Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-103/03 (Ž.K.)

Odluka donesena 28. 05. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravo na prisustvo suđenju
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-103/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

28. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 103/03, rješavajući apelaciju Ž. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. K., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlp-45/00 od 21.

januara 2001. godine, Okružnog suda Banja Luka, broj Kz-545/99 od 28. decembra 1999. godine i Osnovnog suda Banja Luka, broj K- 528/93 od 4. maja 1999. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ž. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa V. G., advokat iz Banje Luke, podnio je 4. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvlp-45/00 od 21. januara 2001. godine, presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kz-545/99 od 28. decembra 1999. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-528/93 od 4. maja 1999. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, dopisom od 21. februara 2003. godine, zatražio od Osnovnog suda predmetni spis. Osnovni sud je dostavio spis 17. marta 2003. godine.

3. Ustavni sud je, dopisima od 16. aprila 2004. godine, zatražio od Osnovnog suda, Okružnog suda, Vrhovnog suda i javnog tužioca da dostave odgovor na apelaciju. Osnovni sud nije dostavio odgovor.

4. Okružni sud je dostavio odgovor 3. maja 2004. godine, javni tužilac 12. maja 2004. godine, a Vrhovni sud 17. maja 2004. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelant je 22. i 23. jula 1993. godine provalio u poslovni prostor i ukrao prehrambene proizvode i alkoholno piće.

7. Apelant je zadržan u pritvoru od 26. jula 1993. godine do 2. augusta 1993. godine. Prije samog početka suđenja, 6. marta 1998. godine, Policijska stanica Banja Luka obavijestila je Osnovni sud da nije uspjela naći apelanta na njegovoj adresi stanovanja u Banjoj Luci i da se apelant iselio iz Banje Luke još prije godinu dana. Apelanta je zastupao V. G., advokat, kojega je odredio Osnovni sud i koji je nastavio da ga zastupa u daljnjem toku suđenja.

8. Osnovni sud je, rješenjem od 12. marta 1999. godine, odlučio da održi suđenje in absentia u skladu sa članom 300. stav 3. Zakona o krivičnom postupku s obzirom na činjenicu da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu i da trenutno živi u Kanadi. Osnovni sud je smatrao da je suđenje u odsustvu opravdano, s obzirom na činjenicu da je apelant bio obaviješten da je obavezan da prijavi svaku promjenu adrese ali, usprkos tome, on nije dostavio nikakve informacije. Advokat koji je zastupao apelanta u postupku pred Osnovnim sudom nije zahtijevao kopiju rješenja i odrekao se prava na žalbu.

9. Presudom Osnovnog suda, broj K-528/93 od 4. maja 1999. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela krađe iz člana 148. stav 1. a u vezi sa članom 147. Krivičnog zakona Republike Srpske. Također je proglašen krivim zbog krivičnog djela pronevjere iz člana 277. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Od otežavajućih okolnosti Osnovni sud je uzeo u obzir činjenicu da apelant nije dostavio podatke o mogućoj promjeni adrese boravka.

10. Apelantov advokat je osporio presudu Osnovnog suda pred Okružnim sudom, ističući da nisu bili ispunjeni uvjeti za suđenje u odsustvu. Apelantov advokat također naglašava da apelant ne pokušava izbjeći pravdu i da se apelantova trenutna adresa u Kanadi mogla saznati od njegovih roditelja. On također navodi da je apelant napustio zemlju legalnim putem i da mu je izdat važeći pasoš kako bi mogao putovati.

11. Okružni sud je, presudom Kz-545/99 od 28. decembra 1999. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Okružni sud smatra da su ispunjeni svi uvjeti za suđenje u odsustvu s obzirom na to da je izvan svake sumnje da je apelant živio u Kanadi i da vlasti nisu bile u mogućnosti da sa njim kontaktiraju. Okružni sud također smatra kako je od posebne važnosti da se apelantu sudi s obzirom na prijetnju koju predstavlja za društvo.

12. Apelantov advokat je naknadno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravosnažne presude Vrhovnom sudu. Apelantov advokat je naveo, između ostalog, da apelant nikada nije obaviješten o obavezi da prijavi promjenu adrese i da su nadležni organi trebali poduzeti sve moguće mjere kako bi ga našle, uključujući izdavanje potjernice. Apelantov advokat je, također, naveo da je došlo do povrede apelantovog prava da se brani time što mu nije osigurano prisustvovanje na suđenju.

13. Vrhovni sud je, presudom Kvlp-45/00 od 21. januara 2001. godine, odbio, kao neosnovan, apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravosnažne presude. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je Okružni sud dao iscrpne razloge zašto smatra da su ispunjeni proceduralni zahtjevi za suđenje u odsustvu i kao posljedicu toga odbio žalbu.

IV. Relevantni propisi

(1) Zakon o krivičnom postupku («Službeni glasnik SFRJ», br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) «Član 300.

1. Ako je optuženi uredno pozvan, a ne dođe na glavni pretres niti svoj izostanak opravda, vijeće će narediti da se prinudno dovede. Ako se dovođenje ne bi moglo odmah izvršiti, vijeće će odlučiti da se glavni pretres ne održi i narediti da se optuženi na idući pretres prinudno dovede.

2. Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres, a ne postoje razlozi za pritvor predviđeni u članu 191. ovog zakona, vijeće može odrediti pritvor radi obezbjeđenja prisustva optuženog glavnom pretresu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja o pritvoru. Za pritvor koji je određen iz ovog razloga shodno se primjenjuju odredbe člana 190. do 205. ovog zakona. Ako ne bude ranije ukinut pritvor traje do objavljivanja presude a najduže mjesec dana.

3. Optuženom se može suditi u odsustvu samo ako je u bjekstvu ili inače nije dostižan državnim organima a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.

4. Rješenje o suđenju u odsustvu optuženog donosi vijeće na prijedlog tužioca. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 363.

1. Presuda se može pobijati:

1) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 364.

1. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...] (3). Ako je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ili ako je optuženom, braniocu, oštećenom kao tužiocu ili privatnom tužiocu, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik ili da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa.

2. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 404.

1. Krivični postupak završen pravosnažnom odlukom može se ponoviti:

1.ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača;

2.ako se dokaže da je do presude došlo uslijed krivičnog djela sudije, sudije porotnika ili lica koje je obavljalo istražne radnje;

3.ako je presuda kojom se optužba odbija donesena zbog odustanka javnog tužioca od optužbe, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo uslijed krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja javnog tužioca;

4.ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobođenje lica koje je bilo osuđeno ili njegovu osudu po blažem ili strožem krivičnom zakonu ili osudu lica koje je bilo oslobođeno optužbe odnosno protiv kojeg je van slučaja iz člana 402. ovog zakona optužba odbijena; 5.ako je nekom licu za isto djelo više puta suđeno ili ako je više lica osuđeno zbog istog djela koje je moglo učiniti samo jedno lice ili neka od njih;

6.ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje po zakonu obuhvata više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da je osuđeni učinio radnju koju bi obuhvatilo djelo iz osude da se za nju ranije znalo, ili ukazuje da osuđeni nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih činjenica bi bitno uticalo na odmjeravanje kazne.

2. U slučajevima iz stava 1. tačka od 1. do 3. ovog člana mora se pravosnažnom presudom dokazati da su navedena lica proglašena krivim za odnosna krivična djela. Ako se postupak protiv ovih lica ne može provesti zbog toga što su umrla ili što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, činjenice iz stava 1. tačka od 1. do 3. ovog člana mogu se utvrditi u drugim dokazima.

Član 405.

1. Zahtjev za ponavljanje postupka mogu podnijeti i stranke i branilac, a poslije smrti osuđenog zahtjev u njegovu korist mogu podnijeti javni tužilac i lica navedena u članu 360. stav 2. ovog zakona.

2. U slučaju iz člana 404. stav 1. tačka 4. i 6. ovog zakona ponavljanje krivičnog postupka na štetu osuđenog ili oslobođenog lica nije dozvoljeno, ako je proteklo više od šest mjeseci od dana kada je tužilac saznao za nove činjenice ili nove dokaze.

3. Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog može se podnijeti i pošto je osuđeni izdržao kaznu, i bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje.

4. Ako sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o ponavljanju krivičnog postupka (član 406) sazna da postoji razlog za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog, obavijestit će o tome osuđenog, odnosno lice koje je ovlašteno da u korist osuđenog podnese zahtjev. Član 410.

1. Krivični postupak u kojem je neko lice osuđeno u odsustvu (član 300) i nastupila je mogućnost da mu se ponovo sudi u njegovom prisustvu, ponovit će se i van uvjeta predviđenih u čl. 404. i 405. ovog zakona, ako osuđeni ili njegov branilac podnese zahtjev za ponavljanje postupka u roku od jedne godine od dana kada je osuđeni saznao za presudu kojom je osuđen u odsustvu.

2. U rješenju kojim se dozvoljava ponavljanje krivičnog postupka po odredbi stava 1. ovog člana sud će odrediti da se osuđenom dostavi optužnica ako mu ranije nije dostavljena, a može odrediti da se stvar vrati u stanje istrage, odnosno da se provede istraga ako je nije bilo.

3. Po isteku roka iz stava 1. ovog člana kao kad se ponavljanje postupka zahtijeva na štetu okrivljenog kome je suđeno u odsustvu, ponavljanje postupka je dozvoljeno samo pod uvjetima predviđenim u članu 404. i 405. ovog zakona.

Član 427.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravosnažne presude može se podnijeti u slijedećim slučajevima:

[...] (2) zbog povrede odredaba krivičnog postupka predviđenih u članu 364. stav 1. tač. 1., 5., 8., 9. i 10. ovog zakona;

(3) zbog povrede prava osuđenog na odbranu u glavnom pretresu ili zbog povrede odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda uticala na donošenje pravilne presude.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantov advokat navodi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima utvrđeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog činjenice da mu je suđeno u odsustvu. Dalje tvrdi da proceduralni zahtjevi za suđenje u odsustvu nisu ispunjeni. Apelant ne osporava činjenicu da trenutno živi u inozemstvu, ali tvrdi da Osnovni sud nije pokušao da ga obavijesti o suđenju na njegovu adresu u inozemstvu, također tvrdi da je sud mogao dobiti informaciju o njegovoj adresi kod njegovih roditelja koji još uvijek žive u Banjoj Luci. Apelantov advokat navodi da nije bio u direktnom kontaktu sa apelantom, ali da je komunicirao sa njim indirektno preko njegovih roditelja koji još uvijek žive u Banjoj Luci. S obzirom na to da apelant nikada nije primio obavijest o zakazanim saslušanjima, neispravan je zaključak da je odbio da se pojavi pred sudom. Konačno, navodi da je Osnovni sud povrijedio član 364. stav 1. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud smatra da apelant nije iskoristio pravo koje mu je dato članom 410. Zakona o krivičnom postupku, a koje bi mu omogućilo novo suđenje. Prema mišljenu Okružnog suda, svaka povreda apelantovog prava na pravično suđenje učinjena u toku prvostepenog postupka bila bi ispravljena u toku ponovnog postupka. Okružni sud navodi da je svrha mogućnosti obnove postupka u slučaju osude u odsustvu da se obezbijedi zaštita osnovnih prava optuženog, ali naglašava da ovisi o inicijativi osobe da li će se desiti obnova postupka. U zaključku Okružni sud navodi da u ovom slučaju nije bilo povrede apelantovih ljudskih prava.

16. Javni tužilac je obavijestio Ustavni sud da nije bio u mogućnosti da dostavi odgovor na apelaciju jer se spis predmeta nalazi kod Ustavnog suda.

17. U odnosu na podneseni zahtjev za izvanredno preispitivanje pravosnažne presude i odluke Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlp-45/00 od 21. januara 2001. godine, Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je odluka u skladu sa članom 427. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, jer podneseni zahtjev ne može biti podnesen zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tač. 3. i 11. Zakona o krivičnom postupku. Vrhovni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije.

VI. Dopustivost

a) Nadležnost suda ratione materiae i ratione temporis

18. Ustavni sud ima nadležnost ratione materiae u vezi sa pitanjima koja se javljaju po Ustavu Bosne i Hercegovine. To znači da apelacijom mora biti pokrenuto pitanje u vezi sa ustavom zaštićenim pravom kako bi ta apelacija bila kompatibilna sa ratione materiae jurisdikcijom Ustavnog suda. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog činjenice da mu je suđeno u odsustvu. Pravo na pravično suđenje, koje uključuje pravo optuženog da prisustvuje toku suđenja, zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te je stoga apelacije ratione materiae dopustiva.

19. Ustavni sud ima nadležnost za događaje koji su se desili i odluke koje su usvojene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. nakon 14. decembra 1995. godine. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje u krivičnim stvarima. Sudski postupak protiv apelanta vođen je nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Pritvor i istraga o navodnim zločinima desili su se prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant se u svojoj apelaciji Ustavnom sudu žali na suđenje, a ne pokreće pitanje pritvora ili istrage. Ustavni sud stoga smatra da apelacija potpada pod ratione temporis jurisdikciju suda.

b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok

20. Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

21. U predmetnom slučaju apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje. Vrhovni sud je, presudom broj Kvlp-45/00 od 21. januara 2001. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje. Ova presuda je dostavljena apelantovom advokatu 4. februara 2002. godine. Apelant je, prema tome, iscrpio sve pravne lijekove i podnio apelaciju Ustavnom sudu u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Apelacija je, stoga, dopustiva.

VII. Meritum

a) Pravo na pravično suđenje u krivičnim stvarima - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

22. Apelant tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

23. Član 6. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...] c.da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d.da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu».

24. Iako nije izričito dato članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo optuženog da bude prisutan u toku saslušanja je neodvojiv element prava na pravično suđenje. Evidentno je da cilj i svrha člana 6. stav 3. tač. c) do e) Evropske konvencije pretpostavljaju prisustvo optuženog u toku suđenja. Smatra se da se ovo pravilo odnosi podjednako na glavno suđenje kao i na naknadne žalbe gdje se razmatraju kako činjenična tako i pravna pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ektabani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 32). Optuženi ne može koristiti svoje pravo na odbranu i pravo da ispituje svjedoka ako mu nije dozvoljeno da bude prisutan u toku suđenja. Drugim riječima, pravo da se prisustvuje suđenju je fundamentalni princip prava na pravično suđenje. Ipak, Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stanovište da je suđenje u odsustvu dozvoljeno pod određenim uvjetima. Na primjer, dozvoljeno je kada se optuženi jasno i nedvojbeno odrekao prava da bude prisutan (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Paitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993., serija A, 277-A). U predmetnom slučaju nije bilo takvog odricanja. Kada je dozvoljeno suđenje u odsustvu, državni organi moraju dati sve od sebe u pokušajima da obavijeste optuženog o nastupajućem suđenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Colloza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, tačka 28) i optuženom mora biti obezbijeđen pravni zastupnik (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Paitrimol protiv Franucuske, stav 38).

25. Čak i kada uvjeti za suđenje u odsustvu nisu u potpunosti ispunjeni, takvo suđenje ne predstavlja povredu prava na pravično saslušanje iz člana 6. Evropske konvencije, ako će optuženom kasnije biti dozvoljeno da insistira da se obavi novo saslušanje u predmetu. Na primjer, u predmetu Collozza protiv Italije, koji je spomenut u ovoj odluci, Colozza nije imao pravo na novo suđenje, pa Evropski sud za ljudska prava navodi:

«Kad domaći zakon omogućava suđenje bez obzira na odsustvo osobe koja je optužena za neko krivično djelo, a koja je u položaju gosp. Collloze, ta osoba, čim sazna za postupak, treba da od suda koji ju je saslušao dobije novo utvrđenje optužbi u meritumu (stav 29).»

26. Kako bi se izbjegla povreda člana 6. Evropske konvencije, pravo na ponovno saslušanje ne smije ovisiti o optuženom koji se odriče njegovog/njezinog prava iz Evropske konvencije. Ako je optuženu osobu kasnije pritvorio državni organ, član 6. se tumači tako da nameće pozitivnu obavezu državi da ponovno otvori predmetni slučaj i obezbijedi suđenje de novo (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Krombach protiv Franucske, izvještaji i presude 2001-II, stav 87). U predmetnom slučaju apelant navodi da mu nije dopušteno da prisustvuje toku suđenja, jer Osnovni sud nije izvršio svoju dužnost i obavijestio apelanta na njegovoj trenutnoj adresi u inozemstvu. Ustavni sud navodi da Osnovni sud nije pokušao da kontaktira sa apelantovim roditeljima koji, navodno, još uvijek žive u Banjoj Luci, niti je pokušao kontaktirati sa Konzularnim uredom Bosne i Hercegovine u Kanadi. S druge strane, Osnovni sud tvrdi, u presudi broj K-528-93, da je apelant bio dužan da obavijesti vlasti o eventualnoj promjeni adrese stanovanja. Međutim, Ustavni sud ne nalazi neophodnim da odlučuje da li su vlasti učinile sve kako bi kontaktirale sa optuženim, jer je došao do zaključka da u svakom slučaju nije bilo povrede prava na pravično saslušanje.

27. Na osnovu člana 410. Zakona o krivičnom postupku, apelant ima pravo da podnese zahtjev za ponavljanje postupka u roku od jedne godine od dana kad je osuđeni saznao za presudu kojom je osuđen u odsustvu. Ustavni sud primjećuje da zahtjev za ponovnim postupkom ne daje nikakve posebne uvjete osim zahtjeva apelanta. Sudovi su obavezni da uvaže takav zahtjev i da održe novo saslušanje u predmetu. Kako je to predviđeno članom 410. Zakona o krivičnom postupku, također bi bilo moguće ponovno provesti istražne radnje u predmetu.

28. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se ne može reći da je zbog suđenja u odsustvu apelantu oduzeto pravo na pravično saslušanje. U isto vrijeme, Ustavni sud ukazuje na mogućnost da je vremenski rok od jedne godine za podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka iz člana 410. Zakona o krivičnom postupku možda i istekao dok je apelant (i druge osobe u sličnoj poziciji) čekao, sasvim razumno i opravdano, da vidi kako će Ustavni sud odlučiti o ustavnom pitanju koje je pokrenuto ovom apelacijom. Isto tako, moguće je da je optužena osoba neformalno saznala da je donesena presuda u odsustvu protiv nje ali da nije obaviještena o pravu da podnese zahtjev za ponavljanje postupka u toku jedne godine. Kako bi se osigurala saglasnost sa ustavnim principima koji su iznijeti u ovoj odluci, vremenski rok da se podnese zahtjev za ponavljanje postupka mora se računati tako da teče od dana kada tužitelj može dokazati da je optuženi primio službenu obavijest da je donesena presuda u odsustvu i da je obaviješten o pravu da zahtijeva ponavljanje postupka u roku od jedne godine ili (ako je taj datum kasniji) od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da postupak u odsustvu, koji je vođen protiv apelanta, nije doveo do povrede njegovog prava na pravično saslušanje u krivičnim stvarima koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) do e) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Na osnovu iznesenog i u skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-103/03 (Ž.K.) | Sudska praksa | Aktio