Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-109/03 (S.B.)

Odluka donesena 17. 05. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-109/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

17. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 109/03, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. B., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-886/01 od 17. aprila 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-286/01 od 17. septembra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 24. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-286/01 od 17. septembra 2001. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-886/01 od 17. aprila 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Kantonalnog suda u Bihaću i M. S., zatraženo je, 26. marta 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud u Bihaću dostavio je odgovor 5. aprila 2004. godine, a M. S. nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

M. S., iz Sanskog Mosta, je u maju 1999. godine apelantu ponudio na prodaju vozilo marke Reno, s tim da će kupoprodajni ugovor zaključiti nakon što apelant prethodno isproba vozilo. Nakon što je apelant isprobao vozilo, utvrdio je da motor ima mane pa je obavijestio tuženog da nije voljan da kupi auto i vratio ga je supruzi tuženog M. S.

5. Apelant je 31. jula 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu protiv M. S. radi raskida ugovora o kupoprodaji automobila i naknade kapare i troškova postupka.

6. U odgovoru na tužbu, tuženi je istakao da je apelantu uistinu prodao auto 6. maja 1999. godine. Međutim, kako je apelant tužbu Općinskom sudu podnio 31. jula 2001. godine, propustio je prekluzivni rok iz člana 500. Zakona o obligacionim odnosima za ostvarivanje svojih prava.

7. Općinski sud u Sanskom Mostu, presudom broj P-286/01 od 17. septembra 2001. godine, odbio je kao neosnovan apelantov zahtjev uz konstataciju da je apelant propustio prekluzivni rok od jedne godine na ostvarivanje svojih prava u smislu člana 500. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Kantonalni sud u Bihaću, rješavajući o žalbi apelanta, donio je 17. aprila 2002. godine presudu broj Gž-886/01 kojom se žalba kao neosnovana odbija, a prvostepena presuda potvrđuje.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) «Član 500.

(1) Prava kupca koji je pravodobno obavijestio prodavca o postojanju nedostataka gase se nakon isteka jedne godine, računajući od dana odašiljanja obavijesti prodavcu, izuzev ako je prodavaočevom prevarom kupac bio spriječen da ih upotrijebi.

...»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. U apelaciji se, između ostalog, navodi da Kantonalni sud, kao drugostepeni, nije cijenio apelantove žalbe niti po službenoj dužnosti, niti u odnosu na navode iz žalbe, a niti je dao ocjenu žalbenih navoda.

11. Apelant smatra da su sudovi postupili protivno Zakonu o parničnom postupku, Zakonu o obligacionim odnosima, Zakonu o bezbjednosti saobraćaja na putovima, Pravilniku o registraciji motornih vozila i priključnih vozila i Zakonu o vlasničkopravnim odnosima. Osporenim presudama su, tvrdi apelant, povrijeđena njegova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud u Bihaću ističe da je kao drugostepeni sud, rješavajući apelantovu žalbu, imao u vidu sve žalbene razloge za pobijanje prvostepene presude, kao i razloge o kojima vodi računa na osnovu Zakona o parničnom postupku i donio odluku obrazlažući svoje razloge za to. Kako se apelacijom traži ukidanje pravomoćne presude prvostepenog suda iz razloga koje je apelant već koristio u žalbenom postupku i koji su svestrano razmotreni u postupku donošenja drugostepene presude, Kantonalni sud ostaje pri svom stanovištu datom u osporenoj presudi i izražava svoje mišljenje da je apelacija neosnovana.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Bihaću protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2002. godine, a njegov punomoćnik 20. juna 2002. godine. Apelacija Ustavnom sudu je podnesena 24. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

...

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

20. Apelant navodi da sud nije proveo dokaze niti je postupao po tužbi i u potpunosti utvrdio činjenično stanje vezano za postupanje apelanta nakon raskida ugovora.

21. Postupak pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu i Kantonalnim sudom u Bihaću su bili vezani za apelantova prava na raskid kupoprodajnog ugovora. Traženo pravo je, bez sumnje, građansko pravo tako da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima pravičan kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom predmetu tiču primjene Zakona o obligacionim odnosima. Prema Zakonu o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih presuda, sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine raspravljaju i odlučuju, između ostalog, o imovinskim i drugim građanskopravnim odnosima fizičkih i pravnih lica. Sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (član 204). Ustavni sud uočava da je Općinski sud u toku dokaznog postupka, na raspravi održanoj 17. septembra 2001. godine, saslušao četiri svjedoka, apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, te konstatirao da stranke nisu dostavile nove prijedloge za dopunu dokaznog postupka.

23. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost u apelacionim postupcima, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim.

24. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pravo koje regulira zakon i da je opće pravilo da sudovi ocijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan.

25. U konkretnom slučaju, kao što je već navedeno, Općinski sud je proveo sve dokaze koje su stranke u postupku predložile.

26. Iz navedenog, Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju sudovi postupali u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

k) Pravo na imovinu».

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i ukazuje na princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

29. Riječ «imovina» uključuje široki obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, «Službeni glasnik BiH», broj 33/01. Pravo za koje apelant tvrdi da ga je stekao, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova.

30. U konkretnom slučaju apelant je, zaista, vratio kupljeno vozilo, ali je tek nakon proteka više od dvije godine preko suda zatražio ostvarivanje svojih prava. Međutim, Osnovni sud, a potom i Kantonalni sud, ocijenili su tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan pozivajući se na odredbu člana

500. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj se prava kupca (u ovom slučaju apelanta), koji je blagovremeno obavijestio prodavca o postojanju nedostataka, gase nakon isteka jedne godine, računajući od dana odašiljanja obavijesti prodavcu. Znači, kupac je dužan da u prekluzivnom roku od godine dana od dana odašiljanja obavještenja prodavcu svoje pravo zbog nedostatka na stvari otpočne koristiti odnosno da prodavcu, odnosno sudu, postavi zahtjev za korištenje svojih prava. Ukoliko u ovom roku on to ne učini, odnosna prava mu propadaju, on ih više ne može postavljati.

31. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu, u smislu navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, jer apelant nije podnio tužbu sudu za rješavanje spora u zakonom utvrđenom roku, pa stoga i snosi posljedice nepoštivanja tog roka.

Ostali navodi

32. U svjetlu zaključaka u pogledu čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-109/03 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio