Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-67/03 (S.DŽ.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-67/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 67/03, rješavajući apelaciju S. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. Dž., podnesena protiv protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-814/01 od 28.
marta 2002. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-308/00 od 3. septembra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. Dž. iz Čirkića – Sanski Most, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 9. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-814/01 od 28. marta 2002. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-308/00 od 3. septembra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću i I. H., kao druge stranke u postupku, zatraženo je 2. septembra 2003. godine da dostave odgovor na apelaciju.
Odgovori nisu dostavljeni.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
4. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu protiv I. H., iz Tomine, radi naknade štete u iznosu od 5.532 KM koji je kasnije smanjio na iznos od 4.813,54 KM. Apelant u tužbi navodi da je opunomoćio umješača D. S. da upravlja njegovim motornim vozilom marke «Audi», te da je D. S., uz njegovu saglasnost, dao tuženom I. H. vozilo koje mu je hitno trebalo i koje je trebao odmah vratiti. Međutim, tuženi je svojom krivicom izazvao saobraćajnu nezgodu kojom je na apelantovom vozilu prouzrokovao materijalnu štetu u iznosu od 5.532 KM. Nakon izvedenih dokaza, sud je utvrdio da je tuženi, prema odredbi člana 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, odgovoran za nastanak štete zajedno sa apelantom, te da je njihova odgovornost podjednaka. Ustvari, ova se odgovornost prenosi na apelanta preko odgovornosti D. S. kojem je apelant dao – povjerio svoje vozilo na upravljanje, a pogotovu što apelant u tužbi navodi da je umješač (D. S.) uz njegovu saglasnost dao vozilo tuženom, jer mu je hitno trebalo. Budući da je tuženi bio pod utjecajem alkohola sa procentom alkoholiziranosti od 1,05 g/kg, te pošto je korisnik vozila D. S. sjedio skupa sa tuženim dok je ovaj pio pivo, mogao je znati i primijetiti da je tuženi pod utjecajem alkohola, te kao takav nije sposoban upravljati motornim vozilom. I pored toga dao je vozilo tuženom, svjestan da u takvom stanju može prouzrokovati saobraćajnu nezgodu, pa je tim činom i pristao na štetu. Iz tog razloga sud smatra da je njihova odgovornost podjednaka, pa je donio presudu broj P-308/2000 kojom se obavezuje tuženi da na ime štete isplati apelantu iznos od 2.406,77 KM, sa pripadajućim kamatama i naknadom troškova spora, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen.
5. Protiv ove presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Kantonalni sud u Bihaću je, 28. marta 2002. godine, donio presudu broj Gž-814/01 kojom se žalba kao neosnovana odbija, a prvostepena presuda potvrđuje.
6. Protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
IV. Relevantni propisi
7. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» broj 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) Član 178., u relevantnom dijelu, glasi:
«(1) U slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana krivnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivnje.
(2) Ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stepenu svoje krivnje.
...» Član 185., u relevantnom dijelu, glasi:
«(1) ...
(3) Kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) ...» Član 192. glasi:
«(1) Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.
(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja».
V. Apelacija
8. Apelant tvrdi da Kantonalni sud u Bihaću i Općinski sud u Sanskom Mostu nisu pravilno primijenili Zakon o parničnom postupku, Zakon o obligacionim odnosima, Zakon o prekršajima i Zakon o krivičnom postupku. Odlukama sudova su, kako navodi apelant, povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VI. Dopustivost
9. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
11. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Bihaću protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporena presuda Kantonalnog suda donesena je 28. marta 2002. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 9. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
12. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
13. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu člana 6. Evropske konvencije, apelant navodi da su sudovi u odnosu na već utvrđeno činjenično stanje u krivičnom postupku utvrdili drugo činjenično stanje u parničnom postupku bez provođenja dokaza i utvrđivanja takvog činjeničnog stanja.
14. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
15. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
16. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje, tumačenje ili primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, na primjer, slučaj kad je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
17. Postupci pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu i Kantonalnim sudom u Bihaću su bili vezani za apelantovo pravo na naknadu štete. Traženo pravo je, bez sumnje, građansko pravo tako da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovome sporu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom predmetu tiču primjene Zakona o obligacionim odnosima. Prema Zakonu o parničnom postupku općinski, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučuju, između ostalog, u sporovima iz imovinskih i drugih građansko-pravnih odnosa fizičkih i pravnih lica (član 1). Također, prema ovom zakonu, sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (član 204. stav 2).
Ustavni sud uočava da je Općinski sud u Sanskom Mostu izveo niz dokaza (prvenstveno uvidom u krivični spis toga suda broj K-56/00 i dr.), o kojima je dao valjano obrazloženje. I Kantonalni sud, koji je odlučivao o apelantovoj žalbi, procijenio je navode žalbe i u tom smislu dao svoje razloge za odbijanje žalbe.
Ustavni sud ne uočava da je dokazni postupak proveden na nepravičan način.
Ustavni sud, stoga, smatra da postupak u ovom predmetu nije vođen na nepravičan način i da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
20. Član 1. Protokola broj 1 obuhavata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
21. Riječ «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. «Službeni glasnik BiH», broj 33/01, Odluku broj 70/03 od 30. januara 2004. «Službeni glasnik BiH», broj 11/04).
22. Apelant nije stekao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituirano pravo na određenu imovinu koja je u pitanju. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na stjecanje imovine (presuda od 13. juna 1979. godine, Marckx, A-33; presuda od 28. oktobra 1987., Inze, A 126).
23. Prema tome, apelacija mora biti odbijena i u ovom pogledu.
Ostali navodi
24. Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu navedenih zaključaka koji se tiču apelantovih navoda o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno da razmatra ostale navode apelanta.
VIII. Zaključak
25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić