Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-111/03 (I.P.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-111/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 111/03, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. P., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-429/01 od 24. januara 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa R. R., advokat iz Trebinja, podnijela je 15. augusta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-429/01 od 24. januara 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda u Trebinju zatraženo je, 16. decembra 2003. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud u Trebinju je, 16. januara 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda u Trebinju je, 7. juna 2004. godine, dostavljen apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelantica je unuka M. Z. koja je umrla 2. marta 1993. godine. Prema testamentu umrle M. Z. njezina imovina se sastojala, između ostalog, od jednosobnog stana u Trebinju, u ulici Omladinska broj 17, kojeg je umrla ostavila apelantici. Testament umrle M. Z. je pohranjen na čuvanje kod Osnovnog suda u Trebinju. Nakon njezine smrti, a prema smrtovnici od 16. augusta 2001. godine, koju je izdao Matični ured Općine Trebinje, ostavinska rasprava je pokrenuta pred Osnovnim sudom u Trebinju.

7. Nakon okončanja ostavinskog postupka, Osnovni sud u Trebinju je Rješenjem broj O-230/201 od 6. septembra 2001. godine donio odluku da neće raspravljati zaostavštinu iza umrle M. Z. Taj sud je ustanovio da M. Z. nije za sobom ostavila imovinu. U obrazloženju rješenja se navodi da se sporni stan ne može smatrati dijelom imovine umrle s obzirom na činjenicu da M. Z, prema članu

20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, nije stekla pravo vlasništva nad predmetnim stanom.

8. Apelantica je nakon toga uložila žalbu Okružnom sudu u Trebinju. U svojoj žalbi je navela da je njezina baka stekla vlasništvo nad stanom, te da je ona, u svojstvu nasljednika, ispunila sve neophodne pravne preduvjete za nasljeđivanje imovine M. Z.

9. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-429/01 od 24. januara 2002. godine odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Taj sud je zauzeo stav da M. Z., kao nosilac stanarskog prava, nije zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, te da priložene uplatnice «ukazuju samo na to da je ostaviteljica vršila određene uplate za otkup stana, s tim da je iz priložene Informacije o uvjetima otkupa stanova iz SF JNA od 29. januara 1992. godine vidljivo da te uplate predstavljaju akontativne uplate». U vezi s tim, sud je zaključio da nema osnova za stjecanje prava vlasništva. Konačno, drugostepeni sud je odbio apelantičine navode da se treba smatrati vlasnicom spornog stana u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, jer ta odluka samo obrazlaže što se podrazumijeva pod stanarskim pravom.

10. Nakon toga apelantica je, 15. augusta 2002. godine, uložila apelaciju Ustavnom sudu.

IV. Relevantni propisi

11. Zakon o vanparničnom postupku («Službeni list SRBiH», broj 10/89) Član 21. glasi:

«Kad odluka suda zavisi od rješenja prethodnog pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako zakonom nije drugačije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u vanparničnom postupku u kome je to pitanje riješeno.»

12. Zakon o vanparničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91; «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 14/94 i 32/94) koji je u Republici Srpskoj primjenjivan na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske Član 187. stav 1. glasi:

«Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica se žali da je Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj Gž-429/01 od 24. januara 2002. godine došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelantica navodi da stan predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te njezin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica se poziva na uplatnice o kupovini stana. Nadalje, apelantica smatra da su sudovi odlučili protivno sudskoj praksi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, njegovim odlukama broj U 6/98 i broj U 7/98, te odlukama bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u vezi sa vojnim stanovima.

b) Odgovor na apelaciju

15. U svom odgovoru na apelaciju, Okružni sud u Trebinju je ostao pri svom stavu, izraženom u osporenom rješenju u pogledu otkupa spornog stana M.Z., prema kojem se apelantica ne može pozivati na pravo na imovinu. Osim toga, taj sud navodi da nije vidljivo na koji način je apelantici povrijeđeno pravo na pravičan postupak.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-429/01 od 24. januara 2002. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelantica je primila 18. juna 2002. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

22. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, tačka 45), njegova nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine je ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan, ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efikasan pravni lijek i drugi slučajevi).

24. U pogledu prava na pravičan postupak, apelantica ne pobija nijednu procesnu radnju nižestepenih sudova pri donošenju spornih rješenja. Apelantica paušalno navodi da su sudovi, pravnim stavovima koje su zauzeli, povrijedili njezino pravo na pravičan postupak. Kao što je navedeno u prethodnoj tački, samo tumačenje pozitivno-pravnih propisa, u principu, ne vodi ka povredi prava na pravičan postupak. S druge strane, sudovi su u konkretnom slučaju proveli dokazni postupak, obrazložili svoja rješenja i ukazali na relevantne zakonske odredbe. Apelantici je data mogućnost da zastupa svoje interese u svim postupcima, a iz potpunih i jasnih razloga pobijanih odluka, donesenih na osnovu zakona, može se zaključiti da su donesene u skladu sa odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

26. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

27. Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

28. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «doma» ima autonomno značenje i pretpostavlja, u principu, da je osoba razvila domicilan odnos prema tom mjestu življenja. Tek kod tako utvrđenog stanja može se određeni stan smatrati domom, tj. dotična osoba može uživati zaštitu prava pristupa i stanovanja i prava da ne bude izbačena iz svoga stana (vidi Odluku Wiggins protiv Velike Britanije, aplikacija broj 7456/76, Odluke i izvještaji (OI) broj 40, 1978).

29. U pogledu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim paušalne tvrdnje o povredi ovoga člana, nije dostavila ni jedan dokaz koji bi ukazao da se predmetni stan može smatrati njezinim domom u smislu stava 1. ovoga člana. U vezi s tim, Ustavni sud mora odbiti apelantičine tvrdnje o navodnoj povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao neosnovane.

Pravo na imovinu

30. Konačno, apelantica se poziva i na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji glase:

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu».

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

32. Kao uvjet za primjenu ovoga člana, apelantica mora dokazati da se radi o njezinoj imovini. Ustavni sud primjećuje da su sudovi, u vanparničnom postupku tokom kojeg se raspravljalo o postojanju ostavine M. Z. zaključili, između ostalog, da M. Z. nije stekla pravo vlasništva nad stanom, jer nije postojao dokaz o pravnom poslu. Apelantica je u toku postupka pred nižestepenim sudovima tvrdila suprotno. U prilog svojoj tvrdnji, apelantica je dostavila potvrde o uplati cijene stana. Drugostepeni sud je, u žalbenom postupku, ove potvrde ocijenio kao «akontativne uplate», te je smatrao da još ne postoji dokaz da je M. Z. stekla pravo vlasništva nad stanom na osnovu valjanog pravnog posla, u smislu člana 20. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da je taj sud meritorno raspravljao pitanje postojanja prava vlasništva.

33. Meritorno pitanje postojanja ili nepostojanja pravnog posla, kao osnove za stjecanje prava vlasništva nad spornim stanom, je od krucijalnog značaja za sam ostavinski postupak jer od njega zavisi, konačno, da li bi apelantica imala prava na sporni stan kao testamentarni nasljednik. Iako je postojala mogućnost da apelantica traži utvrđivanje postojanja, odnosno nepostojanja ovog prava i u parničnom postupku (člana 187. Zakona o parničnom postupku), nižestepeni sudovi su imali zakonsku osnovu, u člana 21. Zakona o vanparničnom postupku, da meritorno rasprave prethodno pitanje postojanja ili nepostojanja prava vlasništva M. Z. nad spornim stanom. Ti sudovi su, kako je to navedeno u prethodnoj tački, došli do zaključka da M. Z. nije stekla pravo vlasništva nad stanom. To, nadalje, znači da se stan ne može smatrati apelantičinom imovinom, jer nije ušao u ostavinsku masu. Ustavni sud napominje da je ovakva odluka donesena u skladu sa članom 6. stav

1. Evropske konvencije.

34. Konkretan slučaj postavlja pitanje da li se potvrde o određenim uplatama za sporni stan, koje je predočila apelantica, mogu smatrati relevantnim dokazom za stjecanje prava vlasništva nad stanom, što apelantica afirmativno tvrdi u svojoj apelaciji. Ovo pitanje treba riješiti, prije svega, tumačenjem pozitivno-pravnih propisa. Dovodeći u vezu ovo pitanje i tumačenje apelacione jurisdikcije Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi tačku 23. ove odluke), Ustavni sud zaključuje da odgovor na ovo pitanje trebaju dati, prije svega, redovni sudovi, a ne Ustavni sud. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud nema nadležnost da preispituje valjanost tumačenja pozitivno-pravnih propisa i ocjenu dokaznog postupka, tj. utvrđivanje činjeničnog stanja, osim u slučaju sudske proizvoljnosti, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

35. Ovakvo tumačenje je mutatis mutandis na liniji stava bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u sličnim predmetima, u kojima su aplikanti tražili da im se prizna pravo vlasništva nad tzv. «stanovima JNA», u situaciji kada nisu mogli prezentirati ugovor o kupovini stana, a imali su određene potvrde u uplati cijene stana (vidi npr. Odluka o dopustivosti i skidanju sa liste, CH/98/1160, CH/98/1177 i CH/98/1264, od 9. maja 2003. godine). Slično je, u odluci po aplikaciji D.T. (CH/00/3574 od 7. novembra 2003. godine, tačka 80), naveo bivši Dom za ljudska prava:

«Dom je u više navrata izjavio da nije u njegovoj nadležnosti da vlastitom ocjenom činjenica i primjene zakona zamijeni onu domaćih sudova (vidi npr. predmet br. CH/99/2565 Banović, odluka o prihvatljivosti od 8. decembra 1999., tačka 11, Odluke august-decembar 1999). Dom zapaža da su sudovi donijeli odluku koja je nepovoljna za podnositeljicu prijave, međutim, nema dokaza da sudovi nisu postupili pravično kako se zahtijeva članom 6. Konvencije, ili da nisu zaštitili svako vlasničko pravo na stanu u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Iz navedenoga proizlazi da je žalbeni navod podnositeljice prijave u vezi sa vlasništvom na stanu očito neutemeljen u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. Dom stoga odlučuje proglasiti ovaj dio prijave neprihvatljivim.»

36. Konačno, Odluka Ustavnog suda broj U 6/98, na koju se poziva apelantica, nije primjenjiva na njezin slučaj. Naime, ta odluka raspravlja pravnu prirodu stanarskog prava sa tačke gledišta člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. U konkretnom slučaju, a na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi, poštujući član 6. stav 1. Evropske konvencije, došli do zaključka da sporni stan nije bio vlasništvo M. Z. Samim tim, apelantica nije mogla naslijediti ovaj stan. Stan se, stoga, ne može smatrati njezinom imovinom, a apelantica ne može uživati zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-111/03 (I.P.) | Sudska praksa | Aktio