ustavnih prava i sloboda.
VIII. Zaključak
22. Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić