Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-50/03 (D.P.)

Odluka donesena 21. 07. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-50/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

21. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 50/03, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 21. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. P. iz Bijeljine, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-234/01 od 4. februara 2002. godine, i Okružnog suda u Bijeljini, broj K-12/01 od 18. oktobra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa D. D., advokat iz Bijeljine, podnio je, 6. aprila 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-234/01 od 4. februara 2002. godine, i Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-12/01 od 18. oktobra 2001. godine. Apelant je, 8. jula 2002. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio presude koje pobija apelacijom i koje su sada sastavni dio apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. septembra 2003. godine, zatraženo je od Vrhovnog suda i Republičkog tužilaštva da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je, 23. marta 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju, a ovaj odgovor dostavljen je apelantu u skladu sa članom 25. Poslovnika Ustavnog suda. Republički javni tužilac Republike Srpske nije odgovorio na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Prema presudi Okružnog suda, broj K-12/01 od 18. oktobra 2001. godine, apelant je 8. jula 2000. godine prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo nekog lica oduzeo tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, te lišio života A.M. da bi na taj način prikrio krivično djelo razbojništva, čime je počinio u sticaju krivično djelo razbojništva iz člana 223. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske i krivično djelo ubistva iz člana 128. stav 1. tačka 2. ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01 – u daljnjem tekstu: Krivični zakonik). Apelantu su utvrđene kazne zatvora i to za krivično djelo razbojništva iz člana 223. stav 1. Krivičnog zakonika u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za krivično djelo ubistva iz člana 128. stav 1. tačka 2. Krivičnog zakonika u trajanju od 12 godina, te je, uz primjenu člana 43. Krivičnog zakonika, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. U kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 12. jula 2000. godine.

6. Protiv presude Okružnog suda, broj K-12/01 od 18. oktobra 2001. godine, žalbe su izjavili apelant lično i njegov branilac i to zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona te odluke o kazni.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-234/01 od 4. februara 2002. godine, ove žalbe su odbijene kao neosnovane, te je potvrđena presuda Okružnog suda broj K-12/01 od 18. oktobra 2001. godine. Nasuprot tvrdnjama u žalbi, Vrhovni sud je smatrao da su odlučne činjenice pravilno utvrđene i potpuno rasvijetljene; da priznanje apelanta u istrazi nije dato pod prinudom ili upotrebom sile; očevici događaja, iako niko od njih nije prepoznao okrivljenog apelanta jer je bio maskiran, događaj su opisali na skoro identičan način kako ga je opisao i okrivljeni apelant u istrazi; neke važne činjenice, koje je okrivljeni iznio tokom istrage, potpuno se podudaraju i sa objektivnim dokazom (porijeklo crnog kačketa, pronađeni novac kao predmet izvršenja djela upravo na mjestu kojeg je prethodno opisao okrivljeni apelant, struktura njegove ličnosti, detaljan i logičan opis događaja i sl.). Vrhovni sud je u presudi također obrazložio da foto-dokumentacija, koja je sačinjena na licu mjesta bez prisustva branioca okrivljenog, ne predstavlja obavještenje iz člana 151. Zakona o krivičnom postupku, a osim toga, ona nije ni korištena kao neposredan dokaz u pravom smislu te riječi, nego se praktično radi samo o uviđajnom materijalu koji je korišten za razjašnjenje drugih relevantnih činjenica, te da je besmisleno insistiranje odbrane na nalazu poligrafa, jer takav nalaz prema okrivljenom nije ni rađen, kao i da je pobijana presuda Okružnog suda objasnila i zašto nema nalaza uzetih parafinskih rukavica (iz dopisa Kriminalističko-tehničkog centra Banja Luka je vidljivo da parafinska rukavica za apelanta nije dostavljena na analizu). Vrhovni sud je zaključio i da su pojedinačno utvrđene kazne za oba krivična djela pravilno utvrđene, te da je pravilno za izvršena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina.

IV. Relevantni propisi

8. U Zakonu o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji je bio na snazi do 1. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase:

«Član 15.

(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u prilog.

Član 67.

(1) Okrivljeni može imati branioca u toku cijelog krivičnog postupka.

(2) Okrivljeni se prije prvog ispitivanja mora poučiti da ima pravo da uzme branioca i da branilac može prisustvovati njegovom ispitivanju.

(...).

Član 70.

(...)

(2) nakon podignute optužnice zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, okrivljeni mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice. (...)

Član 151.

(1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, organi unutrašnjih poslova su dužni da preduzmu potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se učinilac ili saučesnik ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju ili obezbijede tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i da prikupe sva ovlaštenja koja bi mogla biti korisna za uspješno vođenje krivičnog postupka.

(...).

Član 218.

(1) Kad se okrivljeni prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko porodično ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, čime se zanima, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kad služio vojsku, odnosno ima li čin rezervnog mlađeg oficira, oficira ili vojnog službenika, da li se vodi u vojnoj evidenciji i pri kom organu nadležnom za poslove narodne odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovinskog stanja, da li je, kad i zašto osuđivan, da li je i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik. Okrivljeni će se poučiti da je dužan da se odazove pozivu ili odmah saopći svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozorit će se i na posljedice ako po tome ne postupi. (2) Zatim će se okrivljenom saopćiti zašto se okrivljuje i osnovu sumnje koji stoje protiv njega, pa će se pitati šta ima da navede u svoju odbranu, a saopćit će mu se da nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.

(3) Ako okrivljeni neće uopće da odgovara ili neće da odgovara na postavljena pitanja, poučit će se, ako je potrebno, da time može otežati prikupljanje dokaza za svoju odbranu. (4) Okrivljeni se ispituje usmeno. Pri ispitivanju okrivljenom se može dozvoliti da se koristi svojim zabilješkama.

(5) Pri ispitivanju treba okrivljenom omogućiti da se u neometanom izlaganju izjasni o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za odbranu.

(6) Kad okrivljeni izvrši svoj iskaz, postavit će mu se pitanja ukoliko je potrebno da se popune praznine ili otklone protivrječnosti i nejasnost u njegovom izlaganju.

(7) Ispitivanje treba obavljati tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost okrivljenog. (8) Prema okrivljenom ne smiju se upotrebljavati sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

(9) Okrivljeni može biti ispitan u odsustvu branioca ako se izričito odrekao tog prava, i odbrana nije obavezna, ako je braniocu uskraćeno da prisustvuje izvođenju ove istražne radnje, ako branilac nije prisutan iako je obaviješten o ispitivanju (član 168), ili ako za prvo ispitivanje okrivljeni nije obezbijedio prisustvo branioca ili u roku od 24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu (član 67. stav 2), osim u slučaju obavezne odbrane.

(10) Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisustvovanju branioca nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 363.

Presuda se može pobijati:

1)zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka;

2)zbog povrede krivičnog zakona;

3)zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

4)zbog odluke o krivičnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinsko-pravnim zahtjevima, kao i zbog odluke o objavljivanju presude preko štampe, radija ili televizije.

Član 364.

(1)Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji:

(...)

8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.

(...)

11) Ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno protivrječni, ali ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

(2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude. Član 366.

