Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-116/03 (E.M.)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-116/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 116/03, rješavajući apelaciju E. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. M. iz Pribave, Gračanica, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-275/00 od 18. juna 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pribave, Gračanica, podnio je 14. septembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-275/00 od 18. juna 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli i općinskog načelnika Općine Gračanica, koja je bila druga strana u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, zatraženo je 2. oktobra 2003. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju Ustavnom sudu dostavili su Kantonalni sud u Tuzli i općinski načelnik Općine Gračanica 20. oktobra 2003. godine.

Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Apelant je bio angažiran u Općini Gračanica po osnovu radne obaveze u periodu od 1. aprila 1995. godine do 6. marta 1998. godine, kada je primljen u radni odnos na određeno vrijeme od tri mjeseca i od tada radni odnos mu je produžavan svaka tri mjeseca sve do 10. marta 1999. godine.

6. Apelant je 12. januara 2000. godine dobio rješenje o rasporedu na poslove referenta za rad u mjesnim zajednicama, počevši od 1. januara 2000. godine, na određeno vrijeme.

7. Apelantu je 18. augusta 2000. godine doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme sa 31. augustom 2000. godine.

8. Protiv ovog rješenja apelant je Općini Gračanica uložio prigovor koji je odbijen rješenjem općinskog načelnika od 1. septembra 2000. godine.

Apelant je protiv Općine Gračanica (općinskog načelnika) podnio tužbu Općinskom sudu u Gračanici, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme, broj 04-34-02- 886/00 od 18. augusta 2000. godine, i rješenja broj 02-05-116-434/00 od 1. septembra 2000. godine koji je, presudom broj P-359/00 od 5. januara 2001. godine, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Protiv presude Općinskog suda u Gračanici od 5. januara 2001. godine apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je rješenjem broj Gž-231/01 od 24. augusta 2001. godine uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. Presudom broj P-387/01 od 12. decembra 2001. godine Općinski sud u Gračanici je usvojio tužbeni zahtjev apelanta, te naložio tuženoj Općini Gračanica da apelanta vrati na posao i prizna mu prava po osnovu radnog odnosa izuzev isplate plaća, počevši od 1. septembra 2000. godine pa do dana prijema na posao.

11. Protiv presude broj P-387/01 od 12. decembra 2001. godine tužena Općina Gračanica uložila je žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli koji je, presudom broj Gž-275/02 od 18. juna 2002. godine, uvažio žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

12. Presuda Kantonalnog suda u Tuzli je konačna i nije podložna žalbi. Prema odredbama ZPP-a, u ovom slučaju revizija nije dopuštena.

IV. Relevantni propisi

13. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH», broj 13/98):

«Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koje nisu uređene ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 11.

Službenici sa visokom i višom školskom spremom primaju se u radni odnos na osnovu konkursa, a službenici sa srednjom i osnovnom spremom i namještenici na osnovu oglasa. Konkurs, odnosno oglas, se ne raspisuje za:

1) službenike koji se unutar istog organa uprave i službe za upravu postavljaju na slobodna radna mjesta;

2) službenike koji iz jednog organa uprave i službe za upravu prelaze na rad u drugi organ uprave i službe za upravu istog nivoa vlasti;

3) lica koja su, po ugovoru o školovanju ili stipendiji, u obavezi stupiti u radni odnos u organ uprave i službe za upravu, ako posebnim zakonom nije drukčije uređeno;

4) ako se prijem u radni odnos vrši do tri mjeseca, a zbog hitnosti nije bilo moguće provesti konkurs, odnosno oglas;

5) druge slučajeve određene zakonom».

14. Zakon o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03) «Član 14. stav 1.

Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj formi. Ako poslodavac ne zaključi sa zaposlenikom ugovor o radu u pismenoj formi ili mu u roku od 15 dana od dana početka rada ne uruči pismenu potvrdu o zaključenom ugovoru, smatra se da je sa zaposlenikom zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme».

V. Apelacija

15. Apelant pobija presudu jer smatra da nije na zakonu zasnovana i ističe da je prema njemu učinjena diskriminacija u ostvarivanju prava na rad zbog političke pripadnosti drugoj stranci.

16. Apelant traži od Ustavnog suda da ukine pobijanu presudu, donese odluku u meritumu i zaštiti njegovo pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud smatra da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, i ističe da u svemu ostaje kod navoda datih u obrazloženju svoje presude koja se apelacijom pobija i predlaže da se apelacija odbije.

18. Općinski načelnik Općine Gračanica, u odgovoru na navode iz apelacije, ističe da su navodi apelanta u cijelosti neutemeljeni, te da je presuda Kantonalnog suda pravilno donesena i na zakonu zasnovana.

Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-275/00 od 18. juna 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 17. jula 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnio 14. septembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, navodeći da je nezakonita, da su njome povrijeđeni pravo na rad i prava iz radnog odnosa zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Zakonom o radu Federacije Bosne i Hercegovine, navodeći da je prema njemu učinjena diskriminacija u ostvarivanju prava na rad.

24. Apelant se u svoj apelaciji poziva na pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju. Ustavni sud nalazi da navedeni aspekti apelacije pokreću pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u pogledu pravičnosti postupka koji se odnosi na apelantovo otpuštanje iz radnog odnosa i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

25. Pitanje koje proizlazi iz apelacije odnosi se na povredu prava iz radnog odnosa zaštićenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji se, prema Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

26. Prema članu II/6., u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi u Bosni i Hercegovini podvrgnuti su, odnosno dužni su, da primjenjuju ljudska prava i osnove slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima.

27. Pravo na pravično suđenje, na čiju povredu apelant ukazuje, zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

(…)».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

29. Sporno pitanje u ovom slučaju je da li su osporenom presudom, u odnosu na apelanta, povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud ističe kao opće pravilo da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i da ovo pravo bude građanske prirode. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da su sporovi koji se odnose na zapošljavanje, karijeru i prestanak radnog odnosa državnih službenika, kao opće pravilo, izvan okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «samo ukoliko javni službenici imaju ulogu povjerenika javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, od 8. decembra 1999., aplikacija br. 2854/95, stav 66)».

31. Ovaj slučaj se tiče apelantovog prava da bude primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme u Općini Gračanica. Iako se radi o zaposlenju u javnoj ustanovi, priroda poslova u konkretnom slučaju nije povjeravanje javne vlasti te nema težinu odgovornosti za «zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti».

Apelantova prava se, stoga, mogu podvesti pod zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Iz dokumenata i informacija koji su podneseni Ustavnom sudu, proizlazi da je apelant u Općini Gračanica počeo raditi po osnovu radne obaveze 1. aprila 1995. godine, da je radio kao referent za šumarstvo, a nakon toga kao koordinator za mjesne zajednice i to od 6. marta 1998. godine, kada je primljen u radni odnos na određeno vrijeme, koji mu je produžavan svaka tri mjeseca sve do 10. marta 1999. godine. Nakon toga, od Općine Gračanica nije dobio konačno rješenje do 12. januara 2000. godine, kada je dobio rješenje o rasporedu na poslove referenta za rad sa mjesnim zajednicama počevši od 1. januara 2000. godine. Općinski načelnik Općine Gračanica 18. augusta 2000. godine donio je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa, zasnovanog na određeno vrijeme, sa 31. augustom 2000. godine.

33. Apelant se žali da je Kantonalni sud pogrešno primijenio Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji BiH, čiji član 11. sud nije procijenio, a u vezi sa članom 7. istog zakona, koji upućuje na primjenu općih propisa o radu za slučaj kada pitanja i odgovornosti iz radnog odnosa nisu uređena navedenim Zakonom.

34. Ustavni sud podsjeća da, iako nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, u posebnim slučajevima to može učiniti i ukoliko utvrdi da se krše ljudska prava i slobode i ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

S obzirom da se apelant žali na nepravilnost postupka pred Kantonalnim sudom (proizvoljnu primjenu zakona koja je vodila prestanku radnog odnosa), Ustavni sud će ispitati postupak u ovom slučaju.

35. U vezi sa navodima apelanta da nije primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme zbog članstva u drugoj političkoj stranci, načelnik Općine Gračanica u odgovoru na apelaciju je istakao da je apelantu prestao radni odnos u Općini Gračanica jer je bio zasnovan na određeno vrijeme, a da su tvrdnje apelanta da mu je radni odnos prestao zbog političke pripadnosti Stranci demokratske akcije neosnovane.

36. Ustavni sud uočava da je nesporno da je apelant imao zasnovan radni odnos u Općini Gračanica na određeno vrijeme, i to od 6. marta 1998. godine do 31. augusta 2000. godine, što ni apelant nije negirao u postupku pred sudovima koji su odlučivali o ovom slučaju.

37. Ustavni sud nalazi da su sudovi pravilno odlučili da radni odnos na određeno vrijeme sa donošenjem posljednjeg rješenja, 1. januara 2000. godine, kojim je apelant raspoređen na poslove referenta za rad sa mjesnim zajednicama, nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.

38. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH (član 11), koji propisuje uvjete i postupak za prijem u radni odnos i ocijenio da drukčije tumačenje relevantnog člana ne bi vodilo zakonitom cilju.

39. Ustavni sud ističe da faktički radni odnos u teoriji i praksi radnog prava nema utemeljenja da preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako je to i ocijenio Kantonalni sud. Nadalje, pravni osnov za primjenu člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH u konkretnom slučaju nema pravnog uporišta, s obzirom da je navedeni Zakon u odnosu na Zakon o radu lex specialis i derogira primjenu ovog propisa, koji u tom slučaju nema pravno djelovanje. Prema tome, Ustavni sud je ustanovio da je Kantonalni sud primijenio relevantnu zakonsku odredbu i da je dao obrazloženje zašto je ta odredba bila pravni osnov za sudsku odluku u konkretnom slučaju.

40. Stoga apelantovi žalbeni navodi, prema kojima je Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na pravičan postupak, zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, moraju biti odbijeni kao neosnovani.

Zabrana diskriminacije – član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 14. Evropske konvencije.

41. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

42. Apelantove žalbe se odnose i na diskriminaciju uživanja njegovog prava na rad pod općim jednakim uvjetima, kao i prava na jednakost pred zakonom u pogledu njegovog prava na rad.

43. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine navodi, inter alia, i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.

44. Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: «Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava».

Član 7. u relevantnom dijelu glasi:

«Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo svakome na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada, koji obezbjeđuju naročito:

a) nagrađivanje koje, kao minimum, donosi svakom trudbeniku;

i) pravičnu plaću i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti bez ikakve razlike… ii) pristojan život za njih i njihove porodice shodno odredbama ovog Pakta…».

Član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, u relevantnom dijelu, glasi:

«Svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez ikakve diskriminacije spomenute u članu 2. i bez neosnovanih ograničenja:

…

c) da bude primljen, pod općim jednakim uvjetima, u javne službe svoje zemlje».

45. Ustavni sud prije svega mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

46. Apelant ističe da mu je radni odnos prestao i nije obnovljen zato što je zatečen na radu kao član Stranke demokratske akcije, a na vlast je u općini Gračanica došla nova stranka. Tužena strana ne osporava da je apelant bio zaposlen u Općini na određeno vrijeme i ističe da njegov radni odnos, koji je zasnovan na određeno vrijeme, nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme, jer bi se time izbjegla zakonska obaveza primanja službenika preko konkursa, odnosno oglasa.

47. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968., serija A, broj 6).

48. Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije postavlja samo kada su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na jednaku zaštitu zakona nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, u stvari, radi o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

49. Za navode apelanta da je prestanak njegovog radnog odnosa motiviran subjektivnim odnosom prema njemu i da nije posljedica objektivne nemogućnosti ostanka u radnom odnosu, Ustavni sud nije imao dokaze koji bi upućivali na moguću diskriminaciju.

Stoga, Ustavni sud zaključuje da su žalbeni navodi apelanta, koji se odnose na diskriminaciju u pogledu uživanja njegovog prava na rad pod općim i jednakim uvjetima propisanim zakonom, a koje mu je uskratila Općina Gračanica, bez stvarnog utemeljenja i dokaza.

VIII. Zaključak

50. Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-116/03 (E.M.) | Sudska praksa | Aktio