Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-996/04 (J.E.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-996/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-996/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. E., protiv rješenja Direktora Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, broj 01-943/02 od 30. decembra 2002. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, broj 01-830/02 od 15. novembra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. J. E. (u daljnjem tekstu: apelant), sa Pala, podnio je, 23. augusta 2004.godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Direktora Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, broj 01-943/02 od 30. decembra 2002. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond), broj 01-830/02 od 15. novembra 2002. godine.

2. Rješenjem Fonda, broj 01-830/02 od 15. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Direktora Fonda, broj 01-943/02 od 30. decembra 2002. godine, prestao je apelantov radni odnos u Fondu, sa danom 31. decembar 2002. godine, zbog ispunjenja uslova za starosnu penziju. U pouci o pravnom lijeku u drugostepenom rješenju je navedeno da „nezadovoljni radnik može uložiti žalbu nadležnom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja“. Apelant nije pokrenuo postupak za zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

4. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

5. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

6. Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

7. Apelant je u svojoj apelaciji naveo da protiv osporenog rješenja Direktora Fonda od 30. decembra 2002. godine, nije pokrenuo postupak pred nadležnim sudom, jer je u pouci o pravnom lijeku u osporenom rješenju navedeno da „nezadovoljni radnik može uložiti žalbu nadležnom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.“ Apelant je naveo da je pouka o pravnom lijeku bila pogrešna, jer se radilo o konačnom rješenju protiv kojeg nije bilo moguće podnijeti žalbu, nego podnijeti tužbu nadležnim sudom, zbog čega je on propustio da iscrpi taj pravni lijek.

8. Ustavni sud je utvrdio da je tačan navod apelanta da je u pouci o pravnom lijeku u osporenom rješenju navedeno da apelant može nadležnom sudu uložiti žalbu, a ne tužbu. Međutim, Ustavni sud smatra da takva pouka nije mogla biti smetnja apelantu da se nadležnom sudu obrati za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa u smislu člana 105. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00 i 47/02). Naime, u slučaju da se apelant obratio žalbom, nadležni sud bi bio dužan postupiti u skladu sa čl. 66. i 336. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03 i 85/03) i zatražiti od apelanta otklanjanje formalnih nedostataka u njegovom podnesku. S obzirom da apelant uopšte nije pokrenuo postupak pred nadležnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je apelant propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-996/04 (J.E.) | Sudska praksa | Aktio