Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-52/03 (V.K.)

Odluka donesena 17. 05. 2004.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-52/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

17. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 52/03, rješavajući apelaciju V. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. K., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-269/01 od 9. novembra 2001. godine, i rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj O-92/01 od 8. maja 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. V. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, podnijela je, 18. januara 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-269/01 od 9. novembra 2001. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj O-92/01 od 8. maja 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda je zatraženo, 16. februara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud nije primio odgovore na apelaciju od Okružnog suda i Osnovnog suda.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je, rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-92/01 od 8. maja 2001. godine, proglašena testamentarnim i zakonskim nasljednikom iza umrlog oca N. K. Osnovni sud je tim rješenjem utvrdio da zaostavštinu umrlog čine pokretne stvari koje su se zatekle u stanu u Trebinju, u ulici Omladinska br. 25 (u daljnjem tekstu: sporni stan) i određeni novčani iznosi. U obrazloženju rješenja je navedeno da sporni stan ne može biti predmet nasljeđivanja u tom postupku jer na njemu nema stečenog prava vlasništva prema odredbama člana 20. Zakona o osnovnim imovinskopravnim odnosima. Dalje se u rješenju navodi da proizlazi iz podataka u spisu da umrli nema zaključen ugovor o otkupu stana, a ukoliko ugovor o otkupu stana bude zaključen, apelantica ima mogućnost da dopunskim rješenjem o nasljeđivanju raspravlja o naslijeđu na stanu kao naknadno pronađenoj imovini.

6. Apelantica je podnijela žalbu na rješenje Osnovnog suda od 8. maja 2001. godine, u kojoj je istakla da taj sud nije, a trebao je, u ostavinsku masu unijeti novčani iznos koji je ostavilac uplatio po osnovu otkupa stana. Apelantica, dalje, navodi da, bez obzira što njen otac nije zaključio ugovor o otkupu stana, stan čini predmet ostavinske mase.

7. Okružni sud je, 9. novembra 2001. godine, donio rješenje broj Gž-269/01 kojim je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 8. maja 2001. godine. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u predmet zaostavštine ne unese stanarsko pravo na spornom stanu, jer nasljednica ne dokazuje da je njen otac zaključio ugovor o otkupu stana i da se uknjižio kao etažni vlasnik u zemljišnoj knjizi, pa samim tim predmetni stan nije mogao ući u ostavinsku masu. Taj sud zaključuje da je stanarsko pravo u načelu van prometa, jer se to pravo stiče na osnovu Zakona o stambenim odnosima, a ne može se nasljeđivati.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o osnovnim imovinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80) «Član 20.

Pravo svojine se stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uvjetima određenim zakonom.»

9. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH, br. 14/84 i 12/87) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93 i 22/93) Član 11. stav 3.

«[...] Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno stjecati stanarsko pravo. [...]» Član 22. stav 1.

«Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. [...]»

V. Apelacija

10. Apelantica navodi da je pobijanim odlukama redovnih sudova u Republici Srpskoj povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ona navodi kako je nesporno da postoji uplata novčanih sredstava na ime otkupa stana, što predstavlja imovinu ostavioca i što je trebalo da uđe u ostavinsku masu. Apelantica, dalje, navodi da samo stanarsko pravo predstavlja imovinu i da se smatra imovinskim pravom.

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju, odluka o posljednjem pravnom lijeku koja je predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda, broj Gž-269/01 od 9. novembra 2001. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelantica je primila 19. novembra 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 18. januara 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

15. Apelantica navodi da je propustom sudova da u rješenje o nasljeđivanju unesu i stanarsko pravo nad stanom čiji je nosilac stanarskog prava bio njen otac i novčana sredstva koja je njen otac uplatio na ime otkupa predmetnog stana, povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.» Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

16. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

17. Pojam «imovina» ne bi trebao biti tumačen na restriktivan način. Riječ «imovina» uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 33/01). U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. novembra 1999., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marcks protiv Belgije, tom 31., stav 50).

18. Apelantica se žali da redovni sudovi nisu u ostavinski postupak uključili stanarsko pravo na stanu njenog oca, kao ni iznos novčanih sredstava koji je uplaćen na ime otkupa predmetnog stana. Ustavni sud primjećuje da bi se, u skladu sa principom izraženim u prvoj i drugoj rečenici tačke 16. ove odluke, apelantici mogla pružiti zaštita koju pruža ovaj član da je stekla stanarsko pravo, odnosno da predmetni novčani iznos predstavlja njenu imovinu. Međutim, apelantica nije stekla ni jedno ni drugo, a s obzirom da član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje pravo na stjecanje imovine - ova žalba apelantice se mora odbiti kao neosnovana.

19. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama sudova nije povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Pravo na pravično saslušanje

20. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije koji, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

21. Ustavni sud smatra da je u vezi sa ovim apelantičinim navodima potrebno, najprije, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak pred redovnim sudovima može smatrati «sporom» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. U vezi sa postojanjem «spora» o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (serija A, broj 97, strane 14-15, stav 32). Ustavni sud podsjeća na svoj već izraženi stav da ostavinski postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, U-65/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 43/03).

23. U vezi sa stavom izraženim u tački 25. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je apelantičina žalba da su redovni sudovi postupili nepravično kada su odbili da u predmet zaostavštine uključe stanarsko pravo na stanu njenog oca, odnosno novčana sredstava uplaćena na ime otkupa stana, ratione materiae inkompatibilna sa Evropskom konvencijom.

c) Pravo na dom

24. Apelantica navodi da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do povrede njenog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

Ova ustavna odredba odgovara članu 8. Evropske konvencije, koji glasi:

“1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

25. Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 8. Evropske konvencije, inter alia, zaštita pojedinca protiv neopravdanog miješanja države u nečije pravo na poštivanje doma. Ustavni sud, međutim, primjećuje da apelantica ničim nije potkrijepila svoju tvrdnju da je došlo do povrede njenog prava na dom, a iz osporenih odluka redovnih sudova se ne može zaključiti da su sudovi svojim odlukama na bilo koji način povrijedili to njeno pravo. Proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

26. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-52/03 (V.K.) | Sudska praksa | Aktio