Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1051/04 (A.R.)
Odluka donesena 15. 06. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1051/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-1051/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. R., podnesena protiv odgovora na pritužbu Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj KT-308/04 od 24. septembra 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. R., podnesena protiv odgovora na pritužbu Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj KT-308/04 od 24. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljuskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. R (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brezovog Polja Sela, Brčko, koga zastupa M. Z., advokat iz Brčkog, podnio je, 29. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odgovora na pritužbu Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Javno tužilaštvo), broj KT-308/04 od 24. septembra 2004. godine.
2. Apelant je, 15. juna 2004. godine, podnio krivičnu prijavu Javnom tužilaštvu protiv više policajaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, zbog krivičnog djela zlostavljanja u vršenju službe iz člana 184. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Apelant navodi da je krivičnu prijavu podnio iz razloga što su navedeni policajci prilikom intervencije protiv njega nepotrebno, prekomjerno upotrijebili silu i prekoračili granice svojih službenih ovlaštenja, te mu tom prilikom nanijeli tešku tjelesnu povredu u vidu preloma lijeve nadkoljenice kao i niz lakših tjelesnih povreda, a istovremeno su ga pri tome i vrijeđali.
3. Javno tužilaštvo je svojim aktom, broj KT-308/04 od 31. avgusta 2004. godine, obavijestilo apelanta da se neće narediti sprovođenje istrage protiv prijavljenih policajaca, jer je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo.
4. Apelant je, 9. septembra 2004. godine, protiv navedenog akta podnio pritužbu Javnom tužilaštvu, koje je svojim aktom, broj KT-308/04 od 24. septembra 2004. godine, dalo odgovor na pritužbu u kojem navodi da ostaju kod odluke da se u ovom predmetu neće narediti sprovođenje istrage protiv navedenih policajaca. Također, se navodi da je Javno tužilaštvo po ranijoj krivičnoj prijavi apelanta, protiv jednog broja policajaca povodom istog događaja, donijelo istu odluku o neprovođenju istarge. Javno tužilaštvo je utvrdilo da je nesumljivo da se ranija i predmetna krivična prijava odnose na isti sporni događaj u toku koje istrage je razmatrana krivična odgovornost svih učesnika, policajaca u toj policijskoj akciji, pa i svih sada prijavljenih policajaca, kada je nađeno da u njihovim radnjama nema elemenata krivičnog djela iz člana 184. Krivičnog zakona, a niti nekog drugog krivičnog djela. Cijeneći predmetnu krivičnu prijavu Javno tužilaštvo je procjenilo je da se ništa činjenično nije izmjenilo, niti se u međuvremenu došlo do novog dokaza na osnovu čega bi mogli ponovo započeti istragu u navedenom predmetu. Dalje se navodi da je u međuvremenu pravosnažno okončan postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela-napad na službeno lice u vršenju poslova bezbjednosti iz člana 347. stav 1. Krivičnog zakona. U tom postupku je utvrđeno da je apelant fizički nasrnuo na policajce, da ih je vrijeđao i prijetio im, pa kada su intervenisali policajci Jedinice za podršku Policije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine pokušao je izbjeći zakonsko hapšenje bježanjem, izmicanjem, bacanjem na zemlju na koji način je došlo do njegovog povređivanja.
5. Apelant smatra da je, odlukom Javnog tužilaštva o nepokretanju istrage protiv prijavljenih policajaca, onemogućen u ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, te izbjegnuto da se izvršioci krivičnog djela proglase krivim i kazne. Time je, smatra apelant povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Iako se apelant u apelaciji nije eksplicitno žalio na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali i na povredu ovog ustavnog prava.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...] 7. apelacija je očigledno (prima faciae) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;
[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. U konkretnom predmetu apelant traži da se pokrene krivični postupak protiv policajaca. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.
11. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana
6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U apelaciji apelant je također naveo da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, strana 65. stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak o događaju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 10. maja 2002. godine, st. 111-119). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su nadležni organi nakon spornog događaja preduzeli odgovarajuće aktivnosti i time ispunili svoje obaveze u skladu sa pozitivno-pravnim propisima u cilju rasvjetljavanja spornog događaja, te zaključili da neće narediti sprovođenje istrage protiv navedenih policajaca. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su državni organi ispunili svoju obavezu u pogledu člana 3. Evropske konvencije, te stoga slijedi da su navodi apelanta u vezi sa povredom prava iz navedenog člana očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7.i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima faciae) neosnovana, odnosno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić