Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-723/04 (B.Ž. i S.F.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-723/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj, 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-723/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. Ž. i S. F., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-42/04 od 18. juna 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Foči, broj K-48/04 od 29. aprila 2004. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-116/03 od 23. oktobra 2003. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj KŽ-

82/03 od 30. juna 2003. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj K-

155/02 od 23. decembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. B. Ž. i S. F. (u daljnjem tekstu: prvo i drugoapelant), iz Foče, koje zastupa M. Č., advokat iz Foče, podnijeli su, 19. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-42/04 od 18. juna 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-48/04 od 29. aprila 2004. godine, presude Okružnog suda, broj Kž-116/03 od 23. oktobra 2003. godine, presude Okružnog suda, broj KŽ-82/03 od 30. juna 2003. godine, i presude Osnovnog suda, broj K-155/02 od 23. decembra 2002. godine.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

3. Osnovni sud je presudom, broj K-155/02 od 23. decembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj KŽ-82/03 od 30. juna 2003. godine, izrekao prvoapelantu uslovnu osudu, kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, a koja se neće izvršiti ako u roku od godine dana ne počini novo krivično dijelo. Navedena kazna mu je izrečena zbog toga što je, 9. januara 2002. godine, kao učesnik u saobraćaju, vozeći vozilo koje je bilo u vlasništvu drugoapelanta, brzinom koju nije prilagodio uslovima puta, izazvao na vozilu štetu u iznosu od 4.812,80 KM. Time je prvoapelant počinio krivično dijelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01). Navedenom presudom je drugoapelant, kao oštećeni, na osnovu člana 108. Zakona o krivičnom postupku, sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

4. Okružni sud je posebnom presudom, broj Kž-116/03 od 23. oktobra 2003. godine, po izjavljenoj žalbi drugoapelanta, potvrdio prvostepenu presudu kojom je u ostvarivanju imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu.

5. Osnovni sud je rješenjem, broj K-48/04 od 29. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Kž-42/04 od 18. juna 2004. godine, odbio zahtjev apelanata za ponavljanje krivičnog postupka kao neosnovan.

6. Apelanti se žale da im je, navedenim odlukama, povređeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3. i 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li su apelanti iscrpili sve efektivne pravne lijekove i podnijeli apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

9. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine.).

10. Iz dosadašnje sudske prakse Ustavnog suda i organa bivše Evropske komisije za ljudska prava slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine, i bivša Evropska komisija za ljudska prava, presuda G. v. the Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).

11. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju, apelant bi imao pravo na ponovno odlučenje o njegovom zahtjevu uz garanciju svih standarda člana 6. Evropske konvencije. Ipak, ovaj slučaj nije obnovljen.

12. Dakle, zahtjev za ponavljanje postupka je u konkretnom slučaju neefektivan pravni lijek koji ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije i koje apelant nije dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije. Stoga, konačna odluka za prvoapelanta je presuda Okružnog suda, broj Kž-

82/03 od 30. jula 2003. godine, a za drugoapelanta presuda Okružnog suda, broj Kž-116/03 od 23. oktobra 2003. godine, jer je tim odlukama riješeno o njihovim žalbama izjavljenim na prvostepenu presudu.

13. Kako su 4. decembra 2003. godine apelantima uručene presude Okružnog suda, broj Kž-82/03 od 30. juna 2002. godine, odnosno presuda Okružnog suda, broj Kž-116/03 od 23. oktobra 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. augusta 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporene presude Okružnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-723/04 (B.Ž. i S.F.) | Sudska praksa | Aktio