(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

(...).».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant u svojoj apelaciji pobija presude Vrhovnog suda, broj Kž-234/01 od 4. februara 2002. godine i Okružnog suda, broj K-12/01 od 18. oktobra 2001. godine, zbog pogrešne primjene Zakona o krivičnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede Krivičnog zakonika, žaleći se da su povrijedile njegova ljudska prava koje garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je njegov iskaz u istražnom postupku iznuđen, jer je iz Centra javne bezbjednosti, gdje je sa njim operativno rađeno, proslijeđen direktno pred istražnog sudiju u pratnji policije i inspektora, koji su bili u pratnji upravo da bi on kod istražnog sudije potvrdio ono što je iznuđeno. Dalje da mu, u toku postupka koji je prethodio prvom saslušanju apelanta, kada je provedena «istražna radnja da li uviđaja ili rekonstrukcija navodnog događaja», nije bila obezbijeđena odbrana, koja je, s obzirom na zaprijećenu kaznu obavezna, da su pobijane presude zasnovane na kriminološko-penološkoj obradi njegove ličnosti prvenstveno se služeći onim što je sadržano u nalazu vještaka neuropsihijatra te, općenito, na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da na osnovu izvedenog dokaznog postupka nema ni jednog dokaza, bilo subjektivne ili objektivne prirode, da je on izvršilac krivičnog djela za koje je optužen, nego naprotiv, jedini objektivni dokaz – DNK nalaz da dlaka sa njegove glave i kape nađene na mjestu događaja nisu identične, njega isključuje kao izvršioca krivičnih djela. Dodaje i da prvostepeni sud nije provjerio okolnost da je nad njim rađen poligraf, kao i da nema podataka je li se pokušala pribaviti parafinska rukavica koja je od njega uzeta. Konačno, apelant smatra da i činjenica da za Vrhovni sud više nije bitan krunski dokaz – DNK nalaz, kada je evidentno da je prvostepeni sud pokušao sakriti protuzakonito ponašanje na štetu okrivljenog, ne samo inspektora koji su radili u predkrivičnom postupku, nego i svih onih koji su u vezi sa istražnim postupkom, upućuju na flagrantno kršenje njegovih ljudskih prava u kontekstu povreda koje se kvalificiraju kao bitne povrede Zakona o krivičnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je, u svom aktu od 23. marta 2004. godine, odgovorio da su, povodom apelantovih prigovora, u presudi Vrhovnog suda od 4. februara 2002. godine dati valjani razlozi, kao i da su dokazi pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti analizirani i da je procijenjena njihova vjerodostojnost. Vrhovni sud smatra da je krivični postupak protiv apelanta proveden u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima, te da u tom postupku nije povrijeđeno niti jedno od prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

13. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.

14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Kž- 234/01 od 4. februara 2002. godine, donesena u predviđenom drugostepenom krivičnom postupku, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je, 28. februara 2002. godine, dostavljena prvostepenom sudu radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 6. aprila 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant u svojoj apelaciji ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to po više osnova: da je pravo da ne inkriminira sam sebe bilo povrijeđeno jer su prvostepeni i drugostepeni sudovi koristili izjavu apelanta uzetu pod prisilom; da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te zanemarili odlučne činjenice koje idu njemu u prilog. Prema članu 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja «ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu».

17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira «pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom». Ovo pravo se, prema stavu 1. istog člana, osigurava na najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije, koja se, prema stavu 2. istog člana, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 6. Evropske konvencije odnosi i na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.».

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, predviđa da:

«1. prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.» U istom članu stav 3.c glasi:

«3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima slijedeća minimalna prava:

[...] c da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu pomoć dobije besplatno, kada to zahtijevaju interesi pravde.»

20. Ustavni sud je ranije, u Odluci broj U 22/03 (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/04 od 28. maja 2004. godine), imajući u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao u predmetima Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981), Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine, zauzeo stav da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje na krivični postupak u cjelini, što uključuje i preliminarna saslušanja.

22. Pravo da se neko ne prisiljava da inkriminira sam sebe je jedan od osnovnih elemenata poimanja pravičnog saslušanja u krivičnim postupcima. Krivični sud, koji koristi dokaze dobijene prisilom «krši član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, i Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine).

23. Iz dokaza u spisu i činjeničnog utvrđenja proizlazi da je Okružni sud, pored najznačajnijih činjeničnih zaključaka u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, smatrao važnim rasvjetljavanje postojanja ili nepostojanja prisile kod preliminarnog saslušanja apelanta. U dokaznom postupku Okružni sud je saslušao ovlaštene radnike kriminalističke službe i predmetnog istražnog sudiju, koji su bili izričiti u tvrdnji da je okrivljeni apelant svoju odbranu iznio i djelo priznao bez upotrebe sile ili prijetnje, a zaključak istražnog sudije se temelji na utvrđivanju neposrednim opažanjem tragova prinude u fizičkom smislu, ili straha u ličnosti okrivljenog.

24. Ustavni sud smatra da predočeni dokazi ne pokazuju bilo kakvu prisilu, a apelant nije naveo bilo kakve pojedinosti o djelovanju službenih lica na njegovu volju u pogledu davanja izjave. Ustavni sud odbija tvrdnju da su ovlašteni radnici kriminalističke struke i istražni sudija, te prvostepeni i drugostepeni sud, povrijedili apelantovo pravo na pravično saslušanje po ovom osnovu.

25. Što se tiče navoda apelanta da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su zanemarili odlučne činjenice koje idu njemu u prilog, Ustavni sud podsjeća da se nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima). U konkretnom slučaju u pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje.

26. Jedan od apelantovih navoda ukazuje da u toku postupka koji je prethodio prvom saslušanju apelanta, kada je provedena «istražna radnja da li uviđaja ili rekonstrukcije navodnog djela», apelantu «nije obezbjeđena odbrana ...».

27. Stav 3.c) člana 6. Evropske konvencije garantira pravo optuženome da se brani sam, lično ili uz pravnu pomoć, prema vlastitom izboru, i/ili ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć ima pravo na dodjelu besplatne pravne pomoći, kada interes pravde to zahtijeva. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, način na koji se ova odredba primjenjuje u vezi sa prvim stavom člana 6. Evropske konvencije u žalbenim i kasacionim postupcima, ili tokom prethodne istrage, zavisi od karakteristika određenog postupka. Ako, prema domaćim zakonima, stav optuženog u prvoj fazi policijske istrage podrazumijeva određene posljedice, član 6. Evropske konvencije u principu zahtijeva pomoć advokata i u prethodnoj fazi (presuda od 8. februara 1996. godine, John Murray, Izvještaji 1996-I, stav 63). Ako član 6. Evropske konvencije ne traži pomoć advokata na početku, ili tokom ispitivanja, smatra se relevantnim da li se ti dokazi vrednuju u sudnici u prisustvu optuženog i njegovog advokata, koji onda ima priliku da se očituje o tim dokazima, a za svako priznanje tužitelj mora dokazati da je dato dobrovoljno (predstavka 9370/81, XV. United Kingdom). Ukoliko prava na odbranu nisu bila nepopravljivo prekršena propustom da se ispuni zahtjev iz stava 3.c) člana 6. Evropske konvencije, to u principu može da se nadoknadi žalbom, pod uvjetom da žalbeni sud može provesti punu reviziju predmeta (presuda od 24. maja 1991. godine, Quaranta, A. 205, str. 18).

28. Iz osporenih presuda, a što ni apelacija ne dovodi u sumnju, proizlazi da foto-dokumentacija, koja je sačinjena na licu mjesta bez prisustva apelantovog branioca, 12. jula 2000. godine, tj. dan prije prvog apelantovog saslušanja, ne predstavlja obavještenje iz člana 151. Zakona o krivičnom postupku, nego se radi samo o uviđajnom materijalu, koji je korišten za rasvjetljavanje drugih relevantnih činjenica. U navedenom kontekstu, a imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku (vidi tačku 8. ove odluke), posebno odredbe člana 67. stav 2. koje propisuju da se okrivljeni prije prvog saslušanja mora poučiti da ima pravo da uzme branioca i da branilac može prisustvovati njegovom ispitivanju, i člana 70. stav 2. prema kojem, nakon podignute optužnice zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, okrivljeni mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice, Ustavni sud zaključuje da ova foto-dokumentacija ne sadrži inkriminirane informacije, koje se odnose na apelanta, jer na taj način ne utiče na njegovo pravo da ne bude inkriminiran. Stoga Ustavni sud zaključuje, suprotno apelantovim navodima, da pravo na odbranu apelanta nije bilo prekršeno zbog toga što je foto-dokumentacija sačinjena bez prisustva apelantovog branioca. Ova foto-dokumentacija se također ne odnosi na dokaze na osnovu kojih je u odnosu na njega sud zasnovao svoju odluku. Pored toga, Ustavni sud smatra da su ovo pitanje razmotrili sudovi koji su rješavali predmet.

29. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

30. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-50/03 (D.P.) | Sudska praksa | Aktio