Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-121/03 (Z.M.)

Odluka donesena 22. 09. 2004.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra domom
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-121/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

22. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine plenarnom sazivu, u predmetu broj U 121/03, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Fedlman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grawe, sudija na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 231/02 od 9. januara 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupaju E. J. i S. N., advokatice iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj R-33/98 od 22. februara 2001. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 21. oktobra 2003. godine, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i B. M. rođ. P. zatraženi su odgovori na apelaciju.

3. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na apelaciju, a B. M. rođ. P. dostavila je odgovor 27. novembra 2003. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor B. M. rođ. P. je dostavljen apelantu 5. marta 2004. godine.

5. O apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud je odlučio Rješenjem broj AP 108/03 od 26. septembra 2003. godine, koje je objavljeno u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/03".

III. Činjenično stanje

6. Apelant je bio nosilac stanarskog prava od 1986. godine na stanu u Sarajevu, ul. Hasana Sušića broj 23 (ranije ulica Breka H.12, ulaz 4) sprat IV, stan br. 37, ukupne površine 116 m². Predmetni stan apelant je koristio sa članovima porodičnog domaćinstva, bivšom suprugom B. M. rođ. P. i dvoje malodobne. djece.

7. Apelant je početkom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini sa djecom otišao u SR Jugoslaviju, a predmetni stan je nastavila koristiti njegova supruga. Nakon prestanka ratnog stanja apelant je pokušao da vrati u posjed predmetni stan, ali ga je u tome spriječila bivša supruge, koja je promijenila bravu na ulaznim vratima.

8. U toku 1997. godine brak između apelanta i B. M. rođ. P. je razveden, a apelantova bivša supruga je, nakon razvoda braka, pred Općinskim sudom I u Sarajevu pokrenula postupak određivanja nositelja stanarskog prava.

9. Rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu, broj R-33/98 od 22. februara 2001. godine, za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu je određena apelantova bivša supruga B. M. rođ. P. Istim rješenjem apelantu je prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava, bez obaveze da mu se osigura nužni smještaj. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je sud, kao osnovne razloge kojima se rukovodio u određivanju B. M. rođ. P. za isključivog nosioca stanarskog prava, naveo apelantov odlazak iz Bosne i Hercegovine, njegovo nastanjenje u Nišu sa djecom (koja su punoljetna) u stanu koji je kupio, da radi kao profesor na Medicinskom fakultetu u Nišu, da je B. M. rođ. P. ostala u predmetnom stanu i da nema drugog smještaja.

10. Na rješenje Općinskog suda I u Sarajevu od 22. februara 2001. godine apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je Rješenjem broj Gž-708/01 od 21. decembra 2001. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

11. Nezadovoljan odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu od 21. decembra 2001. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je odlučujući o reviziji donio presudu broj Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine kojom se revizija odbija.

IV. Relevantni propisi

12. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89; «Službeni list RBiH», broj 2/93; «Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase:

"Član 19.

(2) Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Član 20.

(1) Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.

(2) Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se osigura nužni smještaj.

(3) Na prijedlog davaoca stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako osigura prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu apelant pobija presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, navodeći povrede prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant je također zatražio da Ustavni sud, na osnovu odredbe člana 78. Poslovnika Ustavnog suda, donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj R-33/98 od 22. februara 2001. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant je naveo mogućnost nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica u slučaju izvršenja navedene presude. Apelant ističe da njegova bivša supruga, na osnovu osporenih odluka nižih sudova, može izvršiti otkup predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nakon čega može izvršiti nesmetano prijenos vlasništva na treće osobe. Takvim radnjama za njega bi nastala neotklonjiva štetna posljedica. Pored navedenog, apelant ističe da bi pretrpio štetu pokrećući postupke za poništenje pravnih poslova otkupa, odnosno kupoprodaje, predmetnog stana kao i saniranja posljedica nastalih takvim pravnim poslovima.

15. Apelant predlaže da Ustavni sud odluči o meritumu, te donese odluku kojom se nalaže Federaciji Bosne i Hercegovine da mu isplati iznos od 100.000,00 KM na ime oduzetog prava na imovinu, odnosno ukine osporenu presudu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

16. B. M. rođ. P., u odgovoru na apelaciju, navodi da je apelacija neosnovana i da sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine osporenim presudama nisu povrijedili apelantova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti odredbe člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Ističe da apelant želi sebe staviti u poziciju izbjeglice koji je ostao bez stana i bez kompletne imovine bježeći od ratnog vihora. Iz priloženih dokumenata jasno slijedi da je apelant, već punih deset godina, dobrovoljno odabrao mjesto u kojem se nalazi njegov dom i u kojem se trajno nastanio. Nastanjivanjem i prijavom prebivališta u Pirotu, dobijanjem stana od Grada Niša, na kojem je bio nosilac stanarskog prava i koji je kupio po beneficijama koje predviđaju propisi o kupovini stanova od nosilaca stanarskog prava, jasno ukazuju da apelantov dom nije više stan u Sarajevu. Zbog svega navedenog predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2003. godine, a apelaciju je podnio 16. aprila 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava zagarantirana članom II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštivanje doma Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

23. Ustavni sud podsjeća da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31).

24. Ustavni sud će ispitati apelantove navode u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, čiji prvi stav, između ostalog, propisuje da «svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske». U tom pogledu prvo se postavlja pitanje da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te ako može, da li mjere predviđene Zakonom o stambenim odnosima predstavljaju miješanje u apelantovo pravo.

25. Drugo, da bi miješanje bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjerno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A br. 30, str. 31, stav 49).

26. Čak i ako se ispostavi da je miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije, ako se smatra da nije neophodno postići jedan od «zakonitih ciljeva» iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. «Neophodno», u ovom kontekstu, znači da miješanje odgovara pritiscima društvenih potreba i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Neimietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A br. 251).

27. Što se tiče pitanja da li se stan, o kojem je riječ, može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili niži sudovi, da apelant nije u faktičkom posjedu spornog stana od 1992. godine, tj. od kada je napustio Bosnu i Hercegovinu, te da živi i radi u Nišu više od deset godina, gdje stanuje sa djecom u stanu koji je kupio na osnovu ugovora zaključenog sa Gradom Nišom, da je njegov brak razveden, a da njegova bivša supruga sporni stan u Sarajevu koristi u svrhu stanovanja i nije ga napuštala, jer nema drugog stana. U konkretnom slučaju, Rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu, broj R-33/98 od 22. februara 2001. godine, za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu je određena apelantova bivša supruga B. M. rođ. P. Istim rješenjem apelantu je prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je sud kao osnovne razloge kojim se rukovodio u određivanju B. M. rođ. P. za isključivog nosioca stanarskog prava naveo apelantov odlazak iz Bosne i Hercegovine, njegovo nastanjenje u Nišu sa djecom (koja su punoljetna) u stanu koji je kupio, da radi kao profesor na Medicinskom fakultetu u Nišu, da je B. M. rođ. P. ostala u predmetnom stanu i da nema drugog smještaja. Ovo rješenje je potvrđeno pred Kantonalnim sudom kao i u postupku po zahtjevu za reviziju, pred Vrhovnim sudom. Iz navedenog proizlazi da je apelant u zakonitom postupku lišen pravnog osnova, odnosno prestalo je njegovo stanarsko pravo na spornom stanu.

28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelantu sporni stan ne predstavlja «dom», i pored činjenice da se neposredno nakon rata pokušao vratiti u njega, u čemu ga je onemogućila bivša supruga, jer je, još prije razvoda braka, zasnovao svoj novi dom kupovinom stana u Nišu, gdje živi i radi, a što je nesporno utvrđeno u postupcima pred sudovima, koji su odlučivali o ovom pitanju.

29. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

31. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. S obzirom na odluku o apelaciji, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za dodjelu kompenzacije zbog navodnog kršenja prava na imovinu.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-121/03 (Z.M.) | Sudska praksa | Aktio