Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-53/03 (H.M)
Odluka donesena 19. 04. 2004.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-53/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
19. 04. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 53/03, rješavajući apelaciju H. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. stav 2., člana 64. stav 3. i člana 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 19. aprila 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija H. M., iz Zenice, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-843/01 od 18. jula 2002.
godine.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda.
Kantonalnom sudu u Sarajevu nalaže se da, u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u pogledu sprovođenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. H. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa E. Č., advokat iz Zenice, podnio je 3. septembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 23. oktobra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je, 2. novembra 2003. godine, dostavio odgovor Ustavnom sudu.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je 27. novembra 2003. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Zenici, broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine, Republika Bosna i Hercegovina obavezana je da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, isplati iznos od 1.230.083,70 YU dinara.
7. Prijedlog za izvršenje navedene presude apelant je podnio Općinskom sudu I u Sarajevu, 12. juna 1998. godine, zato što je postupak rješavanja žalbe tuženog trajao dosta dugo, a u međuvremenu je otpočeo rat u Bosni i Hercegovini.
8. Općinski sud I u Sarajevu je, rješenjem broj I-880/98 od 17. juna 1998. godine, usvojio apelantov prijedlog za izvršenje presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine, na koji je dužnik izjavio prigovor, koji je odbijen rješenjem istog suda broj I-880/98 od 5. februara 2000. godine.
9. Na rješenje o odbijanju prigovora broj I-880/98 od 5. februara 2000. godine, dužnik je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je, rješenjem broj Gž-880/00 od 17. januara 2001. godine, žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. Općinski sud I u Sarajevu, rješenjem broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine, prijedlog apelanta za dozvolu izvršenja odbacio je kao neuredan zato što nije u zakonskom roku postupio prema dopisu suda od 23. aprila 2001. godine, kojim je traženo da se u ponovnom postupku dostavi sudu uredan prijedlog za izvršenje, uz naznaku tačnog naziva pravnog slijednika dužnika određenog prema izvršnoj ispravi u ovoj pravnoj stvari.
11. Protiv rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine, apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu koji je, rješenjem broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
IV. Relevantni propisi
12. Ustav Bosne i Hercegovine Član III/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine:
«3. Pravni poredak i nadležnosti institucija
a) Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.
(…)».
Član I Ustava Bosne i Hercegovine glasi :
«1. Kontinuitet Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.» A - prijenos odgovornosti na Federaciju:
«(…)
5. Odgovornosti Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i drugih sastavnih institucija Federacije uključuju sljedeće:
(…) sudstvo (…)».
Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, i «Službeni list RBiH», broj 13/94) koji se primjenjuje kao federalni zakon na osnovu člana IX.5 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Član 543. u relevantnom dijelu glasi:
(…)
3. Tužba za naknadu štete podnosi se protiv republike (…), na čijoj se teritoriji nalazi sud koji je sudio u prvom stepenu…».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu, apelant ističe da su povrijeđena njegova osnovna ljudska prava zagarantirana članom 5. stav 5. i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je onemogućen da ostvari svoja građanska prava na obeštećenje zbog neosnovanog lišavanja slobode. Apelant ističe da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio Zakon i zauzeo pogrešan stav da je pravni slijednik Republike Bosne i Hercegovine Zeničko-dobojski kanton, a ne Federacija Bosne i Hercegovine, što je dovelo do promjene pasivne legitimacije povjerioca, zbog čega je onemogućen da ostvari svoje potraživanje.
Apelant navodi da je postupak izvršenja pravosnažne sudske odluke trajao duže od četiri godine, što se ne može smatrati razumnim rokom u odlučivanju o pravima apelanta.
14. Apelant ističe da je Kantonalni sud u identičnoj pravnoj situaciji zauzeo drukčiji stav i navodi rješenje tog suda broj Gž-602/00 od 12. marta 2001. godine. Takvim različitim postupanjem sudova u istoj situaciji apelant je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge osobe, koji su iz istog pravnog odnosa realizirali svoje potraživanje.
Stoga, apelant od Ustavnog suda traži zaštitu navedenih ustavnih prava.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, istakao da ostaje kod navoda datih u obrazloženju svoje presude donesene 18. jula 2002. godine. Smatra da je zahtjev apelanta neosnovan s obzirom da je u član 66. Zakona o sudovima («Službene novine Kantona», broj 3/97) regulirano da Ministarstvo pravde Kantona provodi postupak povodom zahtjeva oštećenog za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode. Potraživanje apelanta se odnosi na period prije 28. novembra 1998. godine, tj. prije stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku kojim je regulirano da se tužba za naknadu štete u slučaju neosnovanog lišavanja slobode podnosi protiv Federacije Bosne i Hercegovine.
VI. Dopustivost
a) Nadležnost Suda ratione temporis
16. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta, kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je potpisan 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav stupio na snagu tog dana.
17. Stoga se postavlja pitanje da li je Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis da razmatra predmet ako se ima u vidu da je presuda koja je predmet izvršenja donesena 28. novembra 1991. godine.
Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, nije u nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odluči jesu li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava doveli do povrede ljudskih prava. Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice vezane za događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
18. U konkretnom slučaju, sporno potraživanje se odnosi na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, osnovni predmet osporavanja su rješenje Kantonalnog suda broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine i Općinskog suda I Sarajevo broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine, donesenih u izvršnom postupku. Ova rješenja su donesena u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda.
Stoga Ustavni sud ima ustavnu nadležnost da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odluči o apelaciji protiv navedenih rješenja.
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
21. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
22. Nadalje, iz kopije osporenog rješenja Kantonalnog suda broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine, vidljivo je da je ono doneseno 18. jula 2002. godine. Računajući na vrijeme koje je bilo potrebno da prvostepeni sud rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu dostavi apelantu, može se zaključiti da je apelacija protiv pobijanih rješenja podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant osporava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda I u Sarajevu, donesena u izvršnom postupku, zbog povrede prava na pravično postupanje i dužinu postupka iz člana 6. stav 1. i prava na obeštećenje zbog neosnovanog lišavanja slobode iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije. Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
25. Sud će obraditi pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u vezi sa pitanjem koje je pokrenuo apelant.
U vezi sa postojanjem «spora» o pravu Ustavni sud upućuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Hornsby protiv Grčke od 19. marta 1997. godine, u kojoj je naglašeno da član 6. uključuje «pravo na sud» i zauzeo pravno stanovište da: »…izvršenje presude koju je donio sud se stoga mora smatrati sastavnim dijelom suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije».
26. Prema mišljenju Ustavnog suda, situacija je slična i u ovom predmetu u kojem su sudovi, uprkos svojoj obavezi da donesu izvršnu ispravu o izvršenju sudske odluke, svojim pravnim stavom lišili apelanta svake mogućnosti da realizira svoje pravo na dosuđenu kompenzaciju zbog neosnovanog lišavanja slobode. Ustavni sud smatra da je jasno da postupak koji je rezultirao rješenjem u izvršnom postupku zasnovanom na odluci suda u parničnom postupku, predstavlja «spor» o građanskim pravima i obavezama s obzirom na karakter prava o čijem postojanju je odlučeno. Nadalje, Ustavni sud ističe da nema sumnje da je ovaj postupak bio odlučujući za pitanje postojanja «građanskih prava i obaveza».
27. Ustavni sud ističe da u principu izvršni postupak ne može povrijediti pravo na pravičan postupak, s obzirom da se u izvršnom postupku ne utvrđuju prava i obaveze. Ipak, pod određenim uvjetima neizvršenje odluke može voditi ka povredi ovog člana (presuda Evropskog suda za ljudska prava Vasilopoulou protiv Grčke, od 21. marta 2002. godine, aplikacija broj 47541/99, stav 16 f). Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Poštivanje člana 6. stav 1. Evropske konvencije
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" Nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničava se «na nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu». Prema tome, Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica niti da pravno tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To bi bio slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi itd.).
29. Ustavni sud uočava da je apelant Općinskom sudu I u Sarajevu dostavio prijedlog za izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda u Zenici od 28. novembra 1991. godine, koji je, rješenjem broj I-880/98 od 17. juna 1998. godine, odredio izvršenje navedene presude kojom je obavezana tužena Bosna i Hercegovina da apelantu naknadi štetu zbog neosnovanog lišavanja slobode.
30. Po prigovoru pasivne legitimacije tužene Federacije Bosne i Hercegovine Općinski sud I u Sarajevu je, rješenjem broj I-880/98 od 5. februara 2000. godine, prigovor odbio jer je utvrdio da je dužnik prema izvršnoj ispravi u ovoj pravnoj stvari RBiH, a kako je štetu prouzrokovao dužnik, povjerilac je pravilno označio dužnika u prijedlogu za izvršenje - Federaciju Bosne i Hercegovine (preuzimatelja obaveza). Sud se pozvao na presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-248/97 od 27. januara 1998 godine, prema kojoj je stav navedenog suda o pitanju pasivne legitimacije u odnosu na značenje države Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine kao dužnika da se radi o jednom pravnom subjektu obaveze i to Bosna i Hercegovina - Federacija Bosne i Hercegovine.
31. Po žalbi tužene Federacije Bosne i Hercegovine - kao preuzimatelja obaveza RBiH, Kantonalni sud je rješenjem od 17. januara 2001. godine uvažio žalbu, osporeno rješenje ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da se potraživanje povjerioca odnosi na period prije 28. novembra 1998. godine, tj. prije stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku kojim je regulirano da se tužba za naknadu štete podnosi Federaciji Bosne i Hercegovine u slučaju neosnovanog lišavanja slobode, a do donošenja ovog zakona za takav vid štete nadležno je Kantonalno ministarstvo pravde.
32. Aktom od 23. aprila 2001. godine, Općinski sud I u Sarajevu pozvao je apelanta da u ostavljenom roku dostavi sudu uredan prijedlog za izvršenje, uz naznaku tačnog naziva pravnog slijednika dužnika određenog po izvršnoj ispravi uz upozorenje da će, u protivnom, prijedlog odbaciti kao neuredan. Kako apelant nije postupio po nalogu tog suda od 23. aprila 2001. godine, prijedlog za dozvolu izvršenja rješenja tog suda broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine odbačen je kao neuredan. Kantonalni sud je, rješenjem broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine, odbio apelantovu žalbu uloženu na rješenje od 29. maja 2001. godine, i osporeno rješenje potvrdio.
33. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u ovom predmetnom slučaju kao relevantan zakon primijenio Zakon o sudovima Zeničko-dobojskog kantona. Ustavni sud ukazuje na nepravilan stav Kantonalnog suda da je pravni slijednik Republike Bosne i Hercegovine za nastale obaveze povodom apelantovog zahtjeva za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica nepravedno osuđenih i neosnovano lišenih slobode Zeničko-dobojski kanton - Kantonalno ministarstvo pravde.
34. Ustavni sud podsjeća da su Sporazumom o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, zaključenom u Daytonu 9. novembra 1995. godine, koji je prihvaćen odlukom Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine od 11. decembra 1995. godine, osim ingerencija koje omogućavaju funkcioniranje Vlade Republike Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države (vanjska politika, vanjska trgovina, carinska politika i dr.) sve druge civilne funkcije prenesene na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, pa i u pogledu sudstva (poglavlje II tačka 5, alineja 3).
35. Prelaskom ovih funkcija prešle su i odgovornosti na Federaciju, kako je i navedeno u citiranoj odredbi, pa s obzirom na to i kontinuitet SR Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine ne bi se mogla prihvatiti odgovornost Kantona za naknadu ovog vida štete, jer svi zakoni, pa i Zakon o sudovima Zeničko-dobojskog kantona, su na snazi u onoj mjeri u kojoj se ne kose sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Nadalje, članom 543. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme vođenja postupka, propisana je odgovornost za štetu zbog neosnovanog lišavanja slobode.
36. Ustavni sud ističe da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima koje garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1981. godine, serija A, broj 94. stav 21).
Jedan od osnovnih principa Evropske konvencije je da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu.
47. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su u predmetnom slučaju sudovi postupili nepravično, a na štetu interesa apelanta, jer su primjenom Zakona o sudovima Zeničko-dobojskog kantona onemogućili apelanta da ostvari svoje pravo na obeštećenje prema tužiocu FBiH, kao pravnom slijedniku RBiH.
Ustavni sud ističe da je apelant, zbog postupanja sudova na ovaj način, neosnovano dugo trpio posljedice za nepravdu koja mu je učinjena zbog neosnovanog lišavanja slobode.
38. Stoga, Ustavni sud nalazi da su prava apelanta povrijeđena prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je naloženo Kantonalnom sudu da otkloni povrede koje su ustanovljene u ovom predmetnom slučaju.
39. Ustavni sud zaključuje da, u odnosu na navode apelanta koji se odnose na dužinu postupka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povredu prava na obeštećenje zbog neosnovanog lišavanja slobode iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ove navode apelanta nije neophodno posebno razmatrati.
VIII. Zaključak
40. Na osnovu člana 61. stav 2. i 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić