Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-105/03 («Catago-sporta» d.o.o., S. M.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-105/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 105-03, rješavajući apelaciju «Catago-sporta» d.o.o. iz Sanskog Mosta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija «Catago-sporta» d.o.o., iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj P-544/00 od 10. aprila 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Catago-sport» d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 28. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj P- 544/00 od 10. aprila 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od A. C. zatraženo je 7. oktobra 2003. godine, a od Kantonalnog suda u Bihaću 6. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju A. C. je dostavila 30. oktobra 2003. godine, a Kantonalni sud u Bihaću 18. juna 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor A. C. je 28. maja 2004. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. U periodu od 18. marta 1999. do 30. oktobra 1999. godine A. C. je bila zaposlena kao krojačica kod apelanta. Dobila je posao prijavljivanjem na konkurs kojeg je objavo apelant. A. C. nikada nije zaključila ugovor o zapošljavanju. Poslije okončanog zaposlenja, A. C. je zahtijevala od poslodavca isplatu duga koji se sastojao od neisplaćenih plaća u iznosu od 1.522 KM i iznosa od 1.400 KM, a koji predstavlja neuplaćene doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Apelant je odbio njezin zahtjev. Nakon toga, A. C. je zatražila sudsku zaštitu, podnijevši tužbu protiv apelanta.
7. Presudom broj P-49/00 od 8. maja 2000. godine, Općinski sud Sanski Most odlučio je da usvoji tužbu i obavezao apelanta da isplati A. C., na ime potraživanja iz radnog odnosa, iznos od 1.445 KM sa 18% kamata počevši od 30. decembra 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate. Sud je našao da je A. C. za period u kojem je radila ostvarila zaradu od 3.630 KM, dok joj je isplaćeno samo 2.195 KM.
8. Apelant je Kantonalnom sudu Bihać uložio žalbu protiv presude Općinskog suda, koji je Rješenjem broj Gž:372/00 od 13. novembra 2000. godine uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Taj sud dao je obrazloženje da prvostepeni sud nije utvrdio sve neophodne činjenice i da nije jasna pravna osnova za isplatu plaća A. C, tj. da nije jasno da li se radi o ugovoru sa apelantom ili ugovoru sa nadležnim zavodom za zapošljavanje.
9. Presudom, broj P-544/00 od 10. aprila 2001. godine, Općinski sud Sanski Most djelimično je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da A. C. na ime ostvarene, a neisplaćene zarade, isplati iznos od 185,90 KM sa kamatom od 18% počevši od 30. decembra 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Općinski sud je, u skladu sa mišljenjem sudskog vještaka, zaključio da je A. C. bila radno angažirana kod apelanta preko Zavoda za zapošljavanje u periodu od 18. marta 1999. do 10. augusta 1999. godine, a da je u periodu od 1. septembra 1999. do 30. oktobra 1999. godine u tom preduzeću bila u radnom odnosu na osnovu ugovora o zapošljavanju, zaključenog direktno sa apelantom. Samo za prvi spomenuti period apelantov dug iznosi 185 KM.
10. Protiv presude Općinskog suda Sanski Most, A. C. je izjavila žalbu Kantonalnom sudu Bihać. Kantonalni sud u Bihaću, presudom broj RSŽ-256/01 od 23. aprila 2002. godine, odlučio je da uvaži žalbu i preinači presudu u dijelu koji se tiče kamata. U ostalom dijelu, Sud je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
11. Apelant je 28. maja 2002. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant se žali da je presudom Kantonalnog suda Bihać, broj RSŽ-256/01 od 23. aprila 2002. godine, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelant tvrdi da je spomenutim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
13. U svom odgovoru na apelaciju od 30. oktobra 2003. godine, A. C. je navela da nije došlo do povrede ljudskih prava.
14. Kantonalni sud u Bihaću je, u svom odgovoru na apelaciju od 18. juna 2004. godine, naveo da su apelacioni navodi isti kao i žalbeni, te zbog toga ostaje kod obrazloženja datog u svojoj presudi.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-256/01 od 23. aprila 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, apelacija Ustavnom sudu podnesena je 28. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-256/01 od 23. aprila 2002. godine, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje zagarantirano članom 6. Evropske konvencije i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
22. Apelant se žali da sudovi nisu pravilno primijenili Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršnom postupku, Zakon o obligacionim odnosima i ostale relevantne zakone. Apelant, nadalje, tvrdi da sudovi nisu utvrdili pravnu osnovu radnog odnosa između A. C. i apelanta. Time je, prema apelantovom mišljenju, nejasna pravna osnova obaveza apelanta prema A. C. Konačno, apelant smatra da nije pasivno legitimisan u ovom sporu, pa tako nije mogao biti niti obavezan presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-256/01 od 23. aprila 2002. godine.
23. U pogledu apelantovih navoda da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise relevantnih zakona u ovom sporu, Ustavni sud smatra da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) u skladu sa ustaljenom praksom (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, tačka 45) ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili ako su povrijeđeni osnovni proceduralni principi (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
24. Ustavni sud, s jedne strane, primjećuje da apelant nije osporio ni jednu procesnu radnju pri donošenju osporene presude. Prvostepeni sud, čija je presuda broj P-544/00 od 10. aprila 2001. godine potvrđena konačnom presudom Kantonalnog suda u Bihaću, je proveo dokazni postupak, izvršio neophodno vještačenje, pozvao se na odredbu Zakona o radu u vezi sa plaćama i naknadama plaća i odredbu Zakona o visini stope zatezne kamata pri meritornom odlučivanju u ovom sporu. Za Ustavni sud pozivanje na ove odredbe nije samovoljno, tj. arbitrarno. Taj sud je utvrdio i vrstu i vrijeme radnog angažiranja A. C. kod apelanta. Prema tome, za Ustavni sud nije sporno da je A. C. radila kod apelanta i da je prigovor pasivne legitimacije apelanta neosnovan.
25. Ustavni sud zaključuje da je apelantu data mogućnost da zastupa svoje interese u svim postupcima i na svim nivoima, a iz potpunih i jasnih razloga pobijanih odluka, donesenih na osnovu zakona Bosne i Hercegovine, se zaključuje da su donesene u skladu sa odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. U pogledu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije, a u svjetlu svog zaključka u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ove apelantove navode.
VIII. Zaključak
27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić