Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-119/03 (M.V.)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-119/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju U 119/03, rješavajući apelaciju M. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. V., podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-477/02 od 21. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Male Krupske Rujiške – Novi Grad, kojeg zastupaju M. D. i D. Z., advokati iz Prijedora, podnio je 26. novembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-477/02 od 21. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci zatraženo je, 21. aprila 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud u Banjoj Luci je, 10. maja 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda u Banjoj Luci dostavljen je apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Osnovni sud u Prijedoru, presudom broj K-75/01 od 29. augusta 2002. godine, proglasio je krivim apelanta zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio i osudio ga na novčanu kaznu u iznosu od 20.000.00 dinara koji je obavezan platiti u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude.

7. Protiv ove presude branilac apelanta je izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

8. Okružno javno tužilaštvo Banja Luka, dopisom broj KTŽ-408/02 od 11. oktobra 2004. godine, predložilo je Okružnom sudu u Banjoj Luci da žalbu branioca okrivljenog odbije kao neosnovanu.

9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-477/02 od 21. oktobra 2002. godine, djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena, tako da je učinjeno krivično djelo sada okvalificirano kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. KZ RS za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600 KM.

10. Protiv presude KŽ-477/02 podnesena je apelacija Ustavnom sudu.

IV. Relevantni propisi

11. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, koji je važio u vrijeme donošenja osporene presude («Službeni list SFRH», br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93 i 6/97):

Član 370.

«(1) Kad spisi po žalbi stignu drugostepenom sudu, predsjednik žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestioca.

Ako je riječ o krivičnom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužioca, sudija izvjestilac će spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu koji je dužan da ih razmotri i bez odgađanja vrati sudu.

(2) Javni tužilac može, vraćajući spise, staviti svoj prijedlog ili izjaviti da će prijedlog staviti na sjednicu vijeća ....».

Član 371. u relevantnom dijelu, glasi:

«(1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučivati da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad to nisu zahtijevale, ako bi njihovo prisustvovanje bilo korisno za razjašnjenje stvari. .....».

Član 372.

«(1) Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. (2) Da li će održati pretres odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da se Okružni sud u Banjoj Luci nije očitovao u pogledu navoda iz njegove žalbe, te da nije bio obaviješten o sjednici vijeća Okružnog vijeća koje je odlučivalo o njegovoj žalbi, a da je sjednici vijeća prisustvovao zamjenik okružnog javnog tužioca. Time je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka čime je povrijeđen i Ustav Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud u Banjoj Luci navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je u donošenju osporene presude povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka, jer je odluka donesena u sjednici vijeća na kojoj nisu prisustvovale stranke, što znači ni javni tužilac. Tvrdnja apelanta da je sjednici prisustvovao zamjenik Okružnog javnog tužilaštva je netačna i proizvoljna. Okružni sud, postupajući po apelantovoj žalbi, nije postupao u smislu člana 371. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, nije odlučivano u javnoj sjednici, na to i nije bio obavezan, jer niko od stranaka nije zahtijevao da prisustvuje sjednici. Sud je ocijenio da odluku može donijeti na osnovu pismenih podnesaka stranaka (apelantove žalbe i pismenog odgovora tužioca), pa je navod apelanta u tom smislu lišen svakog osnova.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporena presuda Okružnog suda broj Kž-477/02 donesena je 21. oktobra 2002. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 6. novembra 2002. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije, koji se odnosi na ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku. Pravo na pravično suđenje, na čiju povredu apelant ukazuje, zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

(…)».

20. Član 6. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" 2. ....

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

......

d.da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe; ...».

21. Jedan od osnovnih kriterija za pravičnu raspravu iz člana 6. Evropske konvencije je princip ravnopravnosti stanaka, što podrazumijeva da strane u sporu imaju jednak proceduralni položaj tokom suđenja. Drugi važan aspekt pravičnog suđenja je da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene navode, te mogućnost da iznese druge dokaze u svojoj odbrani. Dalje, optuženi mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Ovo se prvenstveno odnosi na suđenje pred prvostepenim sudom.

22. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim u slučaju kad je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvovanje optuženog nije od značaja.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da su na saslušanju pred prvostepenim sudom bili prisutni optuženi (apelant) i njegov branilac, kao i javni tužilac.

24. Iz presude Okružnog suda u Banjoj Luci proizlazi da na sjednici vijeća, održanoj 21. oktobra 2002. godine, nije prisustvovao optuženi ni njegov branilac, a u odgovoru Okružnog suda od 5. maja 2004. godine tvrdi se da sjednici vijeća nisu prisustvovale stranke, znači ni javni tužilac. Dalje se ističe da sud nije odlučivao u javnoj sjednici, u smislu člana 371. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske i da na to sud nije bio obavezan, a niko od stranaka nije zahtijevao da prisustvuje sjednici.

Iz navedenog slijedi da nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka.

25. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Okružnim sudom obuhvatio i novu ocjenu krivičnog djela i kazne apelantu. Dakle, postupak je bio takav da je apelant, odnosno njegov branilac, mogao da se pozove na pravo, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, da prisustvuje i iznese svoj slučaj pred Okružnim sudom, bez obzira na činjenicu da li je javni tužilac prisustvovao sjednici ili ne.

26. U tom smislu, Ustavni sud uvažava izjašnjenje Okružnog suda da branilac okrivljenog, koji je podnio žalbu Okružnom sudu, nije zahtijevao da prisustvuje sjednici na kojoj će se razmatrati njegova žalba, a Ustavni sud, također, konstatira istu činjenicu na osnovu uvida u žalbu apelantovog branioca, podnesenu Okružnom sudu. Činjenica da je optuženog zastupao njegov branilac, koji je kao stručno lice morao da zna da, ako je optuženi želio da prisustvuje, on to mora zahtijevati od Okružnog suda, a ukoliko ne podnese takav zahtjev, to se može shvatiti kao da se on odrekao svog prava da se pojavi pred sudom. Ustavni sud naglašava da je postupak pred Okružnim sudom pokrenut po žalbi okrivljenog apelanta, odnosno njegovog branioca, što znači da on nije rizikovao težu kaznu od one koju je već izrekao prvostepeni sud.

27. Ustavni sud iz navedenih razloga nalazi da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije, kada ni tužilac ni optuženi ili njegov branilac nisu prisustvovali sjednici vijeća na kojoj se odlučivalo o žalbi optuženog (apelanta). Ustavni sud smatra da priroda slučaja o kojem se odlučivalo nije zahtijevala fizičko prisustvovanje optuženog niti je on to tražio, te da zato on nije stavljen u neravnopravan položaj sa javnim tužiocem.

VIII. Zaključak

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-119/03 (M.V.) | Sudska praksa | Aktio