Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-583/05 (N. Ž.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-583/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-583/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. Ž., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-330/02 od 26. novembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Rs-106/00 od 30. augusta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. N. Ž. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je, 17. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu Okružni sud), broj Ž-330/02 od 26. novembra 2004.godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs- 106/00 od 30. augusta 2002. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem, broj Rs-106/00 od 30. augusta 2002.godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Ž-330/02 od 26. novembra 2004.godine, odbacio tužbu apelantice kojom je tražila uspostavu radno-pravnog statusa i vraćanje na raniji posao u Ministarstvu narodne odbrane Sarajevo, Odjeljenje za poslove vojne obaveze i mobilizacije Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi). Naime, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog do oktobra 1991.godine, kada je otišla na trudničko bolovanje, a zatim je od 9. maja 1992. godine bila na porodiljskom odsustvu. Apelantica je navela da je u junu 1992. godine «nezvanično saznala» da joj je prestao radni odnos, ali nije o tome nikada dobila zvanično obavještenje. Apelantica je, 23. jula 1992. godine, zajedno sa drugim radnicima podnijela tuženom zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je utvrdio da je taj zahtjev podnesen nakon proteka roka od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, kako je to propisivano odredbama člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugovslavije», broj 60/89 i 42/90), koji se tada bio na snazi, pa je tužbu odbacio kao nedopuštenu, budući da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.

3. Okružni sud je potvrdio prvostepeno rješenje, ali je zaključio da je tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu, mada to u suštini ne bi promijenilo odluku o odbacivanju tužbe. Naime, Okružni sud zaključuje da je apelantica za povredu prava saznala u junu 1992. godine, pa se u roku od 15 dana morala obratiti tuženoj za zaštitu prava. Također, Okružni sud konstatuje da je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, te da se do tog datuma moglo smatrati da postoje opravdani razlozi za propuštanje apelantice da traži zaštitu prava. Međutim, apelantica se trebala u roku od 15 dana od datuma ukidanja ratnog stanja obratiti tuženoj sa zahtjevom za vraćanje na posao, što nije učinila, već je takav zahtjev podnijela tek 22. oktobra 1999. godine, zbog čega je izgubila pravo na sudsku zaštitu.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije).

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom.

7. U konkretnom slučaju, apelantica osporava rješenje Okružnog suda, broj Ž-330/02 od 26. novembra 2004.godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o odbacivanju tužbe apelantice. Naime, apelanticina tužba je, kako je zaključio Okružni sud, morala biti odbačena zato što je apelantica propustila blagovremeno podnijeti prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njenih prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom

80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list Republike BiH», br. 2/92 i 13/94), koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Korištenje ovog pravnog lijeka u zakonom propisanom roku, uslov je za mogućnost ostvarenja sudske zaštite, kako je to propisano članom 83. navedenog Zakona. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.).

8. Ustavni sud također naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Zbog toga se kod traženja zaštite koju zakon omogućava, ti rokovi moraju poštovati, a redovni sudovi po službenoj dužnosti vode računa o zakonskim rokovima. Međutim, apelantica je svojim propustima da iskoristi pravo na traženje zaštite kod poslodavca u zakonom propisanom, prekluzivnom roku, onemogućila redovne sudove da meritorno raspravljaju o njenom tužbenom zahtjevu. Iz navedenog proizilazi da apelantica nije iskoristila sve pravne lijekove koje je imala po zakonu.

9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-583/05 (N. Ž.) | Sudska praksa | Aktio