Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-70/03 (K.M.)
Odluka donesena 30. 01. 2004.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Djelotvoran pravni lijek
- Šta se ne smatra domom
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-70/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
30. 01. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 70/03, rješavajući apelaciju K. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. januara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se, kao neosnovana, apelacija K. M., iz Zenice, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine, Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. januara 2002. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. K. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, koga zastupa R. H., advokat iz Zenice, podnio je 25. februara 2002. godine, a zatim 12. aprila i 17. i 18. juna 2002. te 25. oktobra 2002. i 3. oktobra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine, Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. januara 2002. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. maja 2001. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere s obzirom da je dobio rješenje Službe za opće upravne i stambene poslove Općine Zenica kojim mu se nalaže da iseli iz spornog stana jer je dosadašnjem nosiocu stanarskog prava to pravo i potvrđeno.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Željezare «Zenica» zatraženo je, 26. augusta 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 9. septembra 2003. godine, a Željezara «Zenica» 16. septembra 2003. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. Apelantu je, kao zaposleniku Željezare, na osnovu rang-liste prioriteta za davanje stanova na korištenje 1993. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan (koji je ranije bio dodijeljen drugom korisniku), pa je apelant na osnovu te odluke zaključio ugovor o korištenju stana. Apelant je sa porodicom koristio dodijeljeni stan sve do 13. aprila 1999. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 18/89).
Stupanjem na snagu ovog zakona prestao je da važi ugovor o korištenju dodijeljenog stana apelantu. U međuvremenu, Željezara «Zenica» je, 27. februara 1997. godine, donijela novi Pravilnik o stambenim odnosima čime je prestala primjena Pravilnika o stambenim odnosima iz 1991. godine. Na osnovu novog Pravilnika donesena je nova rang-lista prioriteta za dodjelu stanova na korištenje. Status apelanta je 13. aprila 1999. godine prerastao sa statusa nosioca stanarskog prava u status privremenog korisnika stana, jer je raniji nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat navedenog stana. Napokon, Željezara «Zenica» je 9. juna 2000. godine donijela Odluku o uvrštavanju apelanta na rang-listu prioriteta za dodjelu stanova na korištenje od 15. jula 1997. godine i uvrstila ga na odgovarajuće mjesto sa 178,9 bodova.
6. Apelant je, 31. decembra 1998. godine, prestao raditi u Željezari «Zenica» i 1. januara 1999. godine zasnovao je radni odnos u BH Steel Company d.o.o. Zenica. Prema Odluci Upravnog odbora Željezare «Zenica» od 8. juna 1999. godine, i zaposlenici BH Steel Company trebaju rješavati svoje stambeno pitanje po ovoj odluci, pa je apelant uvršten na 1192/C mjesto na rang-listi.
7. Apelant je, 20. decembra 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici protiv tužene Željezare «Zenica» radi dodjele stana, tražeći da se utvrdi da mu nije dodijeljen odgovarajući stan po konačnoj rang-listi iz 1993. godine, da je nezakonita Odluka tuženog od 9. juna 2000. godine o uvrštavanju na rang-listu od 15. jula 1997. godine za davanje stanova na korištenje i Odluka o odbijanju prigovora broj 9/00 od 21. novembra 2000. godine. Traži da se ove odluke ponište. Predlaže da se utvrdi da je stekao pravo na dodjelu odgovarajućeg trosobnog stana, pa da je tuženi dosljedno tome dužan prvi takav slobodan stan dodijeliti apelantu i s njim zaključiti ugovor o korištenju stana.
8. Općinski sud u Zenici je, 18. maja 2001. godine, donio presudu broj P-2067/00 kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužioca.
Općinski sud je, nakon provedenih brojnih dokaza u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dodjelu stana apelantu po rang-listi iz 1993. godine, utvrdio da je neblagovremen. U pogledu Odluke Komisije za prigovore i žalbe tužene broj 9/00 od 21. novembra 2000. godine, sud je našao da je Odluka zakonita. U pogledu tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđenje da je apelant stekao pravo na dodjelu odgovarajućeg trosobnog stana, te da je tuženi dužan prvi takav slobodan stan dodijeliti na korištenje apelantu, sud je, pozivajući se na odredbe člana 24. Zakona o stambenim odnosima, utvrdio da je ovakav tužbeni zahtjev neosnovan jer sud nije nadležan da vrši raspodjelu stanova niti da nalaže takvu raspodjelu.
9. Kantonalni sud u Zenici, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. maja 2001. godine, donio je 8. januara 2002. godine presudu broj Gž-735/01 kojom se žalba odbija i presuda prvostepenog suda potvrđuje. Sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, da ih je pravilno ocijenio i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevima.
10. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. januara 2003. godine, donio je presudu broj Rev-85/02 kojom se revizija odbija kao neosnovana, a umjesto obrazloženja poziva se na razloge drugostepene presude.
11. Apelant je u martu 2002. godine prestao raditi u BH Steel Company.
IV. Relevantni propisi
12. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i «Službene novine Federacije BiH», broj 36/98) «Član 5.
Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, imaju pravo da daju na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.
… Član 24.
Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa općim aktom. Općim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.
…»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da su zbog nezakonitog, neprofesionalnog i pristranog vođenja postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 povrijeđena njegova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predlaže da Ustavni sud ukine presudu broj P-2067/00 i donese odluku u meritumu, te da mu se naknadi šteta u visini stečenog prava kao i nematerijalna šteta.
14. U dopuni apelacije, punomoćnik apelanta je, slijedeći upute apelanta, izjavio da se njegov zahtjev u suštini svodi na ozbiljnu primjedbu na pristranost prvostepenog i drugostepenog suda.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud u odgovoru ističe da je svoje pravno mišljenje već zauzeo u presudi broj Rev- 85/02 od 7. maja 2002. godine, te da se neće posebno izjašnjavati povodom ove apelacije.
16. Željezara «Zenica» ističe da su akti Željezare «Zenica» o raspodjeli stanova na korištenje zakoniti i doneseni u zakonito provedenom postupku, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
19. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev- 85/02 od 7. maja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Postupak pred Ustavnim sudom započeo je 25. februara 2002. godine dostavom presude Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 i presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01, a 17. juna 2002. godine dostavljena je i osporena presuda Vrhovnog suda broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine. Dakle, očigledno je da je apelacija podnesena u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/2. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajućih odredbi iz člana 6. stav 1., člana 8. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu člana 6. Evropske konvencije apelant navodi da sudovi, zbog pristranosti, nisu proveli tražene dokaze, niti su proveli dokaz njegovim saslušanjem.
a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom… …».
23. Postupci pred Općinskim sudom u Zenici, Kantonalnim sudom u Zenici i Vrhovnim sudom su bili vezani za apelantovo pravo da mu se dodijeli stan u skladu sa aktima poslodavca. Traženo pravo je, bez sumnje, građansko pravo tako da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom sporu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom predmetu tiču primjene Zakona o stambenim odnosima. Prema ovom zakonu, sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove kada je to određeno zakonom (član 10. stav 1). Zakonom o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja sporne presude, propisano je da sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (član 204. stav 2). Ustavni sud uočava da je Općinski sud izveo 26 dokaza o kojima je dao valjano obrazloženje. I Kantonalni sud, koji je odlučivao o žalbi apelanta, cijenio je navode žalbe i u tom smislu dao svoje razloge odbijanja žalbe. I Vrhovni sud, kao revizijski sud, odbio je reviziju kao neosnovanu, prihvaćajući u cijelosti razloge obrazloženja drugostepene presude. Ustavni sud ne uočava da je dokazni postupak proveden pristrano. U odnosu na činjenicu da nije proveden dokaz saslušanjem apelanta, Ustavni sud ističe da je apelant, odnosno njegov zastupnik, bio prisutan na raspravama pred sudom, a sudovi su procijenili da, s obzirom na prirodu spora, odnosno tužbenog zahtjeva, nije potrebno provesti dokaz saslušanjem apelanta što je njegovo diskreciono pravo.
Ustavni sud, stoga, smatra da postupak u ovom predmetu nije vođen na nepravičan način i da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
25. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njegov dom, već smatra da ima pravo dobiti adekvatan stan, dakle, predmet njegove žalbe je pravo na stjecanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen.
c) Član 13. Evropske konvencije glasi:
”Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”
26. Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, jedino podnosilac koji ima osnovan zahtjev o povredi svojih prava iz Evropske konvencije, ima pravo, prema članu 13. Evropske konvencije, na efektivan pravni lijek (Evropski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1913, serija A, broj 64). Sud sumnja da bi se apelant u ovom slučaju mogao osnovano pozvati na povredu prava iz Evropske konvencije.
U svakom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti žalbu Kantonalnom sudu, a protiv presude Kantonalnog suda izjaviti reviziju Vrhovnom sudu. Uostalom, sve pravne lijekove pred navedenim sudovima apelant je iskoristio i o njima su sudovi donijeli odgovarajuće presude. Slijedi da član 13. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju, nije povrijeđen.
d) Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
27. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
28. Riječ «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi odluke Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da ga je stekao, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova.
29. Apelant nije stekao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituirano pravo na određenu imovinu koja je u pitanju. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na stjecanje imovine (presuda od 13. juna 1979. godine, Marckx, A 31; presuda od 28. oktobra 1987, Inze, A 126).
30. Prema tome, apelacija mora biti odbijena i u ovom pogledu.
VIII. Zaključak
31. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da apelantova prava iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe člana 6. stav 1., člana 8., člana 13. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu povrijeđena.
32. Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Budući da se odlučivalo o meritumu apelacije, zahtjev da Ustavni sud izda privremenu mjeru ne iziskuje poseban odgovor, tako da Ustavni sud neće donositi posebnu odluku u odnosu na ovaj zahtjev.
34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić