Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-545/04 (Š.Š.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-545/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-545/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š. Š., podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Ur-07/04 od 31. marta 2004.

godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Federacije Bosne i Hercegovine od 3. decembra 2003. godine i Odluke o prekidu mandata Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Federacije Bosne i Hercegovine od 12. novembra 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Š. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 26. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Ur-07/04 od 31. marta 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) od 3. decembra 2003. godine i Odluke o prekidu mandata VSTV od 12. novembra 2003. godine.

2. Apelant se, 10. januara 2003. godine, prijavio na konkurs za mjesto sudije na Kantonalnom sudu u Sarajevu, a u vrijeme podnošenja prijave bio je sudija na tom sudu. Kako apelant nije izabran na poziciju na koju je konkurisao, VSTV je, 12. novembra 2003. godine, donijelo odluku o prekidu mandata apelantu. Apelant je protiv ove odluke podnio zahtjev za ponovno razmatranje, pa je VSTV, odlukom od 3. decembra 2003. godine, apelantov zahtjev odbilo. Protiv ove odluke, apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je rješenjem, broj Ur-07/04 od 31. marta 2004. godine, apelantovu tužbu odbacio. U obrazloženju ove odluke, Sud BiH je naveo da nije nadležan za rješavanje ovog spora, budući da akt koji apelant pobija nije konačni upravni akt koji je donijela institucija Bosne i Hercegovine, u smislu člana 4. Zakona o upravnim sporovima BiH («Službeni glasnik BiH» broj 19/02). Sud BiH dalje zaključuje da se VSTV «ne može smatrati institucijom Bosne i Hercegovine niti drugom organizacijom [...] koja vrši javne ovlasti», već da je to, u skladu sa Zakonom o visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH («Službeni glasnik BiH» br. 29/02 i 39/03), «samostalan organ kojeg je osnovao Visoki predstavnik u BiH u cilju reformi pravosuđa, čiji je zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno sudstvo na nivou Bosne i Hercegovine».

3. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

5. Apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak prekršeno zbog toga što nije izabran za sudiju, iako je ispunjavao sve zakonom propisane uslove, te je u ranijem radu kao sudija pokazao kvalitet i stručnost.

11. U skladu sa ranijom jurisprudencijom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije isključen je, primjenom funkcionalnog kriterija, spor koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci sudskih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr). Prema tome, spor između organa javne vlasti i onih javnih službenika koji se nalaze na pozicijama koje uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. U-104/03 od 19. aprila 2004. godine i AP-121/04 od 22. aprila 2005. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67.).

12. Iz navedenog proizilazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant se također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek u svim slučajevima, već samo u slučajevima koji se tiču prava garantovanih Evropskom konvencijom, pri čemu se ne mora neophodno utvrditi kršenje nekog od tih prava. Stoga, da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije, potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom. Iako to eksplicitno ne navodi, iz apelacije proizilazi da se apelant žali na kršenje člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kako je već rečeno, spor koji pokrenu javni službenici čiji položaj ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi, isključen je iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Evropska konvencija ne sadrži ni pravo na rad, kao ni pravo na zaposlenje u javnoj službi (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Glasenapp protiv Njemačke, od 28. avgusta 1986. godine, Serija A, broj 104, stav 48). Iz ovoga proizilazi da je i ovaj dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-545/04 (Š.Š.) | Sudska praksa | Aktio