Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-114/03 (V.G.)
Odluka donesena 22. 09. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-114/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
22. 09. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 114/03, rješavajući apelaciju V. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V. G. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1455/01 od 27. juna 2002.
godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. V. G. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa M. T., advokat iz Tuzle, podnio je 5. septembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1455/01 od 27. juna 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i «Sarajevo-osiguranja» d.d. Filijala Tuzla, kao druge stranke u postupku, zatraženo je 15. juna 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud dostavio je odgovor 22. juna 2004. godine, a «Sarajevo-osiguranje» 23. juna 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku su dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je povrijeđen 23. septembra 1989. godine u saobraćajnom udesu. Tom prilikom je zadobio teške i po život opasne povrede. Apelant je Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio, 15. aprila 1991. godine, tužbu protiv tuženog «Sarajevo-osiguranja», kao pravnog slijednika ZOIL «Sarajevo-osiguranje», d.d. Filijala Tuzla, radi naknade štete za umanjenje opće životne sposobnosti, za pretrpljene i buduće bolove, pretrpljeni i budući strah, naruženost, uništenu garderobu, dospjelu i izgubljenu zaradu, te za ubuduće plaćanje mjesečne rente.
7. Apelant je, 20. maja 1991. godine, sa tuženim zaključio sporazum o vansudskom poravnanju kojim je obeštećen, osim u dijelu neimovinske štete za pretrpljeni bol i strah i imovinske štete za dalje izgubljenu zaradu, pa je u tom smislu u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev. Budući da je nesporan apelantov doprinos u štetnom događaju od 50%, to je i visina tužbenog zahtjeva postavljena u omjeru podijeljene odgovornosti u slučaju naknade neimovinske i imovinske štete.
8. Nakon provedene rasprave i provedenih brojnih dokaza Općinski sud je, 4. oktobra 2001. godine, donio presudu broj P-1256/91 kojom je obavezao tuženog da isplati apelantu na ime neimovinske štete za pretrpljene fizičke bolove, kao i buduće fizičke bolove, iznos od 3.808,00 KM, za pretrpljeni i budući psihički bol – strah iznos od 3.154,00 KM sa kamatom, te da naknadi materijalnu štetu za izgubljenu zaradu i naknadi troškove postupka. Općinski sud je prilikom određivanja novčane naknade na ime neimovinske štete ocijenio i apelantov doprinos u štetnom događaju od 50%, te činjenicu da je apelant vansudskim poravnanjem već dobio određeni iznos naknade.
9. «Sarajevo-osiguranje» uložilo je žalbu protiv ove presude, pa je Kantonalni sud žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se dosuđene naknade za nematerijalnu štetu snižavaju sa iznosa od 6.062,00 KM na 2.575,00 KM, da se snižavaju i iznosi na ime materijalne štete za izgubljenu zaradu kao i troškovi postupka.
10. Protiv ove presude podnesena je apelacija Ustavnom sudu.
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94) «Član 192.
(1) Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.
(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, narušenosti, povreda ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom. Član 205.
Odredbe o podijeljenoj odgovornosti i sniženju naknade koje vrijede za materijalnu štetu na odgovarajući način se primjenjuju i na nematerijalnu štetu”.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da Kantonalni sud nije upoznao sadržaj spisa Općinskog suda i da nije upoznao odlučne činjenice i to one koje su nesporne, pa je izveo pogrešan zaključak zbog podijeljene odgovornosti. Ovo znači, smatra apelant, da je usaglašena obaveza tuženog za plaćanje 50% naknade, ali nikako ne znači niti može značiti da je vansudski plaćeno 50% tih vidova štete. Takav zaključak drugostepeni sud nije mogao izvesti iz sadržaja spisa. Apelant zaključuje da je njegovo pravo na pravični građanski postupak povrijeđeno i tvrdi da je očito da je riječ o greški suda. Apelant navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.
b) Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da ostaje kod svih svojih činjeničnih i pravnih razloga navedenih u osporenoj odluci, jer tom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, niti je povrijeđeno pravo na pravični građanski postupak.
14. «Sarajevo-osiguranje» u odgovoru na apelaciju navodi da je Kantonalni sud u cijelosti pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno izvršio obračun naknade štete kada je u obzir uzeo nesporni doprinos apelanta u nastanku štetnog događaja, kao i plaćenu štetu u vansudskom postupku. U pogledu povrede apelantovog prava na imovinu, s obzirom da se štetni događaj desio 1989. godine, dakle, prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, «Sarajevo-osiguranje» smatra da je ovaj događaj izvan dometa ocjene Ustavnog suda.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu punomoćnik apelanta je primio 18. jula 2002. godine, a apelaciju podnio 5. septembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravičan građanski postupak i pravo na imovinu. Apelant nije, iako je apelaciju podnio advokat, precizirao koje su odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijeđene, ali se iz sadržaja navoda apelacije može zaključiti da se odnosi na član 6. stav 1. Evropske konvencije i član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
20. Ustavni sud podsjeća da prava, garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije, obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata.
21. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da se postupak u ovom predmetu tiče prava koja se odnose na apelantov zahtjev za naknadu štete koja je uzrokovana saobraćajnim udesom, i prema tome, njegovih imovinskih prava, te je član 6. stav 1. primjenjiv u ovom slučaju.
22. Apelant je povrijeđen 23. septembra 1989. godine u saobraćajnom udesu, kada je dobio teške i po život opasne povrede. Tužbom podnesenom 15. aprila 1991. godine Općinskom sudu protiv tuženog tražio je da sud tuženog obaveže na naknadu neimovinske štete prema preciziranom tužbenom zahtjevu. Općinski sud je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu, a Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, žalbu je djelimično uvažio i prvostepenu presudu u određenom dijelu preinačio.
23. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava Hadžiansastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33).
24. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tokom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98 i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpno obrazloženje (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. godine, OI 25,240). Osim toga, nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da ispituje činjenično stanje, tumačenje ili način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
25. U predmetnom slučaju radi se o naknadi štete. Kantonalni sud primijenio je relevantne odredbe zakona i osporena presuda navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud nije našao da je bilo što u postupku ili u presudi Kantonalnog suda neustavno, niti može tvrditi da je apelantu uskraćeno pravo na pravično suđenje prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava.
26. Polazeći od navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da osporena presuda Kantonalnog suda povređuje njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
27. U svjetlu zaključaka donesenih u odnosu na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zaključuje da nije neophodno odvojeno razmatrati apelaciju u pogledu ovog prava.
VIII. Zaključak
28. Na osnovu člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